Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1732/20 (V.LJ.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ugovor o poklonu
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1732/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1732/20, rješavajući apelaciju V. Lj, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. Lj. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001488 19 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001488 18 Gž od 19. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001488 08 P od 16. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. Lj. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 12. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001488 19 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 001488 18 Gž od 19. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 001488 08 P od 16. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, od Memnuna Hadžiavdića, Dragana Milovanovića, Milice Milovanović i Dušana Milovanovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotuženi ili zajedno tuženi) zatraženo je 10. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 27. oktobra do 2. decembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 5. januara 2022. godine proslijeđeni apelantkinji.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001488 08 P od 16. aprila 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se, u odnosu na apelantkinju, poništi Ugovor o kupoprodaji od 30. aprila 2008. godine, koji su zaključili prvotuženi kao prodavac i drugotuženi kao kupac o prodaji susvojinskog dijela prodavca od 1/2 na nepokretnostima (kuća i dvorište) pobliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti) po određenoj cijeni, što su tuženi dužni priznati te trpjeti da se na osnovu navedene presude izvrši brisanje upisa prava svojine sa 1/2 i prava posjeda sa 1/1 na spornim nepokretnostima (stav I tačka 1 izreke presude). Odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se u odnosu na apelantkinju poništi Ugovor o poklonu spornih nepokretnosti od 3. februara 2011. godine, zaključen između drugotuženog i trećetužene kao poklonodavaca i četvrtotuženog kao poklonoprimca, što bi tuženi bili dužni priznati te trpjeti da se na osnovu navedene presude izvrši brisanje upisa prava svojine sa ½ dijela i posjeda sa 1/1 na spornim nepokretnostima (stav I tačka 2 izreke presude). Odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži prvotuženom da u roku od 30 dana od donošenja presude, pod istim uslovima iz Ugovora o kupoprodaji od 30. aprila 2008. godine, na apelantkinju prenese svoj susvojinski dio od 1/2 na spornim nepokretnostima, nakon kojeg roka bi kao osnov za uknjižbu tih prava kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Zvornik (u daljnjem tekstu: Uprava) služila navedena presuda (stav I tačka 3 izreke presude). Odbijen je i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova postupka (stav I tačka 4 izreke presude). Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev četvrtotuženog pobliže naveden u izreci presude (stav II tač. 1, 2, 3 i 4 izreke presude), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke presude; sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su 30. aprila 2008. godine prvotuženi kao prodavac i drugotuženi kao kupac zaključili Ugovor o kupoprodaji, koji je sastavio i obradio notar, a kojim je prvotuženi drugotuženom prodao spornu nepokretnost. Takođe je utvrđeno da prvotuženi, prije sačinjavanja Kupoprodajnog ugovora o prodaji spornih nepokretnosti od 30. aprila 2008. godine, nije ponudio apelantkinji da kupi sporne nepokretnosti, kod nesporne činjenice da je apelantkinja vlasnica poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju poslovno-stambenog objekta. Nadalje, Osnovni sud je kao neosporno utvrdio da su 3. februara 2011. godine drugotuženi (poklonodavac) i četvrtotuženi (poklonoprimac) zaključili Ugovor o poklonu, čiji su predmet sporne nepokretnosti koje su predmet Ugovora o kupoprodaji od 30. aprila 2008. godine, na osnovu kojeg se četvrtotuženi uknjižio u zemljišnoknjižne evidencije kao suvlasnik sa ½ dijela i posjednik sa 1/1 na spornim nepokretnostima.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, primjenom odredbi člana 528 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 533 ZOO, zaključio da je apelantkinja prekluzijom izgubila pravo preče kupovine. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da je apelantkinja, u skladu sa članom 528 stav 1 ZOO, trebala u roku od 30 dana od saznanja da je izvršena prodaja podnijeti tužbu nadležnom sudu radi dokazivanja prava preče kupovine. Osnovni sud je naveo da je apelantkinja, saslušana u svojstvu parnične stranke, izjavila da je za ugovor i potpunu sadržinu ugovora od 30. aprila 2008. godine saznala prilikom dolaska u Poresku upravu Zvornik, kada joj je tadašnji radnik Poreske uprave rekao da je zaključen ugovor i tom prilikom joj pokazao sadržinu ugovora. Osim toga, apelantkinja je istakla da je 20. maja 2008. godine napisala zahtjev za istragu Kantonalnom tužilaštvu u Tuzli povodom sačinjenog ugovora od strane notara, iz čega proizlazi da je i prije tog datuma bila upoznata sa spornim ugovorom od 30. aprila 2008. godine. Imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 30. jula 2008. godine, a da je apelantkinja 20. maja 2008. godine saznala za sporni kupoprodajni ugovor od 30. aprila 2008. godine (a nesporno je, prema apelantkinjinoj izjavi, da je do takvih saznanja došla i prije 20. maja 2008. godine), Osnovni sud je zaključio da je proteklo više od 30 dana od dana saznanja, ako se kao datum saznanja za sačinjeni ugovor uzme datum 20. maj 2008. godine, do dana podnošenja tužbe sudu.

8. Nadalje, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni zakonske odredbe iz člana 532 ZOO. U tom smislu Osnovni sud je pojasnio da će pravo prekupa proizvoditi pravna dejstva samo ako je prekupac u roku za podizanje tužbe, odnosno u roku od saznanja za prodaju položio u sudski depozit kupovnu cijenu. U tom smislu Osnovni sud je pojasnio da je nosilac prava preče kupovine, koji ostvaruje to pravo, dužan da u roku predviđenom za podizanje tužbe položi kod suda dospjeli iznos kupovne cijene navedene u pismenom ugovoru o kupoprodaji. Rok za deponovanje kupoprodajne cijene kod nadležnog suda ili njene direktne isplate kupcima je prekluzivan rok na koji sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega se u slučaju njegovog prekoračenja tužba odbacuje. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu zakonske odredbe iz čl. 528 i 533 ZOO kojim je propisano da je istovremeno s izjavom da kupac kupuje stvar prodavac dužan da isplati cijenu dogovorenu s trećim licem ili da je položi kod suda. Kako apelantkinja istovremeno s podnošenjem tužbe nije izvršila isplatu kupoprodajne cijene iz ugovora prvotuženom kao kupcu, niti je kupoprodajnu cijenu iz ugovora od 30. aprila 2008. godine deponovala kod suda, Osnovni sud je odbio apelantkinju s tužbenim zahtjevom.

9. Osnovni sud je neosnovanost protivtužbenog zahtjeva četvrtotuženog detaljno pojasnio na str. od 14 do 17 obrazloženja presude.

10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 83 0 P 001488 18 Gž od 19. juna 2019. godine kojom je apelantkinjinu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio (stav I, tač. 1, 2 i 3 izreke presude), dok je usvojena žalba tuženih i usvojen protivtužbeni zahtjev četvrtotuženog i usvojen je zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka (stav II, tač. 1, 2, 3 i 4, kao i stav III izreke presude).

11. Odlučujući o apelantkinjinim žalbenim prigovorima, Okružni sud je utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo nepravilnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranama od 5 do 7). Okružni sud je, između ostalog, naveo da je apelantkinja u žalbi pogrešno obrazlagala da nije izgubila pravo preče kupovine, pri čemu je citirala odredbu člana 528 stav 1 ZOO. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelantkinja u konkretnom slučaju pogrešno tumači smisao navedene zakonske odredbe koja se odnosi na okolnost kada je prodavac obavezan da obavijesti kupca o svojoj odluci da će izvršiti prodaju nepokretnosti, pa ga obavještava da može koristiti svoje pravo preče kupovine. Međutim, u konkretnom slučaju već je izvršena prodaja predmetne nepokretnosti za koju je apelantkinja naknadno saznala, pa je bilo pogrešno zahtijevati od prodavca obavještenje da namjerava prodati nepokretnost kada je već izvršena prodaja. U konkretnom slučaju apelantkinja ima pravo i bez obavještenja prodavca tražiti u roku od mjesec dana da ugovor o kupoprodaji ne može proizvoditi pravno dejstvo u odnosu na kupca zbog postojanja njenog prava na preču kupovinu. Okružni sud je naveo da je evidentno da apelantkinja nije u roku od 30 dana koristila svoje pravo, a bila je obavezna da odmah po saznanju deponuje kupoprodajnu cijenu kod nadležnog suda. Dakle, da bi u konkretnom slučaju apelantkinja stekla pravo preče kupovine trebala je da ispuni naprijed navedene uslove koje očito nije ispunila, zbog čega je Okružni sud ocijenio da, s obzirom na neispunjenje uslova koji se odnose na pravo preče kupovine, prvostepeni sud nije imao zakonskog osnova da uvaži apelantkinjin tužbeni zahtjev u konkretnom predmetu.

12. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 83 0 P 001488 19 Rev od 8. januara 2020. godine reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu, u dijelu kojim je žalba četvrtotuženog usvojena i preinačena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu njegovog zahtjeva, tako što je usvojen protivtužbeni zahtjev četvrtotuženog (stav II, tač. 1, 2 i 3 izreke prvostepene presude), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, ukinuo i predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom je u ostalom dijelu, kojim je apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pogledu odluke o odbijanju apelantkinjinog tužbenog zahtjeva (stav I izreke pobijane presude), revizija odbijena. Presudom je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

13. Vrhovni sud je osnovanost revizionih prigovora u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu četvrtotuženog detaljno pojasnio na str. 6 i 7 obrazloženja presude, a neosnovanost revizije u odnosu na odluku o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu na str. 5 i 6 obrazloženja.

14. Vrhovni sud je naveo da apelantkinji, u smislu člana 31 Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN), pripada zakonsko pravo preče kupovine propisano članom 533 ZOO. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao stav 3 tog člana, prema kojem „lica koja po samom zakonu imaju pravo preče kupovine, moraju biti obaviještena pismeno o namjeravanoj prodaji i o njenim uslovima, inače imaju pravo zahtijevati poništenje prodaje“. S obzirom na to da se pravila o prodaji s pravom preče kupovine shodno primjenjuju i na zakonsko pravo preče kupovine (član 533 stav 4 ZOO), to je, kako je istakao Vrhovni sud, prvotuženi kao prodavac sporne nepokretnosti, saglasno odredbi člana 528 ZOO, bio dužan da u roku propisanom u stavu 2 ovog člana obavijesti apelantkinju o svojoj odluci kako bi se koristila pravom preče kupovine sporne nepokretnosti. Prema utvrđenju nižestepenih sudova, prvotuženi nije obavijestio apelantkinju o namjeravanoj prodaji sporne nepokretnosti, pa je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da se apelantkinja nije mogla koristiti svojim zakonskim pravom preče kupovine, a time ni ispuniti obavezu plaćanja niti polaganja kod suda cijene u zakonskom roku, koji je podudaran s trenutkom davanja izjave nosioca tog prava, da kupuje stvar po osnovu prava preče kupovine. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinji pripada pravo da zahtijeva poništenje prodaje izvršene ugovorom od 30. aprila 2008. godine.

15. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 36 stav 1 ZPN kojom je propisano da, ako vlasnik ne učini ponudu u smislu čl. od 29 do 32 tog zakona, lice koje ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uslovima ta nepokretnost prenese, a tužba se može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je imalac tog prava saznao za prodaju i za uslove prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantkinjini revizioni navodi da se ovaj rok računa od dana uknjižbe prava u zemljišne knjige, koja je u korist drugotuženog izvršena 21. jula 2008. godine, posebno u situaciji kada je računanje roka za pobijanje ugovora o prodaji zbog povrede prava preče kupovine i za ostvarivanje prava po tom osnovu propisano navedenom odredbom. Imajući u vidu da je apelantkinja za prodaju sporne nepokretnosti saznala (od radnog kolege u Poreskoj upravi) najkasnije 20. maja 2008. godine, kada je podnijela pritužbu Kantonalnom tužilaštvu u Tuzli protiv notara koji je sastavio i notarski obradio kupoprodajni ugovor, a tužbu u predmetnoj pravnoj stvari je podnijela 30. jula 2008. godine, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je zaključio da je tužbu podnijela po proteku zakonom propisanog roka, što vodi odbijanju tužbenog zahtjeva, kako su pravilno sudili i nižestepeni sudovi. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su bez pravnog značaja i ostali revizioni navodi kojim se drugostepena presuda pobija, u dijelu odluke o odbijanju apelantkinjinog zahtjeva, pa se obrazlaganje tih navoda ukazuje bespotrebnim.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U suštini, apelantkinja povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantkinja ističe da apelaciju podnosi protiv dijela osporene odluke kojom je meritorno odbijen njen tužbeni zahtjev (prema signaturi iz prvostepene presude: stav I izreke prvostepene presude). Smatra da je neosnovan stav prvostepenog suda, koji su u cjelini prihvatila oba višestepena suda, da je apelantkinja prekluzijom izgubila pravo preče kupovine, jer je članom 528 ZOO propisano da je prodavac dužan da obavijesti kupca na pouzdan način o svojoj odluci da se koristi pravom preče kupovine u roku od mjesec dana računajući od dana kada ga je kupac obavijestio o namjeravanoj prodaji trećem licu. Međutim, nižestepeni sudovi, u konkretnom slučaju zanemaruju činjenicu da prvotuženi prije sačinjavanja Kupoprodajnog ugovora od 30. aprila 2008. godine nije ponudio apelantkinji da kupi sporne nepokretnosti, niti ju je na bilo koji pouzdan način obavijestio o svojoj namjeri da ih ponudi na prodaju i o uslovima namjeravane prodaje. Ističe da sve do upisa sporne nepokretnosti u zemljišne knjige (21. jula 2008. godine) nije imala saznanja da je ugovor zaista i zaključen, sa kojim danom ugovor ima apsolutno dejstvo prema svima, a ne relativno koje djeluje isključivo između ugovornih strana (prodavca i kupca), kako to pogrešno zaključuju oba nižestepena suda. Iz navedenog razloga neodrživ je zaključak Vrhovnog suda da je apelantkinja izgubila pravo na podnošenje tužbe zbog povrede prava preče kupovine, u konkretnom slučaju zbog prekluzije.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije kojim se pobija reviziona odluka nemaju osnova u utvrđenom činjeničnom stanju i materijalnom pravu na kojem je zasnovana. Ističe da nisu osnovani apelacioni navodi da taj sud nije pravilno pravno kvalifikovao rok u kojem je apelantkinja podnijela tužbu u predmetnoj pravnoj stvari, kao prekluzivni rok, čijim propuštanjem je izgubila ne samo pravo podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari nego i samo pravo preče kupovine spornih nepokretnosti. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u obrazloženju pobijane presude, s prijedlogom da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je naveo da se suština apelacije odnosi na činjenicu da je prvotuženi prenio kupci drugotuženom prilikom prodaje sporne nepokretnosti više prava nego što je on imao na toj nepokretnosti. To nije tačno jer se iz zemljišnih knjiga i katastarskih evidencija, koje su bile u spisu predmeta, tačno navodi obim prava koji je imao prodavac, a koje je stekao kupac. Pored toga, ističe se da je apelantkinja suvlasnik sporne nepokretnosti. Međutim, iz cijelog spisa predmeta uopšte ne proizlazi da je ona stekla susvojinu jer nikada nije izvršila Ugovor o kupoprodaji, koji se nije ni sproveo kroz odgovarajuće katastarske evidencije.

20. Osnovni sud je naveo da su potpuno neosnovani navodi iz apelacije da je od strane sudova koji su donosili odluke u konkretnom predmetu došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da je usljed takvog postupanja suda došlo do povrede prava na pravično suđenje, zbog čega se apelantkinja obratila Ustavnom sudu.

21. Tuženi su naveli da je pravilno i zakonito odbijena apelantkinjina tužba kao neosnovana jer je izvjesno da je podnijeta po proteku zakonom propisanog roka. V.Relevantni propisi

22. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 36.

Ako vlasnik ne učini ponudu u smislu čl. 29. do 32. ovog zakona, odnosno ako nakon učinjene ponude proda nepokretnost trećem licu pod povoljnijim uslovima, lice koje ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uslovima ta nepokretnost prenese.

Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je imalac prava preče kupovine saznao za prodaju i za uslove prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 528.

Prodavac je dužan obavijestiti kupca na pouzdan način o svojoj odluci da se koristi pravom preče kupovine u roku od mjesec dana, računajući od dana kad ga je kupac obavijestio o namjeravanoj prodaji trećem licu.

Istovremeno sa izjavom da on kupuje stvar, prodavac je dužan isplatiti cijenu dogovorenu sa trećim licem, ili je položiti kod suda.

Ako je u ugovoru sa trećim predviđen rok za isplatu cijene, prodavac se može koristiti tim rokom samo ako pruži dovoljno obezbjeđenje.

Član 533.

Za određena lica pravo preče kupovine može biti ustanovljeno zakonom.

Trajanje zakonskog prava preče kupovine nije ograničeno.

Lica koja po samom zakonu imaju pravo preče kupovine moraju biti obaviještena pismeno o namjeravanoj prodaji i o njenim uslovima, inače imaju pravo zahtijevati poništenje prodaje.

Pravila o prodaji sa pravom preče kupovine shodno se primjenjuju i na zakonsko pravo preče kupovine.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001488 19 Rev od 8. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 13. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantkinjinih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po apelantkinjinoj tužbi kojom je tražila da se poništi Ugovor o kupoprodaji od 30. aprila 2008. godine, zatim da se poništi Ugovor o poklonu spornih nepokretnosti od 3. februara 2011. godine, te da se naloži prvotuženom da na apelantkinju prenese svoj susvojinski dio od 1/2 na spornim nepokretnostima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju. U suštini, smatra da je neosnovan stav redovnih sudova da je prekluzijom izgubila pravo preče kupovine, kao i da je neodrživ zaključak Vrhovnog suda da je apelantkinja izgubila pravo na podnošenje tužbe zbog povrede prava preče kupovine, u konkretnom slučaju zbog prekluzije.

33. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Ugovor o kupoprodaji od 30. aprila 2008. godine, zatim da se poništi Ugovor o poklonu spornih nepokretnosti od 3. februara 2011. godine, te da se naloži prvotuženom da na apelantkinju prenese svoj susvojinski dio od 1/2 na spornim nepokretnostima, dok je apelantkinjina revizija usvojena u dijelu kojim je odlučivano o protivtužbi četvrtotuženog i u tom dijelu drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Apelantkinja pobija osporenu presudu u dijelu kojim je meritorno odbijen njen tužbeni zahtjev (prema signaturi iz prvostepene presude: stav I izreke prvostepene presude). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelantkinja za prodaju sporne nepokretnosti saznala (od radnog kolege u Poreskoj upravi) najkasnije 20. maja 2008. godine, kada je podnijela pritužbu Kantonalnom tužilaštvu u Tuzli protiv notara koji je sastavio i notarski obradio kupoprodajni ugovor, a tužbu u predmetnoj pravnoj stvari je podnijela 30. jula 2008. godine. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na osnovu navedenog utvrđenja, zaključio da je apelantkinja podnijela tužbu po proteku zakonom propisanog roka, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe člana 36 ZPN i člana 533 ZOO. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi već razmatrao slično pravno i činjenično stanje (vidi Ustavni sud, Odluku o dopustivosti broj AP 1752/09 od 18. septembra 2012. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu redovni sudovi su odbili kao neosnovan protivtužbeni zahtjev „Tia gradnja“ d.o.o. Tuzla (u tom predmetu apelanta) kojim je tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji. U presudi Opštinskog suda u Tuzli, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, između ostalog, navedeno je: „Kako je predmetna nepokretnost već prodata trećem licu [...], to pravo preče kupovine u momentu kada je već zaključen ugovor o prodaji stvari s trećim licem dobija drugi izgled i pojavljuje se kao pravo prekupa (retractus) stvari iz ruku kupca, pa je apelant bio u obavezi da istovremeno s podnošenjem tužbe položi u sudski depozit puni iznos kupoprodajne cijene (528 stav 2 ZOO) kao drugi kumulativni uslov koji mora biti ispunjen da bi se njegovom tužbenom zahtjevu moglo udovoljiti.“ Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da je ugovor kojim je povrijeđeno pravo preče kupovine apelanta kao zakupoprimca i čije poništenje apelant traži protivtužbom zaključen „9. februara 2005. godine, a njegovo poništenje apelant je zatražio protivtužbom od 6. aprila 2006. godine, dakle nakon isteka prekluzivnog roka iz člana 36 Zakona o prometu nepokretnosti“. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je naveo da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je takođe ukazao da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Dovodeći navedenu praksu u vezu s obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelantkinja se u apelaciji pozvala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjina argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinja povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište Ugovor o kupoprodaji i Ugovor o poklonu spornih nepokretnosti, te da se naloži prvotuženom da na apelantkinju prenese svoj susvojinski dio na spornim nepokretnostima, pri čemu je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava ZPN i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Ustavni sud takođe zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1732/20 (V.LJ.) | Sudska praksa | Aktio