Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2208/20 (S. S.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Prekršaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatni život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2208/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-2208/20, rješavajući apelaciju Srećka Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srećko Simić protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 Pr 032238 20 PŽP od 27. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srećko Simić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 30. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 032238 20 Pžp od 27. aprila 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, Osnovni sud u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je rješenje broj 78 0 Pr 32238 19 Pr od 24. februara 2020. godine kojim je apelanta -radi prekršaja iz člana 6. stav 1. i stav 2. tačka pod a) i e) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i na osnovu člana 199. stav 1. tačka pod 2. i člana 200. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) - proglasio odgovornim što je dana 2. maja 2019. godine oko 21,00 čas u porodičnoj kući T.S., počinio nasilje u porodici i to nazivanjem pogrdnim imenima i vrijeđanjem člana porodice tako što je putem telefona pozvao svoju kćerku i razgovarajući sa istom rekao joj da je njena majka T.S. k[…]a, a to je slušala Tatjana koja se nalazila pored kćerke, čime je počinio prekršaj iz člana 6. stav 1. i stav 2. tačka pod e) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Osnovni sud je primjenom člana 42. stav 2. istog zakona apelanta kaznio kaznom zatvora u trajanju od 10 dana. Istim rješenjem Osnovni sud je oslobodio apelanta od prekršajne odgovornosti za prekršaj iz člana 6. st. 1. i 2. tačka a) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (dalje precizirano).
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Policijska stanica Prnjavor svojim aktom (naveden broj) podnijela je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, koji je na pretresu osporavo odgovornost za prekršaje za koje se teretio, dok je predstavnik ovlaštenog organa ostao kod navoda iz zahtjeva da je apelant počinio prekršaje za koje se tereti, a od dokaza je predložio čitanje izvještaja, obavijesti i zpisnika (precizirani datumi), izvoda iz kaznene evidencije i saslušanje svjedoka B.S. i T.S. koji dokazi su provedeni u dokaznom postupku na održanom pretresu.
4. Na osnovu provedenih dokaza koje je Osnovni sud ocijenio pojedinačno i u njihovoj uzajamnoj vezi, sud je nesporno utvrdio odlučnu činjenicu da je apelant odgovoran na način naveden u izreci rješenja (nazivanjem pogrdnim imenima i vrijeđanjem člana porodice) a koje radnje apelanta predstavljaju bitna obilježja prekršaja iz člana 6. stav 2. tačka pod e) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.
5. Osnovni sud je naveo da je prekršajna odgovornost apelanta za gore navedeni prekršaj dokazana na osnovu provedenih dokaza predstavnika ovlaštenog organa, a naročito na osnovu izjave saslušanih svjedoka - bivše vanbračne supruge apelanta T.S. i svjedoka B.S., te čitanjem zapisnika.
6. Navedene prekršajne radnje apelanta nesporno su dokazane, iz kojih razloga je Osnovni sud odbranu apelanta u cijelosti odbio kao neosnovanu i usmjerenu na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, jer je odbrana paušalna, nepotkrijepljena materijalnim dokazima i suprotna provedenim dokazima predstavnika ovlaštenog organa, kao i utvrđenom činjeničnom stanju.
7. Za počinjeni prekršaj Osnovni sud je apelanta sankcionisao kao u izreci rješenja, a kojim sankcionisanjem će se po mišljenju Osnovnog suda ostvariti svrha kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije. Prilikom sankcionisanja apelanta od olakšavajućih okolnosti sud je imao u vidu njegove lične i porodične prilike, imovno stanje, a od otežavajućih okolnosti Osnovni sud je imao u vidu činjenicu da je apelant ranije 15 puta prekršajno kažnjavan, od čega 2 puta za prekršaje iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, što apelanta čini višestrukim i specijalnim povratnikom u vršenju prekršaja, kao i činjenicu da apelant u registru novčanih kazni ima neplaćeno 3.630,80 KM što se vidi iz službene evidencije Osnovnog suda, koje otežavajuće okolnosti su imale uticaja prilikom sankcionisanja.
8. U konkretnoj pravnoj stvari, Osnovni sud je utvrdio da se radi o kontinuitetu neriješenih bračnih odnosa između apelanta i njegove bivše nevjenčane supruge, što dokazuje da je apelant ranije dva puta sankcionisan za prekršaje iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, te da i dalje nastavlja vršenje nasilja u porodici. Za počinjeni prekršaj, kako je navedeno u rješenju, Osnovni sud nije mogao izreći novčanu kaznu, jer se radi o višestrukom specijalnom recidivu u vršenju prekršaja iz oblasti Zakona o zaštiti nasilja u porodici, odnosno sve prethodno izrečene novčane kazne nisu mogle ostvariti nikakvu svrhu specijalne prevencije kod apelanta, jer je evidentno da apelant nije promijenio svoje ponašanje već je i dalje nastavio vršiti prekršaje iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, a izrečene novčane kazne u iznosu od 3.630,80 KM nije platio, te stoga izrečene neplaćene i nenaplaćene novčane kazne protiv apelanta nisu mogle ostvariti svrhu specijalne prevencije prema apelantu. Stoga, Osnovni sud apelantu nije izrekao novčanu kaznu za počinjeni prekršaj jer je ista u suštini beskorisna i neće djelovati na apelanta da isti prestane sa vršenjem nasilja u porodici, već je apelant svojim prethodnim činjenjem nasilja u porodici i neplaćanjem novčanih kazni primorao sud da mu izrekne bezuslovnu kaznu zatvora u minimalnom trajanju, čime će se okrivljenom staviti do znanja da ubuduće prestane vršiti prekršaje iz oblasti Zakona o zaštiti nasilja u porodici te da sve svoje probleme sa svojom bivšom nevjenčanom suprugom vrši na propisan i institucionalizovan način.
9. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 42. stav 2. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kojom je propisano da se počiniocu prekršaja koji ponovi radnju nasilja u porodici pored novčane kazne može izreći i zatvorska kazna, koju kaznu zatvora je sud i izrekao apelantu, koji je ponovo izvršio nasilje u porodici a nije platio prethodno izrečene novčane kazne.
10. Osnovni sud je apelanta oslobodio odgovornosti za prekršaj iz člana 6. stav 1. a) Zakona o zaštiti nasilja u porodici, za šta je dao obrazloženje.
11. Rješavajući o žalbi apelanta Okružni sud je donio rješenje broj 78 0 Pr 032238 20 Pžp od 27. aprila 2020. godine, kojim je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je utvrđena prekršajna odgovornost apelanta.
12. Kako se žalbom u suštini osporava pravilnost ocjene dokaza, što predstavlja prigovor činjeničnog karaktera, Okružni sud je osnovanost žalbenih prigovora ocijenio u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
13. Slijedom navedenog, navodi žalbe apelanta nisu doveli u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda da apelanta oglasi odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 1. i stav 2. tačka e) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, o čemu su u obrazloženju pobijanog rješenja dati jasni i valjani razlozi, koje razloge je prihvatio Okružni sud. U vezi sa navedenim ponovljeno je šta je apelantu stavljeno na teret uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kojim je propisano (član 6. stav 1) da nasilje u porodici predstavlja svaka radnja nasilja člana porodice ili porodične zajednice kojom se ugrožava spokojstvo, psihički, tjelesni, seksualni ili ekonomski integritet drugog člana porodice ili porodične zajednice, a u stavu 2. tačka e) istog člana, propisano je da svaka radnja nasilja, u smislu stava 1. ovog člana, koja ne sadrži obilježje krivičnog djela predstavlja prekršaj, a naročito radnja: verbalni napad, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili vrijeđanje člana porodice na drugi način.
14. Na okolnosti utvrđivanja postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanta, saslušani su kako svjedoci T.S., bivša vanbračna supruga apelanta i njena majka B.S.. Po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je u cijelosti postupio shodno odredbi člana 106. stav 1. Zakona o prekršajima te je na osnovu svoje slobodne ocjene, a na osnovu svih provedenih dokaza, prvenstveno izjava svjedoka, čije izjave su jasne, decidne, nedvosmislene i podudaraju se sa materijalnim dokazima, koji su izvedeni od strane ovlašćenog organa, pravilno zaključio da je apelant izvršilac predmetnog prekršaja, sa čim je u potpunosti saglasan Okružni sud.
15. Naime, oba svjedoka su na usmenom pretresu održanom pred prvostepenim sudom, detaljno opisali predmetni događaj, navodeći da su čule kako apelant u toku telefonskog razgovora sa kćerkom, njenu majku (svoju bivšu vanbračnu suprugu) naziva uvredljivim riječima, a navedeno su ovi svjedoci mogli čuti jer je tokom tog telefonskog razgovora na telefonskom aparatu bio aktiviran zvučnik. S tim u vezi, potpuno su irelevantni i paušalni navodi žalbe apelanta da njegov telefonski razgovor sa kćerkom niko nije bio ovlašćen da sluša (prisluškuje), te da su mu na ovaj način povrijeđena prava ustanovljena u članu 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojim članom je regulisano pravno na poštovanje privatnog i porodičnog života.
16. Okružni sud je naveo i odredbu člana 8. Evropske konvencije, ali je u nastavku rješenja ukazao da je smisao navedene odredbe zaštita prava građana od eventualanog miješanja i ugrožavanja tih prava od strane javne vlasti. Kako iz stanja spisa jasno proizlazi da su porodični odnosi između apelanta i bivše vanbračne supruge od ranije teško narušeni i da ista, tako reći, nema povjerenja u apelanta nameće se logičan zaključak da je, obzirom na navedeno, bila primorana da sluša telefonski razgovor koji je vođen između apelanta i njihove zajedničke maloljetne kćerke.
17. Imajući u vidu sve navedeno, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza, koje je sadržajno analizirao i cijenio, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno utvrdio činjenično stanje kada je apelanta oglasio odgovornim za počinjeni predmetni prekršaj, budući da je isti kritične prilike uvrijedio bivšu vanbračnu suprugu izuzetno uvredljivom riječi, što je nesumnjivo dovelo do ugrožavanja njenog spokojstva i psihičkog integriteta, zbog čega ovakvo postupanje okrivljenog dakako predstavlja radnju izvršenja prekršaja iz člana 6. st. 1. i 2. tačka e) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.
18. Slijedom navedenog, žalbeni navodi apelanta da izgovorene riječi (uz izraz sumnje da su uopšte izgovorene) ne predstavljaju obilježje predmetnog prekršaja, već da predstavljaju nekulturno i neumjesno ponašanje, su prema stavu Okružnog suda neosnovani.
19. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava iz člana 8. Evropske konvencije. Suština navoda se svodi na apelantovu tvrdnju da se ne radi o prekršaju zbog kojeg se može izreći kazna zatvora; da izgovorene riječi predstavljaju (ako su izgovorene, a apelant tvrdi da to sud nije utvrdio) nekulturno i neumjesno ponašanje, ali nisu podobne da predstavljaju ugrožavanje fizičkog, psihičkog, ekonomskog i seksualnog integriteta, odnosno opasnost od ugrožavanja; da niko nema pravo da prisluškuje njegov razgovor sa kćerkom, a oštećena koja je to uradila povrijedila je njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije, te sud nije mogao koristiti iskaz oštećene.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je redovni sud utvrdio prekršajnu odgovornost apelanta za prekršaj iz člana 6. stav 1. i 2. tačka e) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i zbog izrečene kazne zatora u trajanju od 10 dana primjenom člana 42. stav 2. Zakona o prekršajima. Apelant ukazuje da sud nije ispitao njegove navode i da nije obrazložio odluku. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, svode na navode o načinu na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
26. Suprotno navodu apelanta Ustavni sud primjećuje da je redovni sud u okviru prekršajnog postupka protiv apelanta saslušao svjedoke čiji su iskazi ocjenjeni kao decidni, jasni i u vezi sa ostalim provedenim dokazima (materijalnim). Takođe, redovni sud se jeste očitovao na apelantove navode o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, ukazujući da to pravo štiti pojedinca od akata države, a apelantov navod se odnosi na navod o povredi ovog prava od strane bivše supruge apelanta. Međutim, redovni sud je ukazao da je uslijed trajno poremećenih odnosa apelanta i bivše supruge, zbog čega je ona izgubila povjerenje u apelanta (a iz osporenih odluka proizilazi da je sud dva puta utvrdio prekršajnu odgovornost apelanta za prekršaje iz oblasti zaštita od nasilja u porodici) logično da sluša razgovor sa njihovom malodobnom kćerkom. Dalje je redovni sud jasno naveo u čemu se prekršaj sastoji, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ( član 6. st. 1. i 2. tačka e)).
27. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju rješenja osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje zaključke i odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda i Osnovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba, niti da je došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena odluka o prekršajnoj odgovornosti apelanta, za koje mu je izrečena kazna zatvora. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić