Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1935/20 ("Naša Banka" a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Hipoteka
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1935/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1935/20, rješavajući apelaciju „Naše banke“ a.d. Bijeljina (raniji naziv „Pavlović International Bank“ a.d. Bijeljina), na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Naše banke“ a.d.

Bijeljina (raniji naziv „Pavlović International Bank“ a.d.

Bijeljina) podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 111084 19 Gž od 15.

januara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Naša banka“ a.d. Bijeljina (raniji naziv „Pavlović International Bank“ a.d. Bijeljina, u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Ognjen S. Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 111084 20 Rev od 14. maja 2020. godine i Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 111084 19 Gž od 15. januara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1180/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja bila podnijela protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 111084 19 Gž od 15. januara 2020. godine (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Apelacionog suda o reviziji apelantkinje protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantkinja ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Apelacionog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikata BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca Vojislava Dadića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili 26. jula 2021. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 17. i 28. decembra 2021. godine, Osnovni sud je 6. januara 2022. godine dostavio traženu dokumentaciju.

5. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantkinjinom punomoćniku 10. januara 2022. godine.

6. Apelantkinjin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Tužilac je 28. februara 2018. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelantkinje radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja na nepokretnostima.

9. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 P 111084 18 P od 9. aprila 2019. godine utvrdio da je apelantkinja u cijelosti namirena za svoje potraživanje nastalo po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu koji je apelantkinja kao davalac kredita zaključila s korisnikom kredita „Agroprodukt“ d.o.o. Obudovac i ZZ „Ishrana plus“ d.o.o. Brčko 25. januara 2011. godine u iznosu od 150.000,00 KM, ugovora o dugoročnom kreditu od 17. jula 2012. godine u iznosu od 60.000,00 KM i ugovora o dugoročnom kreditu 23. novembra 2012. godine u iznosu od 70.0000, 00 KM. Navedeni krediti su bili obezbijeđeni ugovorima o zasnivanju hipoteke od 26. januara 2011. godine, 17. jula 2012. godine i 26. novembra 2012. godine, pobliže označeni kao u izreci presude i notarski obrađeni od notara Zorana Bogdanovića, preuzimanjem nepokretnosti založnog dužnika i izvršenika (Bosiljke Simić-Dadić), takođe pobliže označenih izrekom presude Osnovnog suda, procijenjene vrijednosti 705.502.00 KM. Slijedom navedenog, Osnovni sud je takođe utvrdio da nije dopušteno izvršenje na nepokretnostima u tužiočevoj svojini sa dijelom 1/1 pobliže označenim izrekom presude, koje je određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 96 0 I 070210 13 I od 12. juna 2015. godine, Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 96 0 I 070542 13 I od 14. juna 2016. godine i Rješenjem o izvršenju broj 96 0 I 070545 13 I od 7. aprila 2016. godine. Istom presudom utvrđeno je da se u cijelosti obustavljaju navedena rješenja o izvršenju Osnovnog suda i sve radnje provedene predmetnim rješenjima se ukidaju, te je naloženo brisanje svih upisa u zemljišnim knjigama i ostalim javnim knjigama izvršenim na osnovu navedenih rješenja.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je osnovano apelantkinjino potraživanje po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 25. januara 2011. godine na iznos od 150.000,00 KM, ugovora o dugoročnom kreditu od 17. jula 2012. godine u iznosu od 60.000,00 KM i ugovora o dugoročnom kreditu od 23. novembra 2012. godine u iznosu od 70.000,00 KM (koji ugovori su bili obezbijeđeni ugovorima o zasnivanju hipoteke od 26. januara 2011. godine, 17. jula 2012. godine i 26. novembra 2012. godine). Apelantkinjino predmetno potraživanje je, prema ocjeni suda, u cijelosti namireno u izvršnim postupcima koje je apelantkinja pokrenula pred Osnovnim sudom u Modriči (apelantkinja je pred navedenim sudom pokrenula tri izvršna postupka), koji postupci su okončani rješenjem o dosudi od 28. novembra 2016. godine i rješenjem o namirenju od 13. novembra 2018. godine, prodajom založenih nepokretnosti založnog dužnika i izvršenika (Bosiljke Simić-Dadić) i kupovinom tih nepokretnosti od apelantkinje kao jedinog kupca za iznos od 236.167,33 KM. Procijenjena vrijednost predmetnih nepokretnosti od vještaka građevinske struke je iznosila 708.502,00 KM, dok je apelantkinjino potraživanje iznosilo 392.244,88 KM. Osnovni sud je naveo da je predmetnu nepokretnost kupila apelantkinja na drugom ročištu za usmeno javno nadmetanje i prodaju nepokretnosti održanoj 28. marta 2016. godine. Takođe je navedeno da je vrijednost predmetne nepokretnosti dva puta veća od apelantkinjinih potraživanja, zbog čega smatra da je apelantkinja u cijelosti namirena za svoje potraživanje. U pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je dalje ukazao na stav Ustavnog suda BiH izražen u Odluci broj AP 4380/13 i Odluci broj U 3/16, u kojima je zauzeto stanovište u vezi s pitanjem namirenja tražioca izvršenja u situacijama kada je tražilac izvršenja kao jedini kupac postao vlasnik založene nepokretnosti kojom je bilo obezbijeđeno njegovo potraživanje, odnosno da je tražilac izvršenja u takvim situacijama, bez obzira na cijenu koju je platio za navedenu nepokretnost, a koja može biti manja od vrijednosti njegovog potraživanja, u cijelosti namiren u pogledu ukupnog potraživanja apelantkinje kao tražioca izvršenja po osnovu zaključenih ugovora o dugoročnom kreditu (koji su obezbijeđeni ugovorima o zasnivanju hipoteke). Imajući u vidu da je Osnovni sud udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu da je apelantkinja „u cijelosti namirena“, sljedstveno tome je naložio obustavu izvršenja određenih preciziranim rješenjima o izvršenju Osnovnog suda (BD) na tužiočevim preciziranim nepokretnostima, ukinuo sve provedene radnje određene tim rješenjima, te naložio brisanje svih upisa u zemljišnim knjigama, a po osnovu zaključenih ugovora o hipotekama.

11. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 111084 19 Gž od 15. januara 2020. godine apelantkinjinu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.

12. Apelacioni sud je naveo da apelantkinja osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantkinja smatra da u konkretnom slučaju nije bila moguća primjena Odluke Ustavnog suda broj AP 4380/13 jer, kako navodi, procijenjena vrijednost nepokretnosti izvršenika (Bosiljke Simić-Dadić u izvršnom postupku Osnovnog suda u Modriči) nije stvarna, tj. jer za predmetne nepokretnosti „niko nije zainteresovan“, zbog čega je povukao izvršni prijedlog postupajući u smislu odredbe člana 38 stav 1 ZIPRS. U vezi s tim, Apelacioni sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te ukazao da je tužilac predmetnom tužbom tražio da sud utvrdi da apelantkinja, „koja je tražilac izvršenja i u izvršnim postupcima pokrenutim kod Osnovnog suda u Modriči i tražilac izvršenja i u izvršnim postupcima pokrenutim kod Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koje izvršne postupke je pokrenula na osnovu istih izvršnih isprava, namirena u cijelosti za svoje potraživanje (prema predmetnim ugovorima o kreditu i ugovorima o zasnivanju hipoteke, kao sredstva obezbjeđenja zaključenih ugovorom o kreditu) u izvršnom postupku koji je proveden kod Osnovnog suda u Modriči (dosudom nepokretnosti u KO Obudovac, svojina založnog dužnika Simić-Dadić Bosiljke kupcu (apelantkinji)“ i da stoga nije dopušteno izvršenje određeno rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta.

13. Apelacioni sud je istakao, razmatrajući apelantkinjine žalbene navode, da smatra da apelantkinja nije mogla povući prijedlog za izvršenje (sačinjen 18. jula 2019. godine), odnosno da navedenim postupkom apelantkinja nije mogla proizvesti pravne posljedice prema odredbi člana 38 stav 1 ZIPRS jer se radi o izjavi o povlačenju izvršnog prijedloga nakon pravosnažno okončanog izvršnog postupka (rješenje o namirenju koje je postalo pravosnažno 28. januara 2019. godine). Nadalje, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da je Osnovni sud u Modriči, pored navedenog rješenja o namirenju, trebao donijeti i posebno rješenje kojim se postupak smatra završenim, pa kada tako nije postupio, smatra da izvršni postupak pred tim sudom nije okončan. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da se, shodno odredbi člana 64 ZIPRS (koja reguliše dovršenje postupka izvršenja), postupak izvršenja smatra dovršenim i sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava. Dakle, kako navedenom odredbom nije propisana izvršna radnja kojom se izvršenje dovršava, slijedi da je to svaka izvršna radnja kojom se omogućava potpuno namirenje potraživanja tražioca izvršenja. U predmetnom slučaju, u pogledu izvršnih postupaka provedenih kod Osnovnog suda u Modriči, to je rješenje o namirenju koje je taj sud donio 13. novembra 2018. godine, a kojem je prethodilo rješenje o dosudi predmetne nepokretnosti apelantkinji kao jedinom kupcu u predmetnom postupku od 28. novembra 2016. godine. Apelacioni sud, takođe, smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi da se prvostepeni sud u okolnostima predmetnog slučaja nije mogao pozvati na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 4380/13. U vezi s tim je obrazloženo da stav iz navedene odluke nesumnjivo ukazuje da je apelantkinja kao tražilac izvršenja u cijelosti namirena budući da je kao jedini kupac postala vlasnik založene nepokretnosti kojom je bilo obezbijeđeno njeno potraživanje, dakle koji stav je primjenjiv u predmetnom slučaju. Nadalje, Apelacioni sud smatra neosnovanim apelantkinjine žalbene navode da nije uknjižen na predmetnim nepokretnostima, koja okolnost, prema ocjeni suda, ne ukazuje na nepravilnost i nezakonitost presude prvostepenog suda. Ovo iz razloga jer je rješenjem o dosudi (Osnovnog suda u Modriči od 28. novembra 2016. godine – stavom II izreke) naloženo Republičkoj upravi za geodetske poslove Banja Luka, Poslovna jedinica Šamac (u daljnjem tekstu: RUGIP) da izvrši upis promjene prava svojine na predmetnim nepokretnostima, kako je to regulisano odredbom člana 93 ZIP-a. U vezi s tim je ukazano da postupanje RUGIP-a po navedenom nalogu nije pretpostavka za donošenje rješenja o namirenju, koje je Osnovni sud u Modriči donio 13. novembra 2018. godine. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud smatra da se osporena presuda zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog i procesnog prava, pa je primjenom odredbe člana 335 ZPP-a apelantkinjinu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.

14. Vijeće Apelacionog suda je Rješenjem broj 96 0 P 111084 20 Rev od 14. maja 2020. godine apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda od 15. januara 2020. godine odbacio kao nedopuštenu, primjenom odredbe člana 346 st. 2 i 3, kao i člana 356 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, konkretno odredbi ZIP-a. Prvobitno apelantkinja smatra da je pogrešno pozivanje sudova na odluke Ustavnog suda BiH br. AP 4380/13 i U 3/16 jer je osporenim odlukama navedeno da je u cijelosti namireno njeno potraživanje jer je založenu nepokretnost kupila za iznos od 236.176,33 KM, što smatra da nije tačno jer njeno potraživanje iznosi 392.244,88 KM, bez obzira na to što je vještačenjem utvrđeno da vrijednost predmetne nepokretnosti iznosi 708.502.00 KM. Apelantkinja dalje ukazuje da odredba člana 98 ZIP-a izričito propisuje da se tražilac izvršenja namiruje iz iznosa dobijenog prodajom nepokretnosti, a ne u iznosu na koji je procijenjena nepokretnosti. Takođe, apelantkinja tvrdi da tužilac nije dokazao da je postao stvarni vlasnik založene nepokretnosti u smislu odredbe člana 93 ZIP-a, zbog čega smatra da su odluke nižestepenih sudova nezakonite jer se provođenje izvršenja, kako ističe, sastoji od dvije radnje – formalne radnje uknjiženja u zemljišnim knjigama i faktičke radnje – uvođenja u posjed. Smatra da je kupovinom predmetnih nepokretnosti finansijski oštećena jer ne postoji njena stvarna vrijednost na tržištu, jer za kupovinu niko nije zainteresovan, zbog čega je iskoristila pravo iz člana 38 stav 1 ZIP-a i povukla prijedlog za izvršenje. Stoga, apelantkinja smatra da osporenim odlukama nije odgovoreno, tj. ostalo je neriješeno pitanje okončanja predmetnog postupka, povlačenjem prijedloga za izvršenje. Apelantkinja, takođe, smatra da su sudovi bili dužni, u smislu odredbe člana 64 ZIP-a, donijeti i posebno rješenje kojim se postupak smatra završenim i da, s obzirom na to da tako nisu postupili, onda se, kako navodi, ima smatrati da izvršni postupak nije okončan.

b) Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud smatra da je presudom tog suda dato jasno i argumentovano obrazloženje da navodima apelantkinjine žalbe nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost presude prvostepenog suda. Stoga, apelantkinjine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

17. Osnovni sud, takođe, smatra da je odgovorio na sve apelantkinjine navode, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužilac apelaciju smatra neosnovanom. U vezi s tim, ističe da apelantkinja niti jednom rečenicom ne obrazlaže u čemu se sastoji navodna povreda prava na koja se poziva u apelaciji. Dalje navodi da Ustavni sud nije redovni sud trećeg i četvrtog stepena pa da analizira način na koji su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili činjenice i primijenili materijalne propise. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

19. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 38. stav (1) (1)Tražilac izvršenja može tokom postupka, bez pristanka izvršenika, povući u cijelosti ili djelimično prijedlog za izvršenje.

Dovršenje izvršenja Član 64 Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Predaja nepokretnosti kupcu Član 93. stav 2.

(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da se izvrši upis promjene prava svojine, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

Prvenstveno namirenje Član 98. stav (1) (1) Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno i to ovim redoslijedom:

1) troškovi izvršnog postupka;

2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja;

3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje;

4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja;

5) nadoknada za lične služnosti koje se prodajom gase.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 1180/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelantkinjina apelacija podnesena protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 111084 19 Gž od 15. januara 2020. godine odbačena zato što je preuranjena jer je apelantkinja protiv navedene presude izjavila reviziju Apelacionom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Apelacioni sud Rješenjem broj 96 0 P 111084 20 Rev od 14. maja 2020. godine apelantkinjinu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 111084 19 Gž od 15. januara 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1180/20 od 22. aprila 2020. godine. S obzirom na to da je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 111084 19 Gž od 15. januara 2020. godine dostavljena apelantkinji 17. februara 2020. godine, a da je apelacija protiv navedene presude Apelacionog suda u predmetu broj AP 1180/20 podnesena 30. marta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud konstatuje da je postupak u kojem su donesene osporene odluke u konkretnom slučaju izvršni postupak u kojem apelantkinja ima svojstvo tražioca izvršenja. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja smatra da je pogrešno pozivanje sudova na odluke Ustavnog suda BiH broj AP 4380/13 i broj U 3/16. Takođe, smatra da tužilac nije dokazao da je postao stvarni vlasnik založene nepokretnosti u smislu odredbe člana 93 ZIP-a i da Apelacioni sud nije odgovorio na njene žalbene navode o proizvoljnoj primjeni odredbe člana 38 stav 1 ZIP-a, te da se u smislu odredbe člana 64 ZIP-a ne može smatrati da je izvršni postupak okončan jer nije doneseno rješenje o njegovom okončanju.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje – namirenje potraživanja založnog povjerioca iz prodajne cijene izvršenikove nepokretnosti u situaciji kada je založni povjerilac ujedno i kupac te nepokretnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, prije svega, ukazao na svoj stav iz Odluke broj U 3/16 od 1. januara 2016. godine prema kojem u principu „niti jedna odredba ZIP-a ne sprječava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je kao jedini kupac postao vlasnik založene nepokretnosti kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena nepokretnost, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu…“ (tačka 34).

32. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju presudom Osnovnog suda, potvrđenom presudom Apelacionog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, dato jasno i razložno obrazloženje kojim je utvrđeno da je apelantkinjino potraživanje u iznosu od 392.244,88 KM u cijelosti namireno. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda proizlazi da je prije javne prodaje vještačenjem izvršena procjena vrijednosti predmetne nepokretnosti u iznosu od 708.502,00 KM, iz čije vrijednosti se apelantkinja namirila kao jedini kupac na drugom javnom nadmetanju za iznos od 236,176,33 KM. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud jasno obrazložio da činjenica da je apelantkinja postala vlasnik založene nepokretnosti procijenjene vrijednosti dva puta veće od apelantkinjinih potraživanja podrazumijeva da je u cijelosti namirena za svoje potraživanje.

33. Takođe, u vezi s apelantkinjinim navodima da nije odgovoreno na njene navode da je kupovinom predmetnih nepokretnosti finansijski oštećena, zbog čega je iskoristila pravo iz člana 38 stav 1 ZIP-a i povukla prijedlog za izvršenje, Ustavni sud zapaža da su ti navodi suštinski razmotreni u odluci na koju su se redovni sudovi pozvali, te oni ne mogu dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda u okolnostima konkretnog slučaja. Naime, u vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje da apelantkinja u predmetnom slučaju nije mogla iskoristiti pravo iz citirane odredbe ZIP-a jer se radi o izjavi o povlačenju izvršnog prijedloga od 18. jula 2019. godine, tj. nakon pravosnažno okončanog izvršnog postupka, jer je rješenje o namirenju postalo pravosnažno 28. januara 2019. godine. Ustavni sud zapaža i da je Apelacioni sud razmotrio apelantkinjine navode vezane za primjenu odredbe člana 64 ZIP-a u smislu da je Osnovni sud u Modriči, pored rješenja o namirenju, trebao donijeti i posebno rješenje kojim se postupak smatra završenim. U vezi s tim, Apelacioni sud je jasno ukazao da se postupak izvršenja smatra dovršenim (između ostalog) i sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, o čemu se u konkretnom slučaju i radi. Stoga, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 64 ZIPRS, te dovodeći ga u vezu sa činjenicama apelantkinjinog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Apelacionog suda da je izvršenje u okolnostima konkretnog slučaja, u smislu citirane odredbe, provedeno sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava. U predmetnom slučaju to je rješenje o namirenju Osnovnog suda u Modriči od 13. novembra 2018. godine, a kojem je prethodilo rješenje o dosudi predmetne nepokretnosti apelantkinji kao jedinom kupcu u predmetnom postupku od 28. novembra 2016. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud razmotrio i apelantkinjine navode vezane za primjenu člana 93 ZIP-a te ukazao da je u postupku pred redovnim sudovima u Republici Srpskoj naloženo RUGIP-u da postupi u smislu odredbe člana 93 ZIP-a, te da postupanje odnosno nepostupanje RUGIP-a po nalogu iz citirane odredbe ZIP-a nije pretpostavka za donošenje rješenja o namirenju koje je Osnovni sud u Modriči donio 13. novembra 2018. godine.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u datim okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom Apelacionog suda kao konačnom u predmetnom postupku dato detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredbi ZIP-a, koje se, suprotno apelantkinjinim navodima, ne doima proizvoljno ni u jednom segmentu. U takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Apelacionog suda.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostala prava

36. U vezi sa apelantkinjinim navodima da joj je prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje osporavanja postupka izvršenja na tužiočevim nepokretnostima. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se pitanje kršenja navedenih prava ni na koji način ne može dovesti u kontekst s predmetom konkretnog postupka (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1398/12 od 14. maja 2015. godine, tačka 42), pa apelantkinjine navode o kršenju prava na slobodu izražavanja u predmetnom parničnom postupku koji se ticao dopuštenosti izvršenja smatra neosnovanim.

37. Apelantkinja se pozvala i na kršenje člana 17 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je tom odredbom propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Apelacioni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih propisa ZIP-a, koja se, suprotno apelantkinjinim navodima, ne doima proizvoljno ni u jednom segmentu.

39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj je prekršeno i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada se pitanje kršenja navedenih prava i ne može dovesti u kontekst s predmetom konkretnog parničnog postupka koji se ticao dopuštenosti izvršenja.

40. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1935/20 ("Naša Banka" a.d. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio