Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1850/20 (M. B. i Projektantski zavod „Traser“ Sarajevo)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1850/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1850/20, rješavajući apelacije Mirsade Babalija i Projektantskog zavoda „Traser“ – dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije Mirsade Babalija i Projektantskog zavoda „Traser“ – dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Mirsadi Babalija i apelantu Projektantskom zavodu „Traser“ – dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Mirsadi Babaliji i apelantu Projektantskom zavodu „Traser“ – dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsade Babalija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Projektantskog zavoda „Traser“ – dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19.
marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 134017 19 Rsž 4 od 27. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 134017 15 Rs 4 od 12. aprila 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsada Babalija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1850/20.
2. Projektantski zavod „Traser“ – dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 134017 19 Rsž 4 od 27. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 134017 15 Rs 4 od 12. aprila 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2435/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije zavedene pod br. AP 1850/20 i AP 2435/20 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1850/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u predmetu broj AP 1850/20 od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i apelanta kao tuženog u predmetnom postupku zatražio 17. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i apelant su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. maja do 7. juna 2021. godine.
6. Odgovori na apelaciju su 28. decembra 2021. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku na izjašnjenje.
7. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
8. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u predmetu broj AP 2435/20 od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i apelantice kao tužiteljice u predmetnom postupku zatražio 7. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
9. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 22. decembra 2021. godine. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
10. Odgovori na apelaciju su 28. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.
11. Apelantov zastupnik je 5. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u predmetu broj AP 2435/20.
III.Činjenično stanje
12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i apelanta, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
13. Apelantica je 6. aprila 2010. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđenja nezakonitog prestanka ugovora o radu i isplate naknade plaće.
14. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 134017 10 Rs od 23. aprila 2012. godine utvrđeno je da je apelantovom odlukom o otkazu ugovora o radu od 13. aprila 2009. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) nezakonito apelantici otkazan ugovor o radu pa je Odluka poništena, te je naloženo apelantu da apelantici uspostavi radnopravni odnos od prestanka ugovora o radu, tj. 15. aprila 2009. godine, na poslovima i zadacima koje je izvršavala do otkaza ugovora o radu. Istovremeno, naloženo je apelantu da apelantici po osnovu naknade plaće isplati određene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za određene periode, sve precizirano u izreci presude, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. S druge strane, apelantici je odbijen preostali dio troškova spora preko dosuđenog iznosa.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 134017 12 Rsž od 22. maja 2013. godine apelantova žalba je uvažena u odnosu na stav II prvostepene presude (u pogledu odluke o isplati naknade plaće za utuženi period), pa je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Istovremeno, u ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
16. Apelant je 30. juna 2014. godine podnio protivtužbeni zahtjev Općinskom sudu.
17. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 134017 13 Rs 2 od 16. aprila 2015. godine obavezan je apelant da apelantici po osnovu naknade plaće za period od 1. maja 2009. godine pa do 31. decembra 2013. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da u apelanticinu korist na taj iznos naknada plaća po osnovu doprinosa za PIO Federalnom zavodu za PIO uplati određeni novčani iznos, te naknadi troškove postupka, sve bliže opisano u izreci presude. Istovremeno, odbijen je u cijelosti apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži apelantici da apelantu po osnovu povrata isplaćene otpremnine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove postupka.
18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 134017 15 Rsž 2 od 26. augusta 2015. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
19. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 134017 15 Rs 3 od 15. augusta 2016. godine naloženo je apelantu da apelantici po osnovu naknade plaće za određeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da u apelanticinu korist na taj iznos naknada plaća po osnovu doprinosa za PIO Federalnom zavodu za PIO uplati određeni novčani iznos, te naknadi troškove postupka, sve bliže opisano u izreci presude. Istovremeno, usvojen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži apelantici da apelantu po osnovu povrata isplaćene otpremnine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove postupka.
20. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 134017 16 Rsž 3 od 9. marta 2018. godine žalbe apelantice i apelanta su uvažene, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
21. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 134017 15 Rs 4 od 12. aprila 2019. godine naloženo je apelantu da apelantici po osnovu naknade plaće za period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2013. godine isplati ukupan iznos od 26.638,63 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama bliže opisanim u izreci presude, te da u apelanticinu korist na navedeni iznos naknada plaća po osnovu doprinosa za PIO Federalnom zavodu za PIO uplati iznos od 8.879,72 KM i da joj naknadi troškove postupka. Istovremeno, usvojen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži apelantici da apelantu po osnovu povrata isplaćene otpremnine isplati iznos od 1.011,08 KM sa zakonskim zateznim kamatama, bliže preciziranim u izreci presude.
22. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, cijeneći provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica bila zaposlena kod apelanta u periodu od 1. aprila 2002. godine do 15. aprila 2009. godine kada je dobila otkaz, te da je po osnovu pravosnažne sudske odluke apelantica ponovo zaključila ugovor o radu sa apelantom 17. decembra 2013. godine sa početkom rada od 1. januara 2014. godine. Također, utvrđeno je da je među parničnim strankama sporno da li apelantici pripada naknada plaće za period od otkaza ugovora o radu do ponovnog povratka na posao u iznosu koji je utvrđen u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke, bez obaveze povrata iznosa otpremnine, kako to postavljenim tužbenim zahtjevom predlaže apelanticin punomoćnik ili je potrebno da se od iznosa naknada plaća odbije iznos koji je apelantica primila po osnovu otpremnine, kako to predlaže apelantov punomoćnik u svom protivtužbenom zahtjevu.
23. Nadalje, ukazano je da je, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud utvrdio da je taj zahtjev u cijelosti osnovan. Naime, istaknuto je da je postavljenim tužbenim zahtjevom predloženo da se naloži apelantu da apelantici na ime naknade plaće za period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2013. godine isplati ukupan iznos od 26.638,63 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz apelantovu obavezu da na taj iznos u apelanticino ime izvrši uplatu doprinosa Federalnom zavodu za PIO. Zatim, navedeno je da je, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud uzeo u obzir, prije svega, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 3. novembra 2014. godine koji je izvršio obračun naknada plaća u skladu sa Ugovorom o radu od 1. aprila 2002. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), te apelantovim Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima od 12. decembra 1996. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, istaknuto je da je nalazom i mišljenjem od 5. maja 2016. godine vještak finansijske struke utvrdio kolika je naknada apelantici po osnovu nezaposlenosti od Zavoda za zapošljavanje Kantona Sarajevo, te koliki je iznos po osnovu otpremnine apelant isplatio apelantici. Nakon toga, ukazano je da je nalazom od 18. februara 2019. godine vještak finansijske struke izvršio obračun naknade plaće za period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2013. godine u skladu sa zaključenim ugovorom o radu, te članom 48. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektiranja u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) uz primjenu koeficijenta složenosti poslova 1,00. Zatim, ukazano je da je vještak finansijske struke u tom nalazu istakao da, shodno navedenom, naknada apelanticine plaće za navedeni period iznosi sa minulim radom 26.638,63 KM, a obračun doprinosa za PIO na utvrđenu razliku plaće iznosi 8.879,72 KM.
24. Naime, navedeno je da je odredbama čl. 68. i 69. stav 2. Zakona o radu određeno da se plaća utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom i Ugovorom o radu, a apelant se ugovorima o radu obavezao da će apelantici isplaćivati plaću u mjesečnom iznosu u skladu sa Pravilnikom. Budući da je zaključenim ugovorom bilo ugovoreno da će se isplata plaće vršiti u skladu sa Pravilnikom, a kako je Pravilnik prestao da važi po sili zakona (stav Kantonalnog suda u predmetu broj 65 0 Rs 192646 13 Rsž od 14. novembra 2017. godine), ukazano je da se prilikom utvrđivanja visine plaće za apelanticu moraju uzeti parametri iz Kolektivnog ugovora. Shodno tome, citirane su odredbe čl. 49. i 54. Kolektivnog ugovora i ukazano kako je prema zaključenom ugovoru apelantica kod apelanta obavljala poslove spremačice, a na te poslove je raspoređena i Ugovorom o radu od 17. decembra 2013. godine, to se prilikom obračuna naknade plaće kod apelantice treba primijeniti koeficijent složenosti od 1,00, upravo onaj koeficijent koji je i koristio vještak prilikom obračuna naknade plaće. Nadalje, istaknuto je da je sud prihvatio visinu tužbenog zahtjeva opredijeljenog prema nalazu vještaka od 18. februara 2019. godine s obzirom na to da je u tom iznosu sadržana i naknada štete koju je apelantica trpjela za vrijeme dok nije radila, a što je u skladu sa članom 96. Zakona o radu koji propisuje da sud ukoliko utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknaditi mu štetu. Isto tako, ukazano je da je sud obavezao apelanta da apelantici izvrši uplatu doprinosa za sporni period u visini koja je utvrđena nalazom vještaka finansijske struke u smislu čl. 8, 118. i 119. Zakona o PIO-u. Najzad, navedeno je da je nesporno da je apelant apelantici isplatio otpremninu u iznosu od 1.011,08 KM, te da je nakon povratka apelantice na posao prestao pravni osnov po kojem je apelantici isplaćena otpremnina, pa je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.
25. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 134017 19 Rsž 4 od 27. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena (odluka o tužbenom zahtjevu), dok je apelanticina žalba djelimično uvažena (odluka o protivtužbenom zahtjevu) i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o zakonskim zateznim kamatama, tako da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos od 1.011,08 KM po osnovu povrata isplaćene otpremnine teče počevši od 30. juna 2014. godine do isplate, a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
26. U obrazloženju presude, pored ostalog, ukazano je kako je vijeće Kantonalnog suda razjasnilo okolnosti na koje je apelantov punomoćnik predlagao dopunski nalaz i mišljenje, čime nije dovedeno u pitanje da je apelant u međuvremenu isplatio dio utužene naknade apelantici, to kod navedene činjenice nije od utjecaja na koji je način apelant evidentirao u poslovnim knjigama obaveze prema apelantici, niti je bilo osnova za sačinjavanje dopunskog nalaza i mišljenja, odnosno obračuna vještaka, primjenom odredbe člana 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH cijeneći sadržaj navedene odredbe. Shodno tome je prijedlog apelantovog punomoćnika za sačinjavanje dopunskog nalaza i mišljenja odbilo i vijeće Kantonalnog suda, pa se time ukazuje pravilnim odluka prvostepenog suda u ovom dijelu, ali iz navedenih razloga. Također, navedeno je da je odredbom člana 214. Zakona o obligacionim odnosima propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i zatezna kamata, i to ako je stjecatelj bio nesavjestan, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je apelantica bila savjestan stjecatelj, ukazano je da apelantu zatezna kamata pripada od dana podnošenja protivtužbenog zahtjeva od 30. juna 2014. godine pismenim podneskom koji je izravno predat sudu na nastavku pripremnog ročišta koje je održano 30. juna 2014. godine.
27. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, pa je obavezan apelant da apelantici po osnovu naknade plaće za period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2013. godine isplati ukupan iznos od 25.137,68 KM sa zakonskim zateznim kamatama bliže opisanim u izreci presude, te da Federalnom zavodu za PIO apelantici uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 8.379,39 KM. Istovremeno, preostali dio zahtjeva za isplatu naknade plaće u iznosu od 1.500,95 KM i zahtjeva za uplatu doprinosa u iznosu od 500,33 KM odbijeni su kao neosnovani. Također, apelant je obavezan da nadoknadi apelantici troškove parničnog postupka, dok je revizija u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu odbačena.
28. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je predmet spora zahtjev apelantice kao apelantove zaposlenice kojoj je nezakonito otkazan ugovor o radu da joj apelant isplati naknade plaće u visini koju bi ostvarila da je radila u periodu u kojem zbog otkaza nije radila, na osnovu odredbe člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu. Nadalje, ukazano je da apelantovi prigovori koji se odnose na primjenu Pravilnika za koji je pravilno utvrđeno da je prestao da važi su bez osnova budući da odluka o visini naknada apelanticine plaće nije donesena primjenom tog pravnog akta, nego relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora kojim se garantira minimum prava, ispod kojeg poslodavac prilikom obračuna i isplate plaća i drugih potraživanja iz radnog odnosa ne može ići. Također, istaknuto je da nisu osnovani apelacioni navodi kojima se dovodi u pitanje mogućnost primjene Kolektivnog ugovora u ovom slučaju. Naime, navedeno je da su se potpisnice tog ugovora saglasile da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima (preduzećima) sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH (član 2) i da se Pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne može utvrditi manji obim prava i obaveza od onih koji su utvrđeni tim ugovorom (član 3). Shodno tome, ukazano je da u konkretnom slučaju mogućnost primjene Kolektivnog ugovora nije bila sporna jer se apelant na taj ugovor i sam pozivao, pa apelantica nije bila dužna dokazivati činjenice od kojih zavisi njegova primjena, uključujući i strukturu apelantovog osnivačkog kapitala. Kako ni apelant u ovom postupku nije dokazao da je u vrijeme apelanticinog zasnivanja radnog odnosa bio preduzeće u privatnoj svojini, istaknuto je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da Kolektivni ugovor obavezuje apelanta. Nadalje, istaknuto je da, suprotno apelantovim navodima, Kolektivni ugovor nije prestao važiti nakon isteka roka iz člana 102 (godinu dana od početka primjene) jer je odredbom člana 113. stav 3. Zakona o radu regulirano da će se nakon isteka roka na koji je zaključen kolektivni ugovor primjenjivati do zaključivanja novog kolektivnog ugovora, ako njime nije drugačije određeno. Kako to pitanje Kolektivnim ugovorom nije drugačije regulirano, a u spornom periodu nije bio zaključen novi kolektivni ugovor, Vrhovni sud je i te apelantove navode ocijenio kao neosnovane.
29. Također, ukazano je da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelant prije donošenja nezakonite odluke o otkazu apelanticinog ugovora o radu donio odluku od 5. novembra 2004. godine, kojom su zaposlenici upućeni kući na osnovu rješenja o privremenom prekidu rada zbog nepovoljne finansijske situacije preduzeća i odluke da se zaposlenicima isplaćuje mjesečna naknada u neto iznosu od 200,00 KM, a da se obračun i uplata poreza i doprinosa na plaće vrši na osnovu zakonskog prosjeka plaće u periodu za koji se vrši naknada. Kako je apelantici ugovor o radu prestao u 2009. godini, a iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da joj je apelant prije otkaza isplaćivao plaću u punom iznosu, može se zaključiti da je apelantica, kao i ostali apelantovi zaposlenici, u vrijeme kad joj je ugovor otkazan primala naknadu plaće u skladu sa rješenjem o privremenom prekidu rada. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 48. Kolektivnog ugovora regulirana osnovna plaća zaposlenika, a članom 56. Kolektivnog ugovora je propisano da zaposleniku za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv pripada naknada plaće u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. Kolektivnog ugovora, koja ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
30. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da se pravilnom primjenom odredbe člana 96. stav 2. tačka 2. Zakona o radu u ovom slučaju može zaključiti da apelantici pripada pravo na naknade plaća za period u kojem zbog nezakonitog otkaza nije radila, u visini plaće na koju bi imala pravo da nije bilo otkaza, a to je u ovom slučaju najniža plaća, u visini od najmanje 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Dakle, apelantici ne pripada ni pravo na naknadu u visini osnovne plaće obračunate primjenom odredbe člana 48. Kolektivnog ugovora, kako je ocijenio drugostepeni sud, ali ni u iznosu od 200,00 KM, kako tvrdi apelant, jer je taj iznos manji od iznosa koji se zaposlenicima garantira Kolektivnim ugovorom. Budući da je vještak finansijske struke u dopuni nalaza od 18. februara 2019. godine izvršio obračun naknada plaće u visini propisanoj u članu 49. Kolektivnog ugovora, a taj je dokaz od nižestepenih sudova ocijenjen kao stručan i objektivan, navedeno je da u ovom slučaju postoje uvjeti da se pobijana presuda preinači zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, navedeno je da je zbog toga Vrhovni sud djelimično usvojio reviziju i primjenom odredbe člana 49. Kolektivnog ugovora na utvrđeno činjenično stanje dosudio apelantici naknade plaća u ukupnom iznosu od 25.137,68 KM sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dospjelosti do isplate, kao i doprinose za PIO obračunate na taj iznos u visini od 8.379,39 KM. Najzad, budući da apelantova revizija nije dopuštena u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu zbog neostvarenog imovinskog cenzusa, a apelant nije postupio u skladu s odredbom člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP-a i naznačio pravno pitanje zbog kojeg bi revizija u tom dijelu bila od značaja za jedinstvenu primjenu prava, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu odredbe člana 247. stav 1. ZPP-a reviziju u tom dijelu odbacio kao nedopuštenu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije broj AP 1850/20
31. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na obrazloženu sudsku odluku, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je donoseći svoju odluku, a da pri tom nije u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP-a u obrazloženju pobijane odluke dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica, Vrhovni sud na njenu štetu povrijedio pravo na pravično suđenje. Nadalje, navodi da je u konkretnom slučaju, a zbog nedostatka valjanog pravnog obrazloženja (koje je dato u direktnoj suprotnosti sa provedenim dokazima) došlo do povrede njenog navedenog prava jer se odredbom člana 96. Zakona o radu isključivo propisuje pravo na isplatu naknade plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio, te samim tim nije ostavljena mogućnost da se zaposleniku umjesto plaće isplati naknada, kako je to pogrešno zaključio Vrhovni sud. Osim toga, apelantica navodi da je Vrhovni sud na konkretnu pravnu situaciju pogrešno primijenio odredbe Kolektivnog ugovora. Naime, apelantica tvrdi da joj je Vrhovni sud svojom odlukom dosudio iznos naknade plaće na način da je iz obračuna vještaka isključio iznos koji se odnosi na ostvareni minuli rad, te joj na taj način dosudio iznos naknade plaće koji predstavlja iznos od 55% prosječne neto plaće. Dakle, apelantica navodi da je Vrhovni sud zapravo odbio njen tužbeni zahtjev za iznos koji se odnosi na uvećanje po osnovu ostvarenog penzijskog staža.
32. U vezi s navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pa je predložila da se naloži Vladi Kantona Sarajevo da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM. b)Navodi iz apelacije broj AP 2435/20
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na pristup sudu. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostepeni sud odbio prijedlog koji je apelant dao na pripremnom ročištu održanom 22. januara 2019. godine, i to prijedlog da prilikom sačinjavanja dopunskog nalaza i mišljenja vještak finansijske struke u skladu sa poslovnim knjigama kod apelanta utvrdi da nema razlike, to jest evidentiranih obaveza prema zaposlenicima, te da vještak finansijske struke svoj nalaz i mišljenje sačini u skladu sa odredbama člana 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, a kasnije je to učinio i drugostepeni sud. Nadalje, apelant navodi da Vrhovni sud pogrešno cijeni odredbu na koju se poziva, i to kada navodi da se pravilnom primjenom odredbe člana 96. stav 2. Zakona o radu može zaključiti da apelantici pripada pravo na naknadu plaće u visini plaće na koju bi imala pravo da nije bilo otkaza, imajući u vidu da je ispravan stav da bi u tom slučaju eventualno apelantici pripadalo ono što je primala prije otkaza, odnosno neto iznos od 200,00 KM mjesečno. Isto tako, apelant navodi da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda i u nespornoj činjenici da su sudovi primjenjivali Kolektivni ugovor koji je, prije svega, prestao da važi, imajući u vidu da je zaključen na period od godinu dana od dana stupanja na snagu, a s obzirom na to da je objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“ u novembru 2000. godine, dok se utuženi period za apelanticu odnosi na period od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2013. godine, to sud nikako u predmetnoj stvari nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor. Osim toga, apelant navodi da su sudovi propustili utvrditi da je apelant dioničko društvo u kojem većinski kapital nije državni pa se samim tim Kolektivni ugovor nije mogao primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Također, apelant navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda koji se odnosi na apelantov protivtužbeni zahtjev pa je u vezi s tim i pogrešan zaključak suda da apelant nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg bi revizija u tom dijelu bila od značaja za jedinstvenu primjenu prava. Imajući u vidu navedeno, apelant tvrdi da su sudovi svojim postupanjem povrijedili odredbe ZPP-a jer ni za jednu odlučnu činjenicu nisu dali nikakvo obrazloženje. Isto tako, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
34. U vezi s navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer treba imati u vidu činjenicu da je tužba Općinskom sudu podnesena 2010. godine, iz čega nesporno proizlazi da sve predugo traje i da se radi o veoma hitnom postupku s obzirom na to da je riječ o radnom sporu, te da treba imati u vidu njegovo finansijsko stanje jer je upravo dugotrajnost postupka apelantu proizvela mnogo troškova, pa je predložio da mu se dosudi nematerijalna šteta u skladu sa praksom Ustavnog suda. c)Odgovor na apelaciju
35. Vrhovni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da u revizionom postupku nisu povrijeđena prava apelantice i apelanta navedena u apelacijama.
36. Kantonalni sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da u cijelosti ostaje pri datom obrazloženju iz navedene odluke od 27. septembra 2019. godine uz napomenu da u predmetnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku jer je sud u periodu od 2013. godine do 2019. godine donio četiri odluke.
37. Općinski sud je u odgovorima na obje apelacije naveo da je u periodu od 2012. godine do 2019. godine donio četiri presude i da je prvostepeni postupak vođen korektno, a odluke su donijete temeljem materijalnih propisa i nije došlo do povrede navedenih apelacionih prava.
38. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju broj AP 1850/20 apelant je istakao da su neosnovani svi apelanticini navodi i predložio da se njena apelacija odbije kao neosnovana.
39. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju broj AP 2435/20 apelant je istakao da ostaje pri svim navodima iznesenim u predmetnoj apelaciji, a koji nisu dovedeni u pitanje niti jednim jedinim navodom Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda.
V.Relevantni propisi
40. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
41. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99 i 32/00) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 96. stav (2) tačka 2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
2. isplati zaposleniku:
naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
[…]
42. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektiranja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 48.
Osnovna plaća utvrđuje se za svakog zaposlenika pojedinačno, zavisno od vrste i grupe složenosti poslova, njegovog doprinosa u radu, njegove sposobnosti u korištenju sredstava, alata i opreme, kvaliteta rada, te stručne spreme i stepena naučnog zvanja ili drugog službenog zvanja, utvrđenog zakonom, pravilnikom i ugovorom o radu.
Svaka grupa poslova utvrđena je sa donjom granicom koeficijenta, tj. najnižim koeficijentom, kako slijedi:
I grupa složenosti poslova podrazumijeva jednostavne rutinske poslove sastavljene od manjeg broja različitih i kratkotrajnih operacija koje se obavljaju po jednostavnom postupku i sa jednostavnim sredstvima rada.
Najniži koeficijent složenosti poslova je 1,00.
Član 49.
Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Član 56.
Zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. ovog ugovora.
VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 134017 20 Rev od 19. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. maja 2020. godine, a apelaciju broj AP 1850/20 je podnijela 28. maja 2020. godine, dok je apelant osporenu presudu primio 18. maja 2020. godine, a apelaciju broj AP 2435/20 je podnio 16. jula 2020. godine. Iz navedenog, dakle, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
47. Apelantica i apelant smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na obrazloženu sudsku odluku, te pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
50. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu, dakle predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelantica i apelant, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporenu/osporene odluke
51. Ustavni sud, prije svega, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).
52. Ustavni sud zapaža da apelantica i apelant smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
53. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, djelimično usvojen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelant po osnovu naknade plaće za određeni period i doprinosa za PIO isplati određene iznose, sve bliže precizirano u izreci presude. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelantici ne pripada ni pravo na naknadu u visini osnovne plaće obračunate primjenom odredbe člana 48. Kolektivnog ugovora, ali ni u iznosu od 200,00 KM, kako tvrdi apelant, jer je taj iznos manji od iznosa koji se zaposlenicima garantira Kolektivnim ugovorom. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je vještak finansijske struke u dopuni nalaza od 18. februara 2019. godine izvršio obračun naknada plaće u visini propisanoj u članu 49. Kolektivnog ugovora, te da je taj dokaz od nižestepenih sudova ocijenjen kao stručan i objektivan, zbog čega je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 49. Kolektivnog ugovora na utvrđeno činjenično stanje dosudio apelantici naknade plaća, kao i doprinose za PIO u iznosima bliže opisanim u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 49. Kolektivnog ugovora propisano da je „najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a da je članom 56. Kolektivnog ugovora propisano da zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. ovog ugovora“. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude s odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
54. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim apelacionim navodima, u obrazloženju svoje odluke obrazložio da mogućnost primjene Kolektivnog ugovora nije bila sporna jer se apelant na taj ugovor i sam pozivao, pa apelantica nije bila dužna dokazivati činjenice od kojih zavisi njegova primjena, uključujući i strukturu apelantovog osnivačkog kapitala. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke obrazložio da Kolektivni ugovor, u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o radu, nije prestao važiti nakon isteka godine dana od početka primjene, kao i da je odluku o protivtužbenom zahtjevu donio u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a. U odnosu na apelantove prigovore vezano za odbijanje prijedloga za sačinjavanje dopunskog nalaza i mišljenja po vještaku finansijske struke, Ustavni sud upućuje na obrazloženje presude Kantonalnog suda navedeno u tački 26. ove odluke. Ustavni sud u ovakvim stavovima redovnih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
55. U odnosu na apelantove i apelanticine navode da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima iz apelacija, u svojoj presudi odgovorio na one revizione navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, te da je za svoje stavove dao jasne razloge, pa Ustavni sud ove navode ocjenjuje neosnovanim.
56. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na osporenu odluku, odnosno osporene odluke nije došlo do povrede apelanticinog i apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi
57. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
58. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
59. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 6. aprila 2010. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do 19. marta 2020. godine kada je Vrhovni sud donio presudu. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko deset godina. Analiza dužine trajanja postupka
60. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP-a, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, činjenicu da je izvršeno više vještačenja, da je apelant u toku postupka podnio protivtužbu protiv apelantice, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.
61. Analizirajući ponašanje apelantice i apelanta, te redovnih sudova, Ustavni sud ne uočava da iz dostavljene dokumentacije slijedi da su apelantica i apelant doprinijeli dužini trajanja postupka. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu presudu u predmetnom postupku donio nakon nešto dužeg perioda od dvije godine nakon podnošenja tužbe (23. aprila 2012. godine), da je Kantonalni sud nakon jedne godine i jednog mjeseca (22. maja 2013. godine) presudom uvažio apelantovu žalbu u jednom dijelu, ukinuo prvostepenu presudu u tom dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Općinski sud je nakon jedne godine i oko 11 mjeseci (16. aprila 2015. godine) donio presudu koja je rješenjem Kantonalnog suda nakon oko četiri mjeseca (26. augusta 2015. godine) ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Općinski sud je nakon oko jedne godine (15. august 2016. godine) donio presudu koju je Kantonalni sud, uvažavajući žalbe apelantice i apelanta, rješenjem nakon jedne godine i oko šest mjeseci (9. mart 2018. godine) ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
62. Ustavni sud, također, primjećuje da je ponovni postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i oko jedan mjesec (12. april 2019. godine), postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko pet mjeseci (27. septembar 2019. godine), dok je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovoj reviziji, također, trajao oko pet mjeseci (19. mart 2020. godine, sve računajući od donošenja prethodne odluke). Isto tako, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud u odgovorima na apelacije istakli da su u periodu od 2012. godine, odnosno 2013. godine pa do 2019. godine donijeli po četiri odluke i da nije došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, dok se Vrhovni sud uopće nije osvrnuo na te apelacione navode. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovno suđenje u tri navrata odlučujuće utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, nalazi da dužina predmetnog postupka koji je hitne prirode, a koji je trajao oko deset godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
63. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji kršenje apelanticinog i apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
64. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
65. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici i apelantu treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.
66. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici i apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
67. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
68. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda apelanticinog i apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji je hitne prirode, trajao oko deset godina, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela okolnost da je predmet tri puta vraćan prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
70. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava apelanta i apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u kojem nema elemenata koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno kada je Vrhovni sud u svojoj presudi odgovorio na one revizione navode koje je ocijenio relevantnim za odluku.
71. Ustavni sud zaključuje i da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
72. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić