Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/21 (F. D. i DEELA d.o.o. Kakanj)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u pravo na dom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3343/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3343/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Faik Delić i DEELA d.o.o. Kakanj, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Faik Delić i DEELA d.o.o. Kakanj protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 36 0 Ip 042636 21 Pž 2 od 13. srpnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Kaknju broj 36 0 Ip 042636 17 Ip od 19.

ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Faik Delić (u daljnjemu tekstu: prvoapelant) iz Kaknja i DEELA d.o.o. Kakanj (u daljnjemu tekstu: drugoapelant), koje zastupa Odvjetničko društvo Kurtović & Co iz Sarajeva, podnijeli su 24. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Ip 042636 21 Pž 2 od 13. srpnja 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Kaknju (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Ip 042636 17 Ip od 19. ožujka 2021. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, tražiteljici ovrhe („ZiraatBank BH“ d.d. Sarajevo) dosuđene su nekretnine, i to dvije nekretnine u vlasništvu drugoapelanta sa dijelom 1/1, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, koje je tražiteljica ovrhe kupila za određene iznose, te nekretnina u vlasništvu prvoapelanta, sa dijelom 1/1, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, koju je tražiteljica ovrhe kupila za određeni iznos. Naloženo je apelantima da tražiteljici ovrhe kao kupcu predaju odmah u posjed dosuđene nekretnine. Naloženo je zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda da dosuđene nekretnine upiše na ime kupca (tj. tražitelja ovrhe) sa dijelom 1/1. Naloženo je zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda da izvrši brisanje svih prava trećih osoba, koje su upisane na dosuđenim nekretninama. Određeno je da će se rješenje o dosudi objaviti na oglasnoj ploči Općinskoga suda i istekom tri dana od dana objave smatrati će se da je dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u nadmetanju.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prijeporne nekretnine kupila tražiteljica ovrhe na ročištu za prvu prodaju nekretnina, održanom 17. rujna 2020. godine. Istakao je da je prvostupanjski sud obrazložio da tražiteljica ovrhe kao kupac, sukladno čl. 92. st. 8. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZO) nije bila dužna polagati prodajnu cijenu, jer na predmetnim nekretninama iako postoje i drugi založni povjeritelji, nekretnine su prodane za iznos do visine potraživanja tražitelja ovrhe. Također, istakao je da je na utvrđene činjenice prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, pa se pozvao na čl. 93. st. 1. ZOP, kojim je propisano da će nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuditi nekretnine kupcu, dok je st. 2. istoga čl. propisano da će se rješenjem odrediti predaja nepokretnosti kupcu, a zemljišnoknjižnome uredu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te da se brišu prava trećih osoba. Nadalje, istakao je da je st. 4. istoga čl. propisano da će se rješenje o dosudi objaviti na oglasnoj tabli suda i istekom trećega dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatrati će se da je rešenje dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u nadmetanju. Kantonalni je sud istakao da su točni prizivni navodi drugoapelanta da je Elan Trade d.o.o. Kakanj dao najveću ponudu za nekretnine, što je prvostupanjski sud i naveo, ali da je prvostupanjski sud sukladno zakonu proveo postupak proglašenja drugorangiranoga ponuđača kupcem. Naime, istakao je da ne postoji zakonska mogućnost ostavljanja dodatnoga roka Elan Trade d.o.o. Kakanj za pribavljanje sredstava za kupnju nekretnina, jer zakon ne propisuje takvu mogućnost, a osim toga time bi bila povrijeđena prava drugorangiranoga ponuđača kao kupca. Nadalje, naveo je da se neutemeljeno apelantu pozivaju na legitiman cilj i na povredu prava na dom prvoapelanta. Naime, istakao je da je u odluci Ustavnoga suda broj AP-3248/19 zaključeno da „nema kršenja prava na dom u situaciji kad su apelanti, dobrovoljno, zaključenjem ugovora o zasnivanju založnoga prava na predmetu ovrhe, prihvatili da njihov dom, tj. stan, koji su koristili kao osiguranje za kredit, bude prodana u ovršnome postupku u slučaju neizmirenja duga na temelju dugoročnoga kredita u ugovornome roku, zbog čega je miješanje u ovo pravo bilo proporcionalno cilju, a to je namirenje tražitelja ovrhe, te nužno u demokratskome društvu“. Kantonalni je sud istakao da je navedena odluka u odnosu na prvoapelanta također primjenjiva, jer se radi o istome činjeničnome i pravnome stanju zalaganja nekretnine za kredit, pa da stoga navedena prava prvoapelanta nisu povrijeđena. Dodatno, istakao je da su prilikom zaključenja ugovora o kreditu apelanti znali da mogu izgubiti nekretnine koje su dane kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita, na što su i upozoreni od strane javne bilježnice prilikom zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke od 27. studenoga 2013. godine. Kantonalni je sud istakao da se apelanti pozivaju i na čl. 8. st. 2. ZOP, ali ne dokazuju da se potraživanje povjeritelja može namiriti iz drugih nekretnina u cijelosti, dakle, da su dovoljni za namirenje potraživanja samo neke nekretnine, kako i propisuje navedena odredba, pa su stoga takvi navodi neutemeljeni. Također, naveo je da se priziv poziva i na povredu prava prvoapelanta prema odlukama Europskoga suda za ljudska prava u predmetima „Sunday Times, Malone, McCann protiv UK i Rousk“, koji se ne mogu primijeniti u konkretnome slučaju, jer se radi o drukčijem i činjeničnome i pravnome temelju u odnosu na ovaj pravni odnos, pa su toga i ti navodi neutemeljeni. Osim toga, istakao je da su neutemeljeni navodi priziva da se trebao obustaviti ovršni postupak u odnosu na nekretninu koja je dovoljna za zadovoljenje svakodnevnih osnovnih životnih potreba prvoapelanta i njegove obitelji. Naime, istakao je da su takvi navodi neutemeljeni, kao i pozivanje na čl. 117. st. 1. ZOP, jer navedeni članak se odnosi na pokretne stvari, tj. predmete koji su neophodno potrebama ovršenika i članovima njegove obitelji za zadovoljavanje svakodnevnih potreba. Pri tome, istakao je da je neutemeljeno pozivanje na ZOP Republike Hrvatske, jer se pred sudom u BiH primjenjuju propisi BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelanti, između ostaloga, navode da je došlo do povrede prava na dom prvoapelanta, jer sud nije uzeo u obzir i nije proveo test razmjernosti kako bi ocijenio da li je iseljene iz doma proporcionalno i neophodno da se namiri dug tražiteljice ovrhe. Apelanti, nadalje, navode kako nije u interesu suda da apelant ostane na ulici, te se poziva na praksu u predmetima „Sunday Times, McCann protiv UK, Rousk“. Apelant, također, smatra da se ovršni postupak trebao obustaviti u odnosu na prvoapelanta, te da tome „svjedoče izmjene Zakona o ovršnom postupku u Hrvatskoj“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3343/21 (F. D. i DEELA d.o.o. Kakanj) | Sudska praksa | Aktio