Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4077/21 (A. N.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4077/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4077/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Azemina Nezirić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azemina Nezirić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 024204 19 Uvp od 12. avgusta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 024204 15 U od 30. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azemina Nezirić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Galiba Hrvačić- Karačić advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 024204 19 Uvp od 12. avgusta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 024204 15 U od 30. oktobra 2018. godine.
2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo od 25. januara 2011. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja FZ PIO Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo od 25. januara 2011. godine, FZ PIO je rješenjem od 23. juna 2015. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 024204 15 U od 30. oktobra 2018. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja FZ PIO od 23. juna 2015. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 30. oktobra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 024204 19 Uvp od 12. avgusta 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja organa uprave proizlazi da je apelantkinja podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju iza poginulog supruga R.N., da je suprug apelantkinje bio pripadnik Armije RBiH u periodu od 20. aprila 1992. do 16. jula 1993. godine, da je poginuo na vojnoj dužnosti 16. jula 1993. godine i da nije imao ostvarenog staža po osnovu radnog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 61. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju ako je umrli osiguranik ispunjavao jedan od uslova: ispunio uslove za starosnu penziju, po osnovu ostvarenog staža stekao uslove na invalidsku penziju, ili bio korisnik starosne ili invalidske penzije. Dalje, da je odredbama stava (2) navedenog člana zakona propisano da, ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti, članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju bez obzira na dužinu penzijskog staža osiguranika. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 8. Zakona o PIO propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju zaposlenici na teritoriji FBiH, kao i drugi zaposlenici koji se osiguravaju po posebnim propisima u FBiH i zaposlenici u institucijama BiH sa prebivalištem u FBiH, te profesionalna vojna lica u oružanim snagama BiH, iz čega jasno proizlazi da se naprijed navedene odredbe odnose na lica koja su osiguranici, odnosno koja imaju ostvaren staž osiguranja. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da, kako u konkretnom slučaju poginuli suprug apelantkinje nije imao ostvarenog staža osiguranja (već je samo imao ostvaren poseban staž u svojstvu pripadnika Armije RBiH), pa samim tim nije imao ni status osiguranika, nisu ispunjeni uslovi da se apelantkinji prizna pravo na porodičnu penziju iza poginulog bračnog druga. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da za supruga apelantkinje, za period koji je on proveo u Armiji RBiH kao njen pripadnik, nije izvršena uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa se to vrijeme ne može uračunati u ukupan penzijski staž, shodno odredbama člana 82. stav (5) Zakona o PIO (kojim je propisano da se pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje su uplaćeni doprinosi). Dakle, Vrhovni sud je naveo da, kako je suprug apelantkinje imao samo poseban staž ostvaren u svojstvu pripadnika Armije RBiH, a nije imao ostvaren staž osiguranja u skladu s navedenom odredbom, ne mogu se prihvatiti kao osnovani prigovori apelantkinje koji se odnose na tumačenje značenja staža koji je njen suprug ostvario kao pripadnik Armije RBiH.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da nije sporno da njen suprug nije imao zasnovan radni odnos prije nego što je stupio u Armiju RBiH, ali da je u konkretnom slučaju sporno da li se period proveden u Armiji RBiH „podrazumijeva kao radni odnos, odnosno radni staž po posebnim uslovima“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić