Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3219/21 ("MARJAN TRANSPORT" d.o.o. Prijedor i M. V.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3219/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3219/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli "MARJAN TRANSPORT" d.o.o. Prijedor i Marinko Vujasin, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli "MARJAN TRANSPORT" d.o.o. Prijedor i Marinko Vujasin protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 Pr 031640 21 Pžp od 23. kolovoza 2021. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Novome Gradu broj 76 0 Pr 031640 20 Pr od 22. travnja 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3219/21
1. "MARJAN TRANSPORT" d.o.o. Prijedor (u daljnjemu tekstu: prvoapelant), kojega zastupa Rade Ćulibrk, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 10. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Pr 031640 21 Pžp od 23. kolovoza 2021. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Novome Gradu (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 Pr 031640 20 Pr od 22. travnja 2021. godine.
2. AP-3220/21
2. Marinko Vujasin (u daljnjemu tekstu: drugoapelant) iz Novoga Grada, zastupan po istome odvjetniku, podnio je 10. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Okružnoga suda broj 76 0 Pr 031640 21 Pžp od 23. kolovoza 2021. godine i Rješenja Osnovnoga suda broj 76 0 Pr 031640 20 Pr od 22. travnja 2021. godine.
Činjenično stanje
3. Rješenjem Osnovnoga suda od 22. travnja 2021. godine oglašeni su odgovornim prvoapelant kao pravna osoba, odnosno drugoapelant kao odgovorna osoba prvoapelanta, za prekršaj iz čl. 127. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH, pa je prvoapelant na temelju čl. 233. st. 1. toč. 5. navedenoga Zakona kažnjen sa novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, odnosno drugoapelant, kao odgovorna osoba prvoapelanta, na temelju čl. 233. st. 2. u svezi sa st. 1. toč. 5. navedenoga Zakona kažnjen sa novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM. Naime, apelanti su oglašeni odgovornim što su 27. kolovoza 2020. godine u određeno vrijeme na magistralnome putu u Općini Novi Grad, prvoapelant u svojstvu pravne osobe, a drugoapelant u svojstvu odgovorne osobe prvoapelanta, dozvolili da u prometu na cesti sudjeluje teretno vozilo, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, kojim je upravljao vozač R. S., te dozvolili da prilikom prijevoza „drvnih sortimenata – daske“ vozilo bude opterećeno preko dozvoljenoga osovinskoga opterećenja, što je ustanovljeno vagom za mjerenje osovinskoga opterećenja, pri čemu je izmjereno da je osovinsko opterećenje iznosilo 12,48 tona, što je za 0,98 tona preko dozvoljenoga osovinskoga opterećenja, o čemu je sačinjen Zapisnik o kontroli gabarita, osovinskoga tlaka i ukupne težine.
4. U obrazloženju osporene odluke Osnovni je sud istakao da je taj sud sukladno čl. 197. Zakona o prekršajima analizirao izvedene dokaze svaki pojedinačno, a potom ih doveo u međusobnu svezu, radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica, koje čine obilježje predmetnoga prekršaja, te izveo zaključak da je od strane predstavnika ovlaštenoga organa dokazano da su apelanti učinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Osnovni je sud istakao da je svjedok D. R. (ovlašteni djelatnik JP „Putevi RS“) izjavio da je 27. kolovoza 2020. godine vršio kontrolu po mjesečnome planu i vremenskome razdoblju, kao i mjestu kojega je odredilo JP „Putevi RS“. Nadalje, istakao je da je navedeni svjedok izjavio da je vaganje izvršeno elektroničkom pokretnom vagom, te da je podloga na kojoj je vršeno vaganje ispunjavala uvjete za kontrolu, jer podloga mora biti tvrda i približno horizontalna, te da je mjesto kontrole ispunjavalo osnovne uvjete za kontrolu, jer je vaganje izvršeno na tvrdoj betonskoj podlozi koja je približno horizontalna. Također, istakao je da je po izjavi ovoga svjedoka se radi o prekoračenju dozvoljenoga osovinskoga opterećenja na pojedinačnoj pogonskoj osobini (u konkretnome slučaju drugoj), gdje je dozvoljeno osovinsko opterećenje do 11,50 tona. Osim toga, istakao je da je svjedok istakao da je izmjereni osovinski tlak iznosio 12,48 tona, što je za 0,98 tone više od dozvoljenoga osovinskoga opterećenja predmetne pogonske osovine. Osnovni je sud istakao da je čl. 11. st. 4a) toč. 2. Pravilnika o dimenzijama, ukupnoj masi i osovinskom opterećenju, o uređajima i opremi koju moraju da imaju vozila i o osovinskim uvjetima koje moraju da ispunjavaju uređaji i oprema u prometu na cestama (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) propisano da kod motornih i priključenih vozila sa gumama, sukladno čl. 120. toga Pravilnika, osovinsko opterećenje može imati sljedeće maksimalne vrijednosti: opterećenje jedne osovine – pojedinačne osovine (pogonske) 11,50 tona. Također, istakao je da je čl. 127. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH propisano da vozilo u prometu na cesti ne smije da bude opterećeno preko svoje nosivosti koja je upisana u knjižicu vozila, ili preko dozvoljenoga osovinskoga opterećenja. Imajući u vidu navedeno, istakao je da proistječe da su se u radnjama apelanata stekla obilježja prekršaja koje im se stavlja na teret, jer je od strane ovlaštenoga organa dokazano da je pojedinačna (pogonska) osovina prema izvršenome mjerenju preopterećena za 0,98 tona. Osim toga, istakao je da se ne može prihvatiti obrana apelanta, koja je usmjerena na izbjegavanje prekršajne odgovornosti, glede navoda da je do predmetnoga mjerenja vozilo vagano tri puta, i da je sve bilo u redu. Naime, Osnovni je sud istakao da glede navedene činjenice, neprijeporno je da ukupna masa vozila nije prelazila najveću dozvoljenu masu (od 42 tone), već da se u konkretnome slučaju radi o osovinskome opterećenju, tj. opterećenju kojim vozilo predmetnom osovinom pritišće podlogu, tj. cestu, te ukoliko se radi o preopterećenju isto ima za posljedicu nanošenje štete cestama.
5. Rješenjem Okružnoga suda od 23. kolovoza 2021. godine odbijeni su kao neutemeljeni prizivi apelanta i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
6. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da se ne mogu prihvatiti prizivni navodi apelanta koji se odnose na bitne povrede prekršajnoga postupka, tj. navodi da sud nije izveo odlučne dokaze koji se odnose na činjenicu da vaga za mjerenje nije bila na mjestu određenome za vaganje, odnosno da nije bila ukopana za nivelaciju „zračnih jastuka pod teretom“. Naime istakao je da se ovlaštenik djelatnik JP „Putevi RS“ za kontrolu tereta, tj. svjedok D. R. jasno izjasnio da se u konkretnome slučaju radi o pokretnome tipu vage, koja je nivelirana „naveznicama“, i da kao takva ispunjava osnovne uvjete za kontrolu. Nadalje, istakao je da je čl. 43. st. 1. Zakona o javnim putevima propisano da kontrolu izvanrednoga prijevoza kao i osovinskoga opterećenja, ukupne mase i dimenzije vozila na javnim cestama obavlja upravitelj ceste, odnosno od njih ovlaštena osoba uz prisustvo prometnoga inspektora ili policijskoga službenika. Imajući u vidu navedeno, istakao je da su neutemeljeni prizivni navodi kojima se ukazuje da vaganju nisu prisustvovale sve osobe obvezne da prisustvuju, obzirom da su istome prisustvovali D. R. kao ovlaštena osoba JP „Putevi RS“ i Ž. P. kao djelatnik MUP RS, a što je konstatirano zapisnikom o kontroli gabarita, osovinskoga tlaka i ukupne težine. Također, istakao je da su neutemeljeni navodi kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnoga prava. Naime, istakao je da je točno da je odredbom čl. 11. st. 6. toč. e) Pravilnika propisano da kod skupova vozila, uz poštovanje odredbi za dozvoljena osovinska opterećenja, osovinska opterećenja kod prikolica i pojedinačnih vozila, najveća dozvoljena ukupna masa skupa vozila…može imati maksimalnu vrijednost od 42 tone. Dakle, istakao je da su točni prizivni navodi apelanata da predmetna vozila mogu imati najveću dozvoljenu masu od 42 tone, što je neprijeporno, međutim obveza se sastoji još i u poštivanju propisanih dozvoljenih osovinskih opterećenja propisanih odredbama čl. 11. st. 4a) toč. 2. navedenoga Pravilnika, a koju su apelanti u konkretnome slučaju prekršili, što je prvostupanjski sud pravilno i utvrdio, tj. da su učinili opterećenje pogonske osovine preko 11,50 tona.
Spajanje predmeta
7. Obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3219/21.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U obje predmetne apelacije apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te prava na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su sudovi prekršili načelo in dubio pro reo, odnosno smatraju da je došlo do očigledno proizvoljne ocjene dokaza, kada sudu nisu ponuđeni dokazi na temelju kojih bi se izvan svake razumne sumnje moglo zaključiti da su apelanti učinili predmetni prekršaj. Naime, apelant navodi kako sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili iskaz svjedoka D. R., jer je on istakao „da vaga nije bila postavljena u potpunoj horizontali već u približnoj“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacija, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da prava obrane apelanata nisu odgovarajuće poštovana glede izvedenih dokaza ili da je procjena redovitih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, odnosno da su redoviti sudovi imali i najmanju sumnju glede nekoga od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelante u smislu poštivanja načela in dubio pro reo, kao posebnoga izraza načela predmnijeve nevinosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić