Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1839/20 (Zinkteknik Bosnia d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1839/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-1839/20, rješavajući apelaciju Zinkteknik Bosnia d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinkteknik Bosnia d.o.o. Mostar podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 028763 20 Uvp od 24. marta 2020. godine i S1 3 U 028763 18 U od 17. decembra 2019. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne I Hercegovine broj 01/04-1-UP/II-909/17 od 14.

marta 2018. godine i rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalni centar Mostar broj 03/6-2/III-UP/I- 18-3-1761/17 od 10. oktobra 2017. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zinkteknik Bosnia d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Femil Čurt, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br S1 3 U 028763 20 Uvp od 24. marta 2020. godine i S1 3 U 028763 18 U od 17. decembra 2019. godine te rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 01/04-1-UP/II-909/17 od 14. marta2018. godine i rješenja Uprave – Regionalni centar Mostar broj 03/6-2/III-UP/I-18-3-1761/17 od 10. oktobra 2017. godine.

2. Rješenjem Regionalnog centra broj 03/6-2/III-UP/I-18-3-1761/17 od 10. oktobra 2017. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat uvoznih dažbina u iznosu od 99.523,57 KM, za robu uvozno ocarinjenu po carinskoj prijavi precizirani broj od 14. marta 2016. godine i izvezenu carinskom prijavom precizirani broj od 20. maja 2016. godine.

3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je uvidom u dostavljenu dokumentaciju konstatovano da je apelant po carinskoj prijavi precizirani broj od 14. marta 2016. godine uvozno ocarinio stroj za lijevanje sa pripadajućim dijelovima, na koji je obračunat PDV u iznosu od 99.523,57 KM, koji je i plaćen 22. marta 2016. godine. Zatim, konstatovano je da je rješenjem Regionalnog centra precizirani broj od 20. maja 2016. godine odobren povrat navedene robe u inostranstvo (kao neodgovarajuće), a koja je zatim po carinskoj prijavi precizirani broj od 20. maja 2016. godine i izvezena iz carinskog područja BiH. Takođe, konstatovano je da nakon toga apelant ponovo uvezao strojeve istog tarifnog broja u carinsko područje BiH od strane istog dobavljača. U vezi sa navedenim, utvrđeno je da je apelant obaviješten o iznosu dažbina 14. marta 2016.godine, a da je zahtjev podnio 13. septembra 2017. godine, zbog čega je utvrđeno da u konkretnom slučaju zahtjev nije podnesen blagovremeno u smislu odredbe člana 231. stav 4. Zakona o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: ZOCP), pri čemu je ocijenjeno i da se iz provedenog postupka nije moglo utvrditi da je apelant imao opravdane razloge za propuštanje roka od dvanaest mjeseci za podnošenje zahtjeva propisanog navedenom zakonskom odredbom.

4. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Uprave broj 01/04-1-UP/II-909/17 od 14. marta 2018. godine.

5. Uprava je konstatovala da je prvostepena odluka pravilna i zakonita. Pri tome, ukazala je da je apelant predmetnu robu izvezao 20. maja 2016. godine, a da je zahtjev za povrat uvoznih dažbina podnio tek 13. septembra 2017. godine, dakle, nakon proteka utvrđenog roka u kojem je mogao ostvariti povrat plaćenih uvoznih dažbina u smislu odredbe člana 231. stav 4. ZOCP. Pri tome, Uprava je zaključila da je ZOCP lex specialis u konkretnom slučaju.

6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena presudom suda BiH broj S1 3 U 028763 18 U od 17. decembra 2019. godine, konstatujući da je pravilan zaključak Uprave da se u konkretnom slučaju primjenjuju propisi iz oblasti carinske politike, odnosno ZOCP kao lex specialis i da je u konkretnom slučaju apelant propustio rok od iz člana 231. stav 4. navedenog Zakona.

7. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude, koji je odbijen presudom Suda BiH broj S1 3 U 028763 20 Uvp od 24. marta 2020. godine.

8. Sud BiH je u obrazloženju presude ocijenio da je u konkretnom slučaju osnovno pitanje na koje je neophodno odgovoriti jeste pitanje da li se PDV naplaćen prilikom uvoza robe tretira kao uvozna dažbina u smislu ZOCP kao lex specialis ili isključivo kao indirektni porez u smislu Zakona o postupku naplate indirektnih poreza. U vezi sa tim, istakao je da je, analizirajući odredbu člana 4. stav (1) tačka 7) ZOCP, pošao od značenja termina uvoznih dažbina. Ukazao je da su to carine i druge dažbine s podjednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe. Kako naplata PDV-a prilikom uvoza robe u BiH ne predstavlja direktno pojam carine, Sud BiH je ocijenio da se predmetna dažbina svrstava pod druge dažbine s podjednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe, te samim tim ima i podjednak efekat kao i carinska dažbina u smislu ZOCP. Pri tome, napomenuo je da je odredbom člana 11. Zakona o PDV-u propisano da se PDV obračunava, u pravilu na sva dobra koja se uvoze, te da je odredbom člana 21. istog Zakona propisana poreska osnovica, koja se posebno utvrđuje kod uvoza dobara i to u skladu sa carinskim propisima. Takođe, napomenuo je da je odredbom člana 63. stav 2. tog Zakona propisano da kod uvoza robe, obračunavanje, naplaćivanje i plaćanje PDV-a nadzire u skladu sa carinskim propisima kao da PDV predstavlja uvoznu carinsku dažbinu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da čak i lex specialis zakon za oblast naplate PDV-a, implicitno upućuje na primjenu ZOCP u konkretnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud BiH je ocijenio da proizilazi da PDV plaćen pri uvozu robe, predstavlja uvoznu dažbinu u smislu primjene carinskih propisa, odnosno da se u tom slučaju prilikom obračuna i naplate PDV, pa samim tim i povrata istog, primjenjuje ZOCP. Stoga, zaključio je da nema mjesta pozivanju apelanta na primjenu nekog drugog propisa, polazeći od toga da su odredbama čl. 229. i 234. ZOCP u potpunosti regulisana pitanja koja se odnose na povrat plaćenih uvoznih dažbina. Osim toga, ukazao je da je odredba člana 239. ZOCP sasvim jasno propisuje da ovaj zakon ima jaču pravnu snagu u odnosu na druge BiH propise koji regulišu oblast carinske politike. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ocijenio da je tužba pravilno odbijena u konkretnom slučaju, s obzirom da je pravilno zaključeno da je zahtjev apelanta za vraćanje uplaćenih carinskih dažbina 13. septembra 2017. godine neblagovremen, obzirom da je podnesen van roka predviđenog članom 231. stav 4. ZOCP.

9. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno primijenjeni relevatni propisi kada je njegov zahtjev za povrat plaćenog PDV-a odbačen kao neblagovremen. Naime, smatra da se PDV plaćen po uvozu ne može smatrati uvoznom dažbinom. Shodno tome, smatra da su organi uprave i Sud BiH pogrešno primjenili materijalno pravo kada su PDV svrstali u uvozne dažbine, te kada su posljedično tome zaključili da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 231. stav 4. ZOCP, koje predviđaju kraći rok zastare od odredaba Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, a za koji apelant smatra da je trebao biti primijenjen u konkretnom slučaju. Takođe, apelant smatra da organi uprave i redovni sud zanemarili mogućnost da rok od 12 mjeseci iz odredbe člana 231. stav 4. ZOCP može biti prekoračen.

10. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. tačka 7.

U primjeni ovog zakona, pojmovi imaju sljedeće značenje:

[…] (7) "Uvozne dažbine" znače carine i druge dažbine s podjednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe, ali ne uključujući naknade i troškove za izvršene usluge.

[…] Član 231.

1. Uvozne dažbine vraćaju se ili se od njihove naplate odustaje ako se utvrdi da se iznos tih dažbina koji je proknjižen odnosi na robu koja je stavljena u određeni carinski postupak, a koju uvoznik nije prihvatio, jer je u trenutku iz člana 64. ovog zakona bila s nedostacima ili nije ispunjavala uslove ugovora na osnovu kojeg je uvezena.

U smislu ovog stava, smatra se da " roba s nedostacima " obuhvata robu koja je bila oštećena prije puštanja.

[…] 4. Uvozne dažbine vraćaju se ili se odustaje od njihove naplate iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana nakon podnošenja zahtjeva odgovarajućem carinskom uredu u roku od 12 mjeseci od dana obavještavanja dužnika o iznosu tih dažbina. Međutim, u izuzetno opravdanim slučajevima, carinski organi mogu dopustiti da se taj rok prekorači.

Član 239.

1. Ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti je obavezujući i direktno se primjenjuje na carinskom području BiH.

2. Ovaj zakon ima jaču pravnu snagu u odnosu na druge BiH propise, koji reguliraju oblast carinske politike.

[…]

11. Zakon o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Uvoz dobara "Uvoz dobara" je svaki unos dobara u carinsko područje Bosne i Hercegovine.

PDV se obračunava na sva dobra koja se uvoze.

[…] Član 21.

Poreska osnovica kod uvoza dobara Poreska osnovica kod uvoza dobara u Bosnu i Hercegovinu je vrijednost tih dobara utvrđena u skladu sa carinskim propisima.

[…] Član 63. stav (2) Nadzor obračunavanja, plaćanja i naplate PDV-a Kod uvoza robe, obračunavanje, naplaćivanje i plaćanje PDV-a nadzire UIO u skladu sa carinskim propisima kao da PDV predstavlja uvoznu carinsku dažbinu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju apelant smatra da su osporenim odlukama pogrešno primijenjeni relevantni propisi u konkretnom postupku u kojem se odlučivalo o njegovom zahtjevu za povrat uplaćenog PDV-a na uvezenu robu, kada je zaključeno da naplaćeni PDV prilikom uvoza predstavlja „uvoznu dažbinu“. Shodno tome, apelant smatra da je u osporenim odlukama pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je njegov zahtjev za povrat plaćenog uvoznog PDV-a odbačen kao neblagovremen primjenom člana 231. stav 4. ZOCP, za koji Zakon apelant smatra da nije mogao biti primijenjen u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da su Uprava i Sud BiH u osporenim odlukama razmotrili ove navode, kakve apelant ponavlja i u apelaciji, i da su u vezi sa tim dali dali detaljne i jasne razloge zašto se u konkretnom slučaju imaju primjeniti odredbe člana 231. stav 4. ZOCP kao lex specialis zakona u konkretnom slučaju odnosno zašto ti apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud napominje da je u predmetu AP-1889/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1889/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao slične apelacione navode vezane za pitanje proizvoljnosti primjene odredaba ZOCP od strane Suda BIH u postupku po zahtjevu za isplatu zatezne kamate na iznose uplaćenih uvoznih dažbina, i to PDV-a na uvoz robe, a vraćenih rješenjem organa uprave. Ustavni sud je u navedenoj Odluci zaključio (vidi tačku 38. citirane Odluke Ustavnog suda) da je Apelaciono vijeće Suda BiH ispitujući istaknute prigovore dalo detaljno i jasno obrazloženje za svoje zaključke da se PDV i putarina naplaćeni prilikom uvoza robe tretiraju kao uvozne dažbine, u smislu ZOCP, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZOCP. Imajući u vidu praksu iz navedene Odluke, te sadržaj osporenih odluka i relevantnih odredbi ZOCP i Zakona o PDV-u na kojima su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud je smatra da nije proizvoljan zaključak Uprave i Suda BiH da ZOCP predstavlja lex specialis u konkretnom slučaju i da je apelant propustio rok od 12 mjeseci iz odredbe člana 231. stav 4. ZOCP. Ovo s obzirom da je nesporno da je predmetni stroj uvozno ocarinio 14. marta 2016. godine, na koji obračunat PDV u iznosu od 99.523,57 KM, koji je i plaćen 22. marta 2016. godine i taj stroj izvezao 20. maja 2016. godine, a da je zahtjev za povrat uvoznih dažbina podnesen 13. septembra 2017. godine. U vezi sa apelantovim navodima da su organi uprave i redovni sud zanemarili mogućnost da rok od 12 mjeseci iz odredbe člana 231. stav 4. ZOCP može biti prekoračen, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani s obzirom da iz obrazloženja prvostepenog rješenja jasno proizilazi da je carinski organ ocijenio da se iz provedenog postupka nije moglo utvrditi da je apelant imao opravdane razloge za propuštanje navedenog roka.

17. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da je propust apelanta da, u smislu odredbe člana 231. stav 4. ZOCP, blagovremeno podnese zahtjev za povrat plaćenih uvoznih dažbina imao je za posljedicu odbacivanje tog zahtjeva, u smislu navedene zakonske odredbe, pa o osnovanosti tog zahtjeva nije uopšte nije raspravljano u konkretnom postupku jer apelant nije djelotvorno iskoristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, tako da nije došao do konačne odluke u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, koja bi mogla biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1839/20 (Zinkteknik Bosnia d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio