Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2168/20 (A. T.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2168/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2168/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Abdurahman Terzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Abdurahman Terzić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 025900 19 Gž 3 od 13. marta 2020. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Abdurahmanu Terziću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Abdurahman Terzić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 025900 19 Gž 3 od 13. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 025900 18 P 3 od 4.

oktobra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abdurahman Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Azra Gutić, advokat iz Banovića, podnio je 26. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 025900 19 Gž 3 od 13. marta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 P 025900 18 P 3 od 4. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 14. maja 2021. godine, odnosno 12. januara 2022. godine, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog suda u Živinicama, Rudnika mrkog uglja d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tužilac) i Općine Banovići (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud, Općinski sud u Živinicama i Općinsko pravobranilaštvo kao zakonski zastupnik drugotužene su u periodu od 24. maja 2021. do 27. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 10, odnosno 27. januara 2022. godine dostavljeni apelantovoj zastupnici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantova zastupnica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužilac je 4. januara 2011. godine Općinskom sudu u Živinicama podnio tužbu protiv apelanta kao tuženog radi utvrđivanja prava služnosti.

8. Apelant je 21. marta 2011. godine dostavio odgovor na tužbu.

9. Predmetni spis ustupljen je 10. decembra 2012. godine Općinskom sudu na nadležno postupanje.

10. Općinski sud je 15. septembra 2014. godine zakazao pripremno ročište za oktobar 2014. godine, međutim, po zahtjevu tužioca je odgodio dva pripremna ročišta.

11. Općinski sud je održao pripremno ročište 11. decembra 2014. godine, ali je apelant tražio odlaganje ročišta zbog mogućnosti podnošenja protivtužbe. Nastavak pripremnog ročišta je održan 16. januara 2015. godine, ali je tužilac tražio odlaganje ročišta, pa je novi nastavak pripremnog ročišta održan 19. februara 2015. godine.

12. Općinski sud je ročište za glavnu raspravu održao 6. maja 2015. godine. Apelant nije pristupio na predmetno ročište, pa je po zahtjevu apelantove punomoćnice nastavak ročišta za glavnu raspravu održan 4. juna 2015. godine kako bi apelant bio saslušan u svojstvu parnične stranke.

13. Presudom Općinskog suda broj 127 0 P 025900 12 P od 18. juna 2015. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužilac na zakonit i savjestan način stekao pravo stvarne služnosti na parcelama tačno preciziranim u izreci presude, koje su u apelantovom vlasništvu, a koje se sastoji iz prolaza elektroenergetske mreže, zamjene stubova na elektroenergetskoj mreži, održavanja mreže, te pravo prolaza do stubova elektroenergetske mreže na predmetnoj parceli, te je tražio da se apelant obaveže da će se uzdržavati od uznemiravanja tužioca prilikom korištenja služnosti na predmetnoj parceli, te da će tužilac pravo stvarne služnosti upisati kao stvarno pravo u zemljišne knjige kod mjesno nadležnog suda. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

14. Tužilac i apelant su izjavili žalbu protiv presude Općinskog suda od 18. juna 2015. godine.

15. Općinski sud je 10. septembra 2015. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 127 0 P 025900 15 Gž od 28. juna 2017. godine uvažene su žalbe tužioca i apelanta, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

17. Općinski sud je ročište za glavnu raspravu održao 28. septembra 2017. godine.

18. Presudom Općinskog suda broj 127 0 P 025900 17 P 2 od 1. decembra 2017. godine odbijen je u cijelosti tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužilac na zakonit i savjestan način stekao pravo stvarne služnosti na parcelama tačno preciziranim u izreci presude, koje su u apelantovom vlasništvu, a koje se sastoji iz prolaza elektroenergetske mreže, zamjene stubova na elektroenergetskoj mreži, održavanja mreže, te pravo prolaza do stubova elektroenergetske mreže na predmetnoj parceli, te je tražio da se apelant obaveže da će se uzdržavati od uznemiravanja tužioca prilikom korištenja služnosti na predmetnoj parceli, te da će tužilac pravo stvarne služnosti upisati kao stvarno pravo u zemljišne knjige kod mjesno nadležnog suda. Istom presudom obavezan je tužilac da apelantu nadoknadi troškove postupka.

19. Tužilac je izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 1. decembra 2017. godine.

20. Općinski sud je 14. februara 2018. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

21. Rješenjem Kantonalnog suda broj 127 0 P 025900 18 Gž 2 od 20. augusta 2018. godine uvažena je tužiočeva žalba, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

22. Rješenjem Općinskog suda od 28. novembra 2018. godine tužba je vraćena na uređenje, kako bi tužbom bila obuhvaćena i drugotužena kao nosilac prava posjeda i prava raspolaganja predmetnih nekretnina.

23. Tužilac je 7. decembra 2018. godine dostavio uređenu tužbu.

24. Drugotužena i apelant su 16. i 23. januara 2019. godine dostavili odgovor na tužbu.

25. Općinski sud je pripremno ročište održao 23. maja 2019. godine, dok je ročište za glavnu raspravu održao 16. jula i 19. septembra 2019. godine.

26. Presudom Općinskog suda broj 127 0 P 025900 18 P 3 od 4. oktobra 2019. godine utvrđeno je da je tužilac na zakonit način stekao pravo stvarne služnosti na parceli tačno preciziranoj u izreci presude u apelantovom vlasništvu, kao poslužnoj nekretnini, a koje se sastoji iz prolaza elektroenergetske mreže, zamjene stubova na elektroenergetskoj mreži i održavanja mreže, te pravo prolaza do stubova elektroenergetske mreže na predmetnoj parceli u dužini i širini tačno navedenim u izreci presude, u korist parcele tužioca tačno preciziranoj u izreci presude, kao povlasne nekretnine, a sve na osnovu skica i osnovnih, kao i dopunskih nalaza vještaka geometra i vještaka elektro-struke koji su sastavni dio presude. Također je odlučeno da će tužilac pravo služnosti upisati kao stvarno pravo u zemljišne knjige kod mjesno nadležnog suda. Istom presudom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev prema drugotuženoj kao neosnovan, tužilac je obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove postupka, dok je u odnosu na apelanta odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

27. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant posjednik i vlasnik predmetnih parcela u dijelu 1/1, da tužilac na tim parcelama ima tri drvena stuba i da to zemljište tužilac koristi od 1975. godine. Među strankama je sporna zamjena drvenih stubova betonskim, kao i upis prava stvarne služnosti u zemljišne knjige budući da apelant osporava rekonstrukciju i upis prava stvarne služnosti. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da preko predmetne parcele, s pravom vlasništva i posjeda apelanta s dijelom 1/1, prolazi dalekovod s postavljena tri drvena stuba, čiji je korisnik tužilac. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odluku o tužbenom zahtjevu donio na osnovu odredbi čl. 55, 56. i 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te odredbi člana 238. st.1 i 2. Zakona o stvarnim pravima. Naime, Općinski sud je naveo da je tužilac 1975. godine, s ciljem izgradnje dalekovoda, zaključio ugovor o korištenju nekretnina uz naknadu s tadašnjim vlasnikom B. O., predmet ugovora je korištenje parcela čiji je trenutni vlasnik i posjednik apelant, a ugovoreno je da pravo korištenja nekretnina prestaje kada prestane potreba zbog koje je zasnovano. Na osnovu ugovora o korištenju nekretnina, kao i druge relevantne dokumentacije, tužilac je izgradio dalekovod koristeći parcele tadašnjeg vlasnika B. O., te ishodio rješenje Republičkog sekretarijata za privredu Sarajevo iz 1975. godine kojim se odobrava upotreba izgrađenih objekata, tj. dalekovoda. Općinski sud je naveo da tužilac od tada nesmetano koristi predmetne parcele za istu namjenu, te je 2016. godine izvršio rekonstrukciju električnih stubova uz obeštećenje apelanta kao sadašnjeg vlasnika i posjednika. Općinski sud je dalje naveo da je tužilac, u skladu s Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodovoda nazivnog napona od 1 kV do 400 kV (u daljnjem tekstu: Pravilnik), tražio od apelanta dozvolu za rekonstrukciju drvenih stubova, postavljanjem betonskih stubova, da bi ispoštovao sigurnosnu udaljenost, ali apelant nije pristao. Općinski sud je naveo da, slijedom iznesenog, tužilac traži utvrđivanje prava služnosti dosjelošću kako bi mogao izvršiti nužno usklađivanje postojećeg dalekovoda s navedenim pravilnikom, te je shodno odredbi člana 56. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i nalazu i mišljenju vještaka opredijelio tužbeni zahtjev tako da najmanje opterećuje apelantovu poslužnu nekretninu, jer u odnosu na faktičko stanje gdje su postavljena tri električna stuba za prolaz dalekovoda kroz apelantovu parcelu traži da ostane samo jedan stub, a druga dva stuba da se izmjeste van apelantove parcele.

28. Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da se ne može steći služnost dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva, da se dalekovod na može smatrati nekretninom, te da tužiočeva parcela ne graniči s apelantovom parcelom. Naime, Općinski sud je naveo da tužilac predmetnu parcelu koristi po osnovu ugovora o korištenju predmetnih nekretnina za izgradnju, odnosno korištenje dalekovoda više od 40 godina, u mirnom posjedu i bez uznemiravanja od strane vlasnika, tj. savjesno i zakonito. Općinski sud je dalje naveo da je tačno da se dalekovod ne može smatrati nekretninom, ali da odredbe člana 56. st. 2. i 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima dozvoljavaju ustanovljavanje stvarne služnosti na poslužnom dobru za potrebe postavljanja određene infrastrukture kao što su električni vodovi, a što je još konkretnije regulirano odredbom člana 238. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima koju je citirao. U konkretnom slučaju, Općinski sud je naveo da je korištenje predmetne parcele za potrebe tužioca regulirano ugovorom o korištenju nekretnina iz 1975. godine, pa tužilac u smislu sadržaja i obima služnosti ne traži ništa više od onoga što je regulirano ugovorom, te da podigne stepen sigurnosti dalekovoda izgradnjom betonskih stubova uz redukciju dva stuba koja su trenutno na apelantovoj parceli. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da budući da se pravo služnosti traži na apelantovoj parceli za potrebe korištenja dalekovoda kao električnih uređaja, nije nužno da tužilac ima parcelu kao povlasno dobro koje graniči s poslužnim dobrom, nego ta parcela može biti duž trase dalekovoda.

29. Apelant je izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda od 4. oktobra 2019. godine.

30. Općinski sud je 25. decembra 2019. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

31. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 P 025900 19 Gž 3 od 13. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

32. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbama čl. 55. i 57. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ponovio je činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o tužiočevom zahtjevu za ustanovljenje stvarne služnosti, koju ima u vidu odredba člana 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a što pravilno nalazi i prvostepeni sud, već se radi o zahtjevu za utvrđenje stvarne služnosti, odnosno o zahtjevu za zasnivanje stvarne služnosti dosjelošću, postavljenom u smislu odredbe člana 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je bespredmetno apelantovo žalbeno polemiziranje da nije sporio da tužilac izvrši zamjenu drvenih stubova za drvene stubove, već da se protivio da tužilac umjesto drvenih stubova postavi betonske koji bi zauzeli veću površinu i više opteretili apelantovu parcelu. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da apelant osporavanje tužbenog zahtjeva nije ni zasnovao na tvrdnji da tužilac nije koristio dalekovodnu trasu sa tri izgrađena dalekovodna stuba na parceli čiji je on vlasnik, i to od 1975. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je tužilac izvedenim dokazima vještačenjem po vještaku geodetske struke J. K. i vještaku elektro-struke M. M. konkretizirao služnost kako u pogledu vrste tako i u pogledu obima, a vještak elektro-struke je istakao neophodnost zamjene drvenih dalekovoda betonskim zbog pogonske sigurnosti, kao i zbog opasnosti za sve one koji se nalaze u blizini oštećenih vodiča. Kantonalni sud je naveo da je tužilac, shodno tome, konačno opredijelio tužbeni zahtjev, a čija osnovanost proizlazi iz činjenice da je dokazao da je dosjelošću kroz potreban vremenski period stekao služnost na dijelu apelantove nekretnine koja predstavlja poslužno dobro, u obimu kako je to i ranije obavljao, a na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Kantonalni sud je naveo da iz navedenih razloga nije bilo mjesta apelantovom pozivanju na povredu prava na imovinu.

33. Kantonalni sud je dalje naveo da ne stoje žalbeni navodi da je izreka prvostepene presude nejasna, odnosno da je protivrječna obrazloženju iz razloga što u izreci ne stoje imena vještaka geometra i vještaka elektro-struke, kao ni datumi izrade osnovnih odnosno dopunskih nalaza. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i obrazloženja prvostepene presude evidentno slijedi da su vještačenje obavili vještak geodetske struke J. K. i vještak elektro-struke M. M., te da su po nalogu suda osnovne nalaze i mišljenja iz 2015. godine dopunili dopunskim nalazima iz 2019. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je osnovano žalbeno ukazivanje da se prvostepeni sud nije mogao u datom obrazloženju pozvati na odredbe Zakona o stvarnim pravima, već osnovanost tužbenog zahtjeva zasnovati samo na relevantnim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, imajući u vidu da je odredbom člana 372. Zakona o stvarnim pravima regulirano da će se postupci o stjecanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene tog zakona okončati po odredbama tih propisa. Međutim, Kantonalni sud je naveo da to nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Kantonalni sud je također naveo da ostali žalbeni prigovori nisu bili od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, pa nisu bili predmet posebnog obrazlaganja tog suda. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

34. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužilac na zakonit način stekao pravo stvarne služnosti, da je u postupku ostalo nejasno na koji način je tužilac zakonito stekao to pravo, te da je nejasno koji zakon je primijenjen u predmetnoj pravnoj stvari, da li Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ili Zakon o stvarnim pravima. Apelant smatra da ne može postojati zahtjev za zasnivanje stvarne služnosti dosjelošću, jer se kod stjecanja prava stvarne služnosti dosjelošću radi o deklaratornoj sudskoj presudi koja se donosi po tužbi za utvrđenje. Nadalje, apelant smatra da Kantonalni sud nije odgovorio na sve bitne žalbene navode, te navodi da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Također, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te ističe da on nije utjecao na dužinu trajanja postupka. Apelant dalje navodi da davanje prava tužiocu da, na način utvrđen prvostepenom presudom, koristi apelantovu nekretninu i ograničava apelanta u korištenju nekretnine predstavlja široke ovlasti za tužioca da po svojoj volji i procjeni ograničava apelanta u korištenju prava na imovinu, zbog čega apelant smatra da miješanje u njegovu imovinu nije bilo u skladu sa zakonom. Apelant smatra da šteta koju će on trpjeti prevazilazi korist koju tužilac ostvaruje. U vezi s tim, apelant navodi da bi tužilac trebao izmjestiti drvene stubove na svoju nekretninu koja je susjedna nekretnina ili na apelantovoj nekretnini postaviti jedan, a ne tri stuba. Apelant smatra da tužilac nije mogao steći pravo stvarne služnosti na način utvrđen odlukom sudova, nego je trebao pokrenuti postupak nepotpune eksproprijacije. b)Odgovori na apelaciju

36. Kantonalni sud je naveo da mu je predmetni spis 25. decembra 2019. godine dostavljen na postupanje po žalbi, da je presudu donio 13. marta 2020. godine u zakonskom roku, te da ne stoje navodi o povredama prava na koje apelant ukazuje.

37. Općinski sud je detaljno naveo hronologiju postupka, te je naveo da je predmet, po formiranju tog suda, primljen u decembru 2012. godine kada je sud imao samo troje sudija i predsjednika suda uz zaduženje jako velikog broja predmeta, zbog čega predmet nije bio u Planu rješavanja sve do 2014. godine. Općinski sud je naveo da je prvostepena presuda donesena nakon dvije i po godine od primanja predmeta, a osam mjeseci nakon održanog pripremnog ročišta, što govori da je predmet riješen u kratkom vremenu u odnosu na pripremno ročište. Općinski sud je dalje naveo da taj sud nije imao adekvatne uvjete rada niti dovoljan broj zaposlenih, da se radi o složenom predmetu, te da je apelant doprinio dužini postupka traženjem odlaganja ročišta i nepristupanjem na ročišta. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u konačnici presudu tog suda potvrdio Kantonalni sud, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava.

38. Općinski sud u Živinicama je naveo da je predmetna tužba podnesena 4. januara 2011. godine, te da je 10. decembra 2012. godine predmetni spis dostavljen Općinskom sudu na nadležno postupanje.

39. Drugotužena je navela da smatra da nije doprinijela dužini trajanja postupka, da je 7. decembra 2018. godine označena kao tužena strana i da je od tada blagovremeno ispunjavala sve svoje obaveze s ciljem ekonomičnosti i efikasnosti postupka.

V.Relevantni propisi

40. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

41. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. stav 1.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.

Član 56.

Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina.

Ako je za vršenje stvarne služnosti potrebno korištenje nekog uređaja ili poduzimanje neke radnje, troškove održavanja tog uređaja i poduzimanja te radnje, snosi vlasnik povlasne nekretnine.

Ako uređaj ili radnja služi i interesima vlasnika poslužne nekretnine, troškove održavanja tog uređaja i troškove poduzimanja te radnje snose, srazmjerno koristi koju imaju, vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine.

2. Osnovi zasnivanja stvarne služnosti Član 57.

Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću.

c) Zasnivanje stvarne služnosti dosjelošću Član 60.

Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio.

Stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 P 025900 19 Gž 3 od 13. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

49. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava služnosti, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

50. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

51. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Općinski sud obrazložio da tužilac predmetnu parcelu, čiji je vlasnik apelant, koristi više od 40 godina po osnovu ugovora o korištenju predmetnih nekretnina bez uznemiravanja od strane vlasnika, tj. savjesno i zakonito, tako da je tužilac na zakonit način stekao pravo stvarne služnosti u smislu odredbi čl. 55, 56. i 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je korištenje predmetne parcele za potrebe tužioca regulirano ugovorom o korištenju nekretnina iz 1975. godine uz naknadu i da tužilac u smislu sadržaja i obima služnosti ne traži ništa više od onoga što je regulirano ugovorom, te da podigne stepen sigurnosti dalekovoda izgradnjom betonskih stubova uz redukciju dva stuba koja su trenutno na apelantovoj parceli. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je odluka Općinskog suda bila predmet preispitivanja od strane Kantonalnog suda koji je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenice da je tužilac dokazao da je dosjelošću kroz potreban vremenski period stekao služnost na dijelu apelantove nekretnine, u obimu kako je to i ranije obavljao, a na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je vještak elektro-struke istakao neophodnost zamjene drvenih dalekovoda betonskim zbog pogonske sigurnosti, kao i zbog opasnosti za sve one koji se nalaze u blizini oštećenih vodiča. Ustavni sud dalje nalazi da je Kantonalni sud obrazložio da je prvostepeni sud osnovanost tužbenog zahtjeva mogao zasnovati samo na relevantnim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ali da pozivanje Općinskog suda i na odredbe Zakona o stvarnim pravima nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Imajući u vidu obrazloženja koja su dali redovni sudovi, a dovodeći ih u vezu s relevantnim odredbama, Ustavni sud u odlukama Općinskog i Kantonalnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, odnosno apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.

52. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve navode iz žalbe, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njim posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih navoda, koje takvim ocijene. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i ovaj navod smatra neosnovanim.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

54. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koje se uzima u obzir

55. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom podnesenom 4. januara 2011. godine, a okončan presudom Kantonalnog suda od 13. marta 2020. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je period od devet godina i dva mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

56. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je tužilac pokrenuo protiv apelanta radi utvrđivanja prava služnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odgodio dva ročišta po apelantovom zahtjevu, što je u određenom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.

57. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužba prvobitno dostavljena Općinskom sudu u Živinicama, koji je 10. decembra 2012. godine predmetni spis dostavio Općinskom sudu na nadležno postupanje, dakle, nakon godinu i 11 mjeseci od primanja tužbe. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud pripremno ročište zakazao nakon godinu i deset mjeseci po primanju spisa predmeta. U vezi s navodima Općinskog suda da je nepostupanje u predmetu bilo uvjetovano činjenicom da se radilo o novoformiranom sudu koji je zadužio veliki broj predmeta, Ustavni sud napominje da se te okolnosti prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne mogu smatrati prihvatljivim opravdanjem za dužinu trajanja postupka, jer javna vlast ima dužnost organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu u roku od dvije godine i šest mjeseci od primanja spisa na nadležno postupanje. Rješenjem Kantonalnog suda, donesenog nakon godinu i devet mjeseci (računajući od dostavljanja spisa na postupanje po žalbi) ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon pet mjeseci (računajući od donošenja rješenja Kantonalnog suda), ali je presuda ponovo ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak rješenjem Kantonalnog suda koje je donesene u roku od šest mjeseci (računajući od dostavljanja spisa na postupanje po žalbi). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon jedne godine i jednog mjeseca (računajući od donošenja rješenja Kantonalnog suda), a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda donesenoj nakon dva mjeseca, računajući od dostavljanja spisa na postupanje po žalbi. Osim toga, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu dali objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdali dužinu trajanja predmetnog postupka.

58. Iako je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji nije složen trajao devet godina i dva mjeseca, pri čemu su Općinski sud u Živinicama i Općinski sud imali periode neaktivnosti, te je predmet u dva navrata vraćen na ponovni postupak, što je u svojoj ukupnosti doprinijelo dužini trajanja postupka.

59. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

60. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

61. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 600,00 KM.

62. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

63. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

64. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

65. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je odlukom Općinskog suda usvojen tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužilac stekao pravo stvarne služnosti na parceli u apelantovom vlasništvu.

66. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud, prije svega, treba da ispita da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini.

67. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant upisan kao vlasnik predmetnih parcela u zemljišnim knjigama, što predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

68. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova kojima je utvrđeno da je tužilac stekao pravo stvarne služnosti na parceli u apelantovom vlasništvu i kojima je odlučeno da će tužilac pravo služnosti upisati kao stvarno pravo u zemljišne knjige nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu. Budući da se Ustavni sud već detaljno izjasnio u vezi s povredom prava na pravično suđenje i zaključio kako nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova u odnosu na primjenu relevantnih zakonskih odredbi na konkretnu situaciju, Ustavni sud konstatira da je izvršeno zakonito miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisuju osnove za zasnivanje prava stvarne služnosti (član 57. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), što uključuje i dosjelost (član 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima) kao jedan od načina za zasnivanje prava stvarne služnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima javno objavljen i dostupan, a relevantne odredbe koje su primijenjene su jasne i precizne.

69. Zatim, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je, u smislu navedenih zakonskih odredbi (čija dosljedna primjena nesumnjivo predstavlja opći interes), tužilac dokazao da je dosjelošću kroz potreban vremenski period stekao služnost na dijelu apelantove nekretnine koja predstavlja poslužno dobro, u obimu kako je to i ranije obavljao (na osnovu ugovora o korištenju uz naknadu), a na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina, tako da nije bilo mjesta apelantovom pozivanju na povredu prava na imovinu. Osim toga, da je cilj tužioca da podigne stepen sigurnosti dalekovoda izgradnjom betonskih stubova, s obzirom na to da je vještak elektro-struke ukazao na neophodnost zamjene drvenih dalekovoda betonskim zbog pogonske sigurnosti, kao i zbog opasnosti za sve one koji se nalaze u blizini oštećenih vodiča. Proizlazi da se redovni sud upravo bavio pitanjem proporcionalnosti u konkretnom slučaju na način koji ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, tako da Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

70. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji nije složen, trajao devet godina i dva mjeseca, pri čemu su Općinski sud u Živinicama i Općinski sud imali periode neaktivnosti, a predmet je u dva navrata vraćen na ponovni postupak, što je u svojoj ukupnosti doprinijelo dužini trajanja postupka.

71. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge, te kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.

72. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, legitimno i služi općem interesu, te kada zadovoljava načelo proporcionalnosti.

73. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić