Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1658/20 (D.Ž.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1658/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1658/20, rješavajući apelaciju D. Ž., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija D. Ž. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 291142 19 Kž 6 od 5.

veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 291142 18 K 2 od 15. srpnja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Christian Oršolić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 5. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 291142 19 Kž 6 od 5. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 291142 18 K 2 od 15. srpnja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 27. svibnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Ustavni sud je 12. siječnja 2022. godine dostavio apelantu odgovore Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužiteljstva, na koje apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljstvo je optužnicom od 16. veljače 2017. godine apelantu stavilo na teret produljeno kazneno djelo iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz članka 211. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u stjecaju s produljenim kaznenim djelom zadovoljavanja pohote pred djetetom ili maloljetnikom iz članka 209.

KZFBiH.

6. Općinski sud je Presudom broj 32 0 K 291142 17 K od 23. listopada 2017. godine apelanta oslobodio optužbe. Protiv navedene presude žalbu je izjavilo Tužiteljstvo, pa je Kantonalni sud Rješenjem broj 32 0 K 291142 18 Kž 5 od 20. travnja 2018.godine uvažio žalbu Tužiteljstva, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

7. Osporenom presudom Općinskog suda broj 32 0 K 291142 18 K 2 od 15. srpnja 2019. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude pod toč. 1. i 2. počinio produljeno kazneno djelo iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije, u stjecaju s, u toč. 3. i 4. presude opisanim, produljenim kaznenim djelom zadovoljavanja pohote pred djetetom ili maloljetnikom, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru.

8. U obrazloženju presude je navedeno da su u ponovnom postupku preuzeti dokazi izvedeni tijekom prethodnog postupka pred Općinskim sudom (označeni na str. 4.–6. presude). Također, u ponovnom postupku su izvedeni novi dokazi optužbe i obrane, i to saslušanje vještaka Mladena Stupara, saslušanje svjedoka K. F., M. M. i B. I., te je izvršen uvid u materijalne dokaze bliže označene u presudi.

9. Nadalje, sud je u presudi na str. 6.–28. detaljno prezentirao iskaze svjedoka saslušavanih na okolnosti počinjenja kaznenog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Na str. 30.–33. prezentirani su iskazi vještaka Mladena Stupara (diplomirani inženjer elektrotehnike, uposlenik Agencije za forenzična ispitivanja i vještačenja koji je vještačio apelantov osobni računar i laptop, vlasništvo Općinskog suda u Orašju, koji je apelant koristio), vještaka Avnija Rizvića (kriminalistički tehničar za mobilne telefone, koji je vještačio apelantove mobilne telefone, digitalni fotoaparat i USB stikove), te nalaz koji su timski uradili vještaci Rusmir Softić, specijalista neuropsihijatar, i mr. psy. Mitra Mirković Hajdukov, koji su vršili psihijatrijsku ekspertizu apelanta.

10. Sud je naveo da je vještak Mladen Stupar na glavnom pretresu ostao pri iskazu koji je dao na glavnom pretresu od 10. siječnja 2017. godine. U tom iskazu je naveo da je vršio vještačenje laptopa, vlasništvo Općinskog suda u Orašju, i kućišta apelantovog osobnog računara. Na laptopu je pronađeno 965 fotografija, a na apelantovom osobnom računaru 687 fotografija koje su izdvojene u posebno izvješće i koje se mogu dovesti u vezu sa zadatkom koji mu je naveden u naredbi za vještačenje. Vještak je naglasio da se radi o tzv. thumbnail fotografijama, a to su slike koje su pregledane sa nekog eksternog uređaja (npr. USB stika, eksternog hard diska ili memorijske kartice koji su bili spojeni na navedene računare). Pojasnio je da, kada se otvori folder u kojem se nalaze fotografije koje se žele pogledati, računar automatski kreira umanjen prikaz tih fotografija koje se vide kada otvorite neki folder sa fotografijama. Njih operativni sustav Windows automatski generira, bez volje korisnika. Vještak je naveo da se te fotografije nisu fizički tijekom pregleda nalazile na vještačenim računarima, nego su trag pregleda sa eksternog uređaja koji je bio spojen na te računare. Vještak je dalje naveo da je, pored navedenih fotografija, na kućištu apelantovog računara pronađeno i pet Word fajlova na kojim je označena ekstenzija .tmp što označava privremeni fajl, odnosno to su fajlovi na kojima je rađeno na kućištu računara, a računar ih je automatski, bez volje korisnika, privremeno spasio. Tih pet fajlova su rađeni u Wordu s tim da je jedan Word fajl zaštićen šifrom i njega nije bilo moguće otvoriti. U Word fajlu naziva WRC005.tmp su prikazane fotografije mlađih muških osoba u formi kataloga, koje sadrže imena i prezimena i godište, među kojima su i fotografije osoba koje se nalaze na thumbnail fotografijama nađenim prilikom vještačenja apelantovog računara i službenog laptopa.

11. U ponovnom postupku sud je vještaku izdao naredbu da otključa Word fajl koji je pronađen prilikom vještačenja apelantovog osobnog računara. Nakon što je otključan šifrom zaštićeni Word fajl, u njemu su pronađene fotografije pornografskog sadržaja osoba poimenično navedenih u izreci presude. Vještak je na glavnom pretresu naveo da se radi o Word fajlu na kojem je rađeno i na kojem su ili kopirane ili insertovane fotografije, pa ih je računar kao i tijekom rada na svakom Word fajlu automatski sačuvao. Ovakav zaključak jasno je objasnio vještak, a svim korisnicima računara je poznato da su Word fajlovi oni fajlovi koje korisnici sačuvaju. Sud je naveo da „to znači da za kvalifikaciju izrade Word fajla nije potrebno otvarati novu mapu ili fotografije spremati (kopirati) u već postojeće mape, već je dovoljno da optuženi zna (mens rea requirement) da će te fotografije računar automatski spremiti (kopirati) u privremenu Internet mapu. Kako je navedeni Word fajl pronađen na kućištu računara u apelantovom vlasništvu, a na navedenim fotografijama se nalaze neke osobe koje su saslušane tijekom postupka i koje su izjavile da poznaju apelanta, to jasno proizlazi da je navedeni fajl upravo kreirao apelant, zbog čega sud nije smatrao utemeljenim prigovor apelantove obrane da nije utvrđeno tko je sve imao pristup navedenom računaru ili laptopu. Sud je naveo da apelant posjeduje izražene računarske vještine koje su mu i potrebne radi obavljanja svakodnevnih poslova iz struke, a i privatno, pa je jasno da je znao da računar automatski sprema sve podatke na kojima on kao korisnik računara u tom trenutku radi. Sud je dalje ukazao da Konvencija o sajber kriminalu, u članku 9., otklanja dvojbu o čemu se u takvim situacijama radi – pribavljanjem dječje pornografije putem računarskog sustava za sebe ili drugoga (procuring) smatra se i svako spremanje podataka na računar bez obzira na to je li riječ o spremanju koje automatski obavlja računar ili o spremanju pojedinih datoteka od strane korisnika u posebne mape. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da se sve fotografije koje se nalaze na apelantovom osobnom računaru i na laptopu, vlasništvo Općinskog suda u Orašju, koje je sam operativni sustav spremio nakon izvršenog pregleda originalnih slika sa nekog eksternog uređaja, smatraju posjedom fotografija pornografskog sadržaja. Sud je utvrdio da se radi o većem broju identičnih fotografija i na računaru i na laptopu, kao i o nekoliko identičnih fotografija koje su pronađene u sačuvanom Word fajlu, na temelju čega je zaključio da je i fotografije na službenom laptopu pregledao apelant osobno, jer se na fotografijama nalaze mlađe muške osobe koje su kao svjedoci izjavile da poznaju apelanta. Sud je naveo da je imao u vidu hijerarhiju radnih mjesta u pravosuđu, odnosno konkretno na razini općinskih sudova, ukazavši da je predsjednik Općinskog suda, što je bio apelant do trenutka njegove privremene suspenzije, jedini koji ima pravo koristiti službeni laptop u svom kabinetu, osim u slučajevima kada je odsutan i kada bi ga eventualno zamjenjivao zamjenik Općinskog suda dok traje odsustvo predsjednika suda, a nijedan dokaz ne upućuje da je navedene fotografije i pristup laptopu imao i pregledao nitko osim samog apelanta, zbog čega je prigovor obrane o tome tko je koristio službeni laptop odbijen kao neutemeljen.

12. Nadalje, sud se osvrnuo na iskaz svjedoka K. F. koji je tijekom postupka tvrdio da se ne nalazi na fotografiji na kojoj je prikazana naga muška osoba. Ukazano je da kada se pregledaju fotografije za koje je svjedok potvrdio da se nalazi na njima vidi svjedok i dio njegovog donjeg veša plave boje sa bijelim linijama. Na fotografiji za koju je svjedok tvrdio da se ne nalazi na njoj vidi se isti donji veš kao na prethodnoj fotografiji, na temelju čega je sud zaključio da se i na fotografiji pornografskog sadržaja nalazi svjedok K. F., zbog čega sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka kada je rekao da apelant od njega nije tražio da se slika obnažen u pornografskom smislu i da ga nikada obnaženog u pornografskom smislu nije slikao apelant niti netko drugi u ime ili za apelanta jer je to jednostavno suprotno izvedenim dokazima.

13. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je svjedok M. M. u iskazu na glavnom pretresu promijenio iskaz u odnosu na onaj koji je dao tijekom istrage na način da je izjavio da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom, prisilom i uputama L. P. Pri takvom iskazu svjedok je ostao i u ponovljenom postupku gdje je, nakon što su mu predočene fotografije na kojima je prikazan svjedok fotografiran u automobilu bez majice u crnim hlačicama, potvrdio da se nalazi on. Međutim, kada su mu predočene fotografije na kojima je prikazana obnažena muška osoba kojoj se ne vidi lice, sa vidljivim spolnim organom, svjedok je kategorički izjavio da to nije on na slikama i da se nikada nije slikao obnažen u pornografskom smislu. Na temelju takve izjave svjedoka sud je odredio vještačenje kojim je utvrđeno da su identični mladeži kod osobe na fotografijama i pregledanog svjedoka. Sud je naveo da se na taj način nesporno utvrđeno da se na fotografijama pornografskog sadržaja nalazi svjedok M. M. i da su te fotografije nastale upravo na način kako je to svjedok izjavio u svom iskazu u istrazi, te je to iskaz kojem je sud poklonio vjeru, a nije poklonio vjeru iskazu koji je svjedok dao na glavnom pretresu. Također, s obzirom na to da je utvrđeno da su se navedene fotografije nalazile na službenom laptopu koji je koristio apelant, sud je poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka iz istrage da ga je apelant odvezao autom na lokaciju Gradišta na njivski put i da ga je apelant slikao par puta svojim mobitelom i za tu uslugu dao 50,00 KM.

14. Sud je, nakon što je analizirao sve provedene dokaze i doveo ih u međusobnu vezu, ukazao na definiciju kaznenog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Navedeno je da je model inkriminiranja posjedovanja dječje pornografije bez namjere daljnje distribucije predviđen i u članku 9. Konvencije o sajber kriminalu koji govori o „posjedovanju u računarskom sustavu ili na nekom drugom mediju za pohranu podataka“. Ukazano je da se kod posjedovanja dječje pornografije postavlja pitanje medija na kojem se takav materijal nalazi. Može biti spremljen (kopiran) na osobnom računaru (hard disk), ali se može nalaziti i na drugim medijima za pohranu podataka (disketa, CD, USB, zip-drive itd.). Naime, i bez posebnog kopiranja datoteka u određene mape, računar automatski pohranjuje stranice odnosno sadržaje sa nekih drugih eksternih uređaja u posebnu mapu koja se najčešće naziva temporary Internet folder koji sadrži zapise o stranicama odnosno sadržajima sa nekih drugih eksternih uređaja koje je korisnik računara posjećivao.

15. Nadalje, sud je ukazao da se u Word fajlovima koji su pronađeni i sačuvani u apelantovom kućnom računaru nalaze fotografije mlađih muških osoba koje su sačinjene u vidu nekog kataloga, gdje se ispod svake fotografije nalazi ime i prezime osobe sa datumom i godinom rođenja i datumom kada je fotografija sačinjena. Navedeno je da se u navedenom katalogu istina ne nalaze fotografije pornografskog sadržaja, ali ono što je važno napomenuti je da se neke osobe u navedenom katalogu nalaze i na fotografijama pornografskog sadržaja, koje fotografije su pronađene u posjedu kao tragovi pregleda koje je sam operativni sustav u računaru i laptopu sačuvao. Sud je naveo da su to važne činjenice jer takav vid prikupljanja, odnosno kolekcionarstva predstavlja jedan vid dječje pornografije jer prikazuje apelantovu zainteresiranost za mlađe muške osobe, od kojih su se neke i slikale obnažene u pornografskom smislu, a apelant je pregledao takve njihove fotografije. Iz tog razloga sud je smatrao da se može pokloniti vjera iskazu svjedoka P. L. koji je rekao da su popunjavali neke pristupnice za apelanta gdje su popunjavali osobne podatke – ime prezime i godinu rođenja – upravo one podatke koji su i navedeni ispod fotografija mlađih muških osoba iz kataloga. Suprotno tome, sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka P. P. i M. K. jer je ocijenjeno da su njihovi iskazi usmjereni da pomognu apelantu u izbjegavanju kaznene odgovornosti. Sud je također naveo da, glede navedenog kataloga, nije poklonio vjeru svjedocima – osobama koje se nalaze u katalogu jer ih je obrana predložila u svrhu da svojim iskazima umanje apelantovu odgovornost, a iz načina davanja njihovih izjava jasno se zaključuje da se radi o dobro pripremljenim svjedocima koji su predloženi da bi apelanta prikazali u pozitivnom kontekstu.

16. Sud je, s obzirom na činjenicu da se na fotografijama pornografskog sadržaja koje su pronađene u posjedu kućišta računara u apelantovom vlasništvu i laptopa Općinskog suda u Orašju kao pregled sa nekog eksternog uređaja nalaze lica muške osobe koje su maloljetne, te kako se radi o mlađim muškim osobama koje su sa područja općine Orašje, koje je apelant osobno poznavao i s njima stupao u kontakt preko Facebooka, te vodio evidenciju o tim mladim muškim osobama u formi kataloga koji pronađen u Word fajlu, a neke od tih muških osoba se nalaze i na fotografijama pornografskog sadržaja koje je pregledao apelant, svjesno znajući da se radi o fotografijama pornografskog sadržaja, pri čemu njegova uračunljivost nije dovedena u pitanje, kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka Rusmira Softića, zaključio da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja kaznenog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije, zbog čega je apelanta proglasio krivim za navedeno kazneno djelo i izrekao mu sankciju kao u izreci presude.

17. Nadalje, navedeno je da je apelantu stavljeno na teret da je počinio produljeno kazneno djelo zadovoljavanja pohote pred djetetom ili maloljetnikom iz članka 209. KZFBiH, a opisano na način pod toč. 3. i 4. izreke presude. Glede navedenih inkriminacija cijenjeni su iskazi svjedoka L. P. (detaljno interpretiran na str. 9.–11. presude), M. I. (detaljno interpretiran na str. 8. i 9. presude), J. I. (detaljno interpretiran na str. 6.–8. presude) i K. J. (detaljno interpretiran na strani 47. presude).

18. Sud je ukazao da je svjedok M. I. u svom iskazu na glavnom pretresu u većem dijelu izmijenio svoju izjavu danu u istrazi tako što je izjavio da je ta izjava iz istrage lažna, da ju je dao pod prijetnjom i pritiskom njemu poznatih osoba koje nije htio imenovati, radi zaštite svoje sigurnost, da je sve to lažno i da se ništa nije desilo između njega i apelanta, da je to sve smislio L. P. jer je navodno htio ucjenjivati apelanta i od njega izvući neki novac. Jedino što je svjedok potvrdio je da je stupio u kontakt s apelantom putem Facebooka i da se samo vozao s apelantom u automobilu, da je za ovaj susret znao njegov otac. Sud je naveo da, imajući u vidu takav iskaz svjedoka M. I. i dokaz proveden tijekom postupka – rješenje Općinskog suda u Orašju kojim je E. H. izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora organa starateljstva zbog počinjenja kaznenog djela ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. stavak 1. KZFBiH, koje je počinjeno na štetu svjedoka M. I. zbog njegovog svjedočenja u istrazi u ovom predmetu, iz razloga jer E. H. očito ima prijateljski odnos s apelantom, sud je zaključio da je M. I., s ciljem da pomogne apelantu, promijenio iskaz na glavnom pretresu, zbog čega nije poklonjena vjera njegovom iskazu sa glavnog pretresa. Navedeno je da je vjera poklonjena iskazu koji je svjedok M. I. dao tijekom istrage jer se taj iskaz u bitnim dijelovima podudara sa iskazom svjedoka L. P., čijem iskazu je sud također poklonio vjeru kao istinitom i stvarnom i koji nije u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima.

19. Također, sud je naveo da nije prihvatio dokaze obrane – osuđujuće presude na ime L. P. kao razlog za diskreditaciju ovog svjedoka jer osuđivanost svjedoka za neka druga kaznena djela nije razlog da je taj svjedok lažno dao svoj iskaz i da se takvom svjedoku ne može vjerovati, posebno iz razloga što je sud stajališta da je L .P. iskaz pred sudom dao na uvjerljiv način, jasno, precizno i on se podudara s iskazom svjedoka M. I. danim u istrazi. Sud nije poklonio vjeru iskazu K. J. na okolnosti kredibiliteta svjedoka L. P., smatrajući da je taj iskaz dan da bi se pomoglo apelantovom položaju u postupku i da je na to pripremljen od strane obrane. Sud je dalje naveo da je zabrinjavajući iskaz svjedoka J. I., koji je otac svjedoka M. I., koji je pred sudom izjavio da mu je bilo poznato da se njegov sin druži i viđa s apelantom, da je zbog toga negodovao i rekao sinu da nije primjereno da se druži s apelantom jer je dosta stariji od njega. Taj svjedok je naveo da je u policiji, kada je pozvan zajedno sa sinom da da izjavu, saznao o svim činjenicama koje su se dogodile između apelanta, njegovog sina i L. P. i prvu i drugu večer, kako je to opisano u izreci presude, i da je tada bio šokiran i zgrožen tim saznanjem. No, kasnije, nakon što je apelant uhićen, razgovarao je sa svojim sinom koji mu je rekao da je sve to laž, odnosno da nije istina. Svjedok je pred sudom izjavio da vjeruje svom sinu, navodeći da je apelant dobar čovjek koji nije zadovoljavao pohotu s njegovim sinom. Sud je bio uvjerenja da je iskaz ovog svjedoka u navedenom djelu usmjeren da se pomogne optuženom iz samo svjedoku poznatih razloga, jer su u ovom cijelom slučaju većina saslušanih svjedoka povezani, isprepleteni i usmjereni da umanje odgovornost apelanta za počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret.

20. Sud je naveo da je u iskazima svjedoka L. P. i M. I. naveden način kako su oni stupili u kontakt s apelantom, da je apelant došao po njih dvojicu i vodio ih prvo u restoran na večeru, pa potom automobilom odvezao u mjesto Bukova Greda, gdje su, po njegovom zahtjevu, igrali igru „šalji dalje“ i gdje se apelant sa M. I. kladio u novčani iznos da će kod njega izazvati erekciju, te da ovakva ponašanja optuženog ukazuju na izravan umišljaj da svojim radnjama zadovolji svoju osobnu pohotu, jer takvo apelantovo ponašanje predstavlja smetnje u sferi seksualnosti, kako je to i utvrđeno u psihološkom nalazu timskog vještačenja, pa se u apelantovim radnjama optuženog stječu sva bitna obilježja kaznenog djela zadovoljavanja pohote pred djetetom ili maloljetnikom, zbog čega ga je sud proglasio krivim.

21. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 K 29 142 19KŽ6 od 5. veljače 2020. godine odbijena je žalba apelanta i njegovih odvjetnika podnesena protiv prvostupanjske presude. Istom presudom uvažena je žalba Kantonalnog tužiteljstva i prvostupanjska presuda je preinačena u odluci o kazni, tako da je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 10 mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

22. U obrazloženju presude je navedeno da je protiv prvostupanjske presude žalbu izjavilo Tužiteljstvo zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači glede odluke o kazni. Apelant i njegovi branitelji su žalbe podnijeli zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, zbog povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji.

23. Apelant je u žalbi tvrdio da u obrazloženju pobijane presude nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama koje se odnose na fotografije pornografskog sadržaja svjedoka K. F. i M. M., te da nisu dani razlozi u svezi s odlučnim činjenicama koje se odnose na umišljaj optuženog usmjeren da pred maloljetnim osobama čini radnje s ciljem zadovoljenja vlastite pohote, jer te odlučne činjenice nisu potvrđene vještačenjem Agencije za forenzična ispitivanja, kao ni nalazom vještaka za mobilne telefone, koje nalaze je prvostupanjski sud prihvatio. Kantonalni sud je te prigovore našao neutemeljenim, ukazavši da je prvostupanjski sud cijenio i analizirao sve izvedene dokaze tijekom postupka, pri čemu je posebno vodio računa o proturječnostima izvedenih dokaza, te naveo jasne i određene razloge koje dokaze prihvaća, a koje ne. Ukazano je da je prvostupanjski sud, nakon što je sadržajno iznio izvedene dokaze u obrazloženju pobijane presude, dao razloge zbog čega nije prihvatio iskaz svjedoka K. F. i M. M., te zbog čega nisu prihvaćeni iskazi drugih svjedoka optužbe i obrane, koje razloge je prihvatio i Kantonalni sud. Navedeno je da se to odnosi i na nalaz i mišljenje vještaka Mladena Stupara i Avnija Rizvića, čije je nalaze i iskaze sud sadržajno iznio u obrazloženju pobijane presude, te analizirao, cijenio i dao jasne i određene razloge zbog čega je prihvatio nalaze tih vještaka. Ukazano je da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nalaze vještaka Mladena Stupara cijenio i u svezi s iskazima saslušanih svjedoka i dao razloge zbog čega nije prihvatio iskaze tih svjedoka obrane, tako da se ne mogu prihvatiti kao utemeljeni žalbeni prigovori da u pobijanoj presudi nisu dani razlozi.

24. Glede žalbenih navoda da u pobijanoj presudi nisu dani razlozi u svezi s apelantovim umišljajem o tome da je bio svjestan da se radi o maloljetnim osobama koje iskorištava radi izrade fotografija pornografskog sadržaja i da im je predlagao da se slikaju goli za novac i nakon što su se slikali njegovim fotoaparatom ili mobilnim telefonom da im je davao novac, a potom fotografije pohranjivao na neki eksterni uređaj koji je priključivao na svoj privatni računar i računar Općinskog suda u Orašju, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao određene razloge u svezi s ovim odlučnim činjenicama, pa se žalbom neutemeljeno ukazuje da je počinjena bitna povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH. Ukazano je da su u obrazloženju pobijane presude dani jasni i određeni razlozi na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud izveo zaključak da je apelant stupao u kontakt s maloljetnim osobama putem Facebooka, koji je utemeljio na iskazima saslušanih svjedoka, potom da su dani jasni i određeni razlozi glede odlučnih činjenica koje se odnose na pronađene fotografije djece i maloljetnika pornografskog sadržaja na apelantovom privatnom računaru i na laptopu Općinskog suda u Orašju, a koje činjenice je sud utemeljio na nalazu vještaka za forenzična ispitivanja Mladena Stupara.

25. Glede žalbenih navoda kojim je ukazano da u obrazloženju pobijane presude nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama koje se odnose na formiranje Word fajla koji je zaštićen šifrom za otvaranje, u kojem je apelant posjedovao 16 fotografija pornografskog sadržaja maloljetnih osoba, jer nije utvrđeno o kakvom se fajlu radi, a posebno tko je kreirao fajl i tko ga je zaštitio šifrom, s obzirom na to da iz nalaza vještačenja proizlazi da predmetni fajl nije originalni fajl i da ga nije formirao korisnik, nego da ga je spasio sam računar, ukazano je u obrazloženju pobijane presude, na strani 36. posljednji pasus, sadržajno naveden nalaz vještaka Mladena Stupara nakon uklanjanja šifre na Word fajlu naziva WR10322.tmp i da je prvostupanjski sud, na temelju iskaza vještaka Stupara, zaključio da je taj Word fajl formirao upravo apelant, tako da se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori da u obrazloženju presude nisu dani razlozi u svezi s ovom odlučnom činjenicom.

26. Nadalje, navedeno je da je, pobijajući prvostupanjsku presudu u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apelant ukazao da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio izvedene dokaze i proizvoljno ih ocijenio, zanemarujući iskaze svjedoka K. F., M. M., i M. I. danih na glavnom pretresu, te posebno ukazujući na nalaz vještaka za forenzična ispitivanja Mladena Stupara i vještaka za mobilne telefone Avnija Rizvića i da je takvom pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pogrešno utvrđeno. Sud je ove navode ocijenio neutemeljenim zato što je prvostupanjski sud cijenio i analizirao kako dokaze optužbe tako i dokaze obrane, pri čemu je posebno vodio računa o proturječnostima izvedenih dokaza. Kantonalni sud je detaljno ukazao na utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na način na koji je apelant stupao u kontakt s maloljetnim osobama, da se družio s njima u ugostiteljskim objektima, da im je predlagao da se goli slikaju za novac i potom je, nakon što su se slikali, svjestan da posjeduje slike djece i maloljetnika pornografskog sadržaja, te fotografije putem eksternog uređaja pregledavao na laptopu, vlasništvo Općinskog suda Orašje, i svom osobnom računaru. Ukazano je da su u prvostupanjskoj presudi detaljno prezentirani iskazi svjedoka i nalazi vještaka, kao i zaključci prvostupanjskog suda nakon njihove ocjene, s kojima se Kantonalni sud složio.

27. Navedeno je da je apelant žalbom ukazao na iskaz svjedoka L. P., za koji je smatrao da ga sud nije mogao prihvatiti jer se radi o problematičnoj osobi koja je imala sukobe sa zakonom (do sada osuđivan zbog kaznenog djela razbojništva) i koja je, tvrdio je apelant, glavni konstruktor lažne prijave i montirane optužnice, odnosno ne radi se o kredibilnom svjedoku kojem bi trebalo pokloniti vjeru, pri čemu taj svjedok, kada je saslušan na glavnom pretresu, nije bio siguran u mjesta kritičnog događaja, nije se mogao sjetiti nijednog imena koje je spominjao prilikom saslušanja tijekom istrage, vremena kada je upoznao svjedoka M. I. i da je njegov iskaz suprotan iskazima drugih svjedoka saslušanih tijekom postupka. U svezi s tim, sud je naveo da je L. P. saslušan tijekom istrage kod policije, Tužiteljstva i na glavnom pretresu i da je prilikom svih saslušanja identično iskazivao i nije mijenjao svoj iskaz. Drugostupanjski sud je obrazložio da okolnosti na koje se poziva apelant nisu dovele u sumnju objektivnost i istinitost kazivanja tog svjedoka kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio i dao jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak koji je prihvatio i Kantonalni sud. Sud je u ovom kontekstu podsjetio na iskaz svjedoka M. I. koji je taj svjedok dao tijekom istrage, koji se podudara s iskazom svjedoka L. P., koji je ostao dosljedan svojim iskazima. Kantonalni sud je naveo da je iskaze svjedoka L. P. i M. I. prvostupanjski sud doveo u vezu i s materijalnim dokazima kojima su potkrijepljene izjave navedenih svjedoka, pa imajući sve to u vidu odbio apelantov žalbeni prigovor da je iskaz svjedoka L. P. suprotan iskazima drugih svjedoka saslušanih tijekom postupka, ustvrdivši da ti žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

28. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se žalbom Tužiteljstva prvostupanjska presuda utemeljeno pobija zbog odluke o kazni. U svezi s tim je navedeno da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti pod kojima su kaznena djela počinjena, pobude iz kojih su učinjena, a posebno jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra. Apelant je predmetna kaznena djela počinio kao profesor, sudac, u produljenom trajanju, a na štetu maloljetnih osoba. Imajući u vidu da je za kazneno djelo iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do pet godina, a za kazneno djelo zadovoljavanja pohote pred djetetom ili maloljetnikom kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine, te okolnosti pod kojima su kaznena djela učinjena i pobude iz kojih su učinjena, te jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, jer se radi o maloljetnim osobama, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je apelantu za počinjena kaznena djela utvrdio blage pojedinačne kazne zatvora i izrekao mu blagu jedinstvenu kaznu zatvora s kojom se ne može ostvariti svrha kažnjavanja. Stoga je taj sud apelantu izrekao kaznu kako je navedeno u izreci presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

29. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 7. Europske konvencije (kažnjavanje samo na temelju zakona) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (zabrana diskriminacije).

30. Apelant smatra da redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka nisu dali iscrpne, jasne i na razumu i logici utemeljene razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene materijalnog prava, odnosno odredbi Kaznenog zakona Federacije BiH, te da nisu detaljno razmotrili sva sporna pitanja. Naveo je da je u prvostupanjskoj presudi u potpunosti izostao detaljan opis procesa pojedinačne ocjene dokaze, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu, te da drugostupanjski sud uopće nije cijenio apelantove žalbene navode glede proizvoljnosti dokaznog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, niti je dao argumentirana obrazloženja o razlozima odbijanja žalbenih navoda obrane.

31. Nadalje, apelant tvrdi da tijekom postupka pred redovnim sudovima nisu, s obzirom na elemente koji čine biće kaznenog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije, pravilno utvrđene odlučne činjenice koje se odnose na to postoje li izrađene fotografije pornografskog nedozvoljenog sadržaja, jesu li fotoaparatom ili mobilnim telefonima apelanta vršena nedozvoljena pornografska fotografiranja, postoji li taj „neki eksterni uređaj/eksterni disk ili USB stik/ i optički medij CD-rom“ koji se spominje u izreci presude i na kojem se nalaze pohranjeni nedozvoljeni sadržaji i sa kojeg eksternog uređaja je vršen pregled fotografija, je li apelant posjedovao fotografije nedozvoljenog pornografskog sadržaja i je li apelant kreirao Wordov fajl u kojem je posjedovao nedozvoljene pornografske sadržaje. Posebno je istaknuo da na laptopu Općinskog suda u Orašju i apelantovom računaru nisu pronađene posjedovane ili pohranjene fotografije nedozvoljenog pornografskog sadržaja, nego je jedino pronađen trag da su pregledane fotografije sa ,,nekog“ eksternog diska, da fotografije fizički nisu pronađene na oduzetoj računarskoj tehnici, a da su „zapisi o pregledu“ nastali tako da ih operativni sustav računara automatski kreira bez volje i znanja korisnika i smješta u internu skrivenu memoriju do koje se može doći samo stručnim znanjem i specijaliziranim forenzičnim programima, te da predmetni Wordov fajl .„WRL0322.tmp“ nije originalni fajl nego je to privremeni fajl koji je kreirao sam računar, a ne korisnik. Apelant tvrdi da se „trag pregleda koji autonomno kreira operativni sustav računara bez volje i znanja korisnika ne smatra i ne može smatrati posjedom jer se tim tragom pregleda ne može raspolagati“, te ukazuje da proizvoljno stajalište prvostupanjskog suda kojim su mu stavljene na teret „radnje pregleda fotografija…“, na koji način je došlo do povrede načela legaliteta i ekstenzivnog tumačenja normi kaznenog materijalnog prava, što je izravno kršenje prava iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije. Također, problematizirao je ocjenu iskaza prvenstveno svjedoka K. F. i M. M., te iskaza svjedoka obrane tvrdeći da ih je sud odbio ili nije cijenio samo zato što se radi o dokazima obrane.

32. Nadalje, apelant je tvrdio da je tijekom postupka bio diskriminiran i da se prema njemu nejednako postupalo, navodeći da je obrana ukazala i u sudski spis dostavila i primjerak aktualne sudske prakse, dvije presude u kojima se postupak vodio za kazneno djelo iz članka 211. stavak 1. KZFBiH i gdje su donesene oslobađajuće presude u situaciji kada se čak radilo o posjedu i pohrani nezakonitih sadržaja, ali Tužiteljstvo nije pouzdano dokazalo tko je od više korisnika računarske opreme te sadržaje i posjedovao.

33. Apelant je glede inkriminacija iz drugog dijela presude (vezanih za kazneno djelo zadovoljenja pohote pred djetetom ili maloljetnikom) naveo da je osuda utemeljena samo i jedino na iskazu svjedoka Tužiteljstva L. P., čijem se iskazu suprotstavljaju iskazi čak 12 drugih svjedoka, od čega su njih 10 svjedoci Tužiteljstva, a dva svjedoci obrane. Tvrdi da su ti svjedoci nedvosmisleno potvrdili da svjedok L. P. ne govori istinu i pobili svaki pojedini navod iz njegovog iskaza, ali umjesto primjene načela in dubio pro reo, ako sud već nije htio utvrditi apsolutnu diskreditaciju ovog svjedoka, sudovi poklanjaju punu vjeru iskazu svjedoka L. P., što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje. U tom smislu je ukazano da je u oslobađajućoj presudi Općinskog suda u Tuzli od 23. listopada 2017. godine sud dao i više nego logična i razumna objašnjenja zašto se ne može pokloniti vjera iskazu svjedoka L. P., ali u ponovljenom postupku, kada nije izveden niti jedan jedini novi dokaz koji bi ukazivao na drugačije utvrđenje, sud potpuno proizvoljno daje dijametralno suprotna objašnjenja koja pravno nisu održiva niti logična i na takvim objašnjenjima temelji svoju osuđujuću presudu. Naveo je da drugostupanjski sud uopće nije cijenio nove iznesene činjenice tijekom javne sjednice vijeća da se svjedok L. P. nalazi u bjekstvu, da je Općinski sud u Orašju za njim raspisao tjeralicu s obzirom na to da je nedostupan pravosudnim organima BiH i da izbjegava izvršenje zatvorskih kazni, ali unatoč svemu tome, iskaz takvog svjedoka je osnova za osudu apelanta, čime je izravno došlo do povrede članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

II.Odgovori na apelaciju

34. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetni postupak proveo u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, uz poštovanje prava optuženog koja su zajamčena odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, te da nije došlo do povrede ljudskih prava i sloboda na koja se apelant pozvao u apelaciji.

35. Općinski sud smatra da tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredbi kaznenog postupka, niti su povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

36. Tužiteljstvo je navelo da tijekom postupka pred redovnim sudovima nije došlo do povrede apelantovih prava i da sudovi nisu proizvoljno postupali u donošenju svojih odluka nego su one rezultat savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, kako iskaza svjedoka tako i materijalnih dokaza i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja je i proizašao zaključak zašto je pravomoćno i osuđen. Navedeno je da je sud analizirao kako iskaze svjedoka optužbe tako i iskaze svjedoka obrane i naveo kojim iskazima sud poklanja vjeru i zašto. Također je navedeno da je tijekom postupka saslušan veći broj svjedoka koji su spominjali apelanta, svjedočili o njegovim kontaktima s djecom i maloljetnim osobama. Ta su se svjedočenja odnosila i na sačinjavanje fotografija, poduzimanje radnji od strane apelanta prema njima, njihovom uzrastu, a također su saslušavani i neki od roditelja koji su, saznavši od svoje djece za ove i ovakve kontakte, njima zabranjivali bilo kakvu dalju komunikaciju s apelantom. Dalje je navedeno da je apelant poseban akcent u apelaciji stavio na iskaz svjedoka L. P. navodeći, između ostalog, da taj svjedok očigledno uživa zaštitu od strane policijsko-tužiteljskog organa, te navodi da je policijskim autom odvezen iz Orašja do postupajuće tužiteljice da promijeni iskaz zato što je u opisu događaja imao dan viška i što opisani događaji nisu bili odgovarajući. U svezi s tim je ukazano da je tog svjedoka pozvalo Tužiteljstvo s ciljem razjašnjenja tih okolnosti, ali nikako s ciljem promjene iskaza, što je i konstatirano na zapisniku sačinjenom u Tužiteljstvu.

V.Relevantni propisi

37. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 209.

Zadovoljenje pohote pred djetetom ili maloljetnikom Tko pred djetetom ili maloljetnikom čini radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite ili tuđe pohote, ili tko navede dijete da pred njim ili drugom osobom vrši takve radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Članak 211.

Iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije (1) Tko dijete ili maloljetnika snimi radi izradbe fotografija, audio-vizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili raspačava ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na sudjelovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(2) Predmeti koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se, a predmeti koji su nastali počinjenjem kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se i uništiti.

38. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 296. stavak (2) Dokazi na kojima se temelji presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

39. Konvencija o kibernetičkom kriminalu („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 6/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 9.

Prijestupi koji se odnose na dječju pornografiju

1. Svaka strana usvaja zakonodavne i druge mjere da bi se u njenom internom pravu kao kazneno djelo odredili slijedeći postupci, ako su počinjeni namjerno i bespravno:

a) proizvodnja dječje pornografije u cilju njene distribucije putem računalnog sustava;

b) nuđenje ili stavljanje na raspolaganje dječje pornografije putem računalnog sustava;

c) distribuiranje ili prijenos dječje pornografije putem računalnog sustava;

d) djelo pribavljanja za sebe ili za drugoga dječje pornografije putem računalnog sustava;

e) posjedovanje dječje pornografije u računalnom sustavu ili putem čuvanja računalnih podataka.

2. U smislu gornjeg stavka 1, "dječja pornografija" podrazumijeva svaki pornografski materijal koji vizuelno prikazuje:

a) maloljetnika prilikom eksplicitnog seksualnog odnosa;

b) osobu koja se pojavljuje kao maloljetnik i koja se upušta u eksplicitni seksualni odnos;

c) realistične slike koje prikazuju maloljetnika prilikom eksplicitnog seksualnog odnosa.

3. U smislu gornjeg stavka 2, termin "maloljetnik" označava svaku osobu mlađu od 18 godina. Jedna strana može ipak postaviti manji limit starosne dobi, koji mora biti minimum 16 godina.

4. Jedna strana može sebi ostaviti za pravo da ne primjenjuje, u cjelini ili djelomično, stavke 1(d) i 1(e) i 2(b) i 2(c).

VI.Dopustivost

40. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 291142 19 Kž 6 od 5. veljače 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 12. ožujka 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. svibnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

43. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

44. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 7. Europske konvencije (kažnjavanje samo na temelju zakona) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (zabrana diskriminacije).

45. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

46. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

47. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da on uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom 6. Europske konvencije.

48. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u svezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima glede apelantove kaznenopravne odgovornosti. U svezi s tim, apelant navodi i kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku. Također se navodima apelacije, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreću pitanja iz opsega prava na pravično suđenje kojima se garantira pretpostavka nevinosti, odnosno načelo in dubio pro reo, kao i načelo jednakosti stranaka („jednakost oružja“).

49. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

50. U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

51. Dakle, zadaća Ustavnog suda je utvrditi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. travnja 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stavak 27., te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. travnja 2007. godine, stavak 25.). Općenito promatrajući, prava obrane zahtijevaju da optuženom mora biti dana adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. studenog 2006. godine, stavak 124. i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. siječnja 2008. godine, stavak 94.).

52. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj kaznenopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeno načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz pretpostavke nevinosti (vidi Europski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stavak 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. siječnja 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stavak 52.), te korespondira s jednim od temeljnih zahtjeva kaznenog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je kazneni sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. srpnja 2008. godine, stavak 49.) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela, posebno ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ako izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivnja optuženog.

53. Apelant tvrdi da je tijekom postupka pred redovnim sudovima prekršeno načelo in dubio pro reo jer su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tome ignorirajući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao. Ove tvrdnje usmjerene su prvenstveno na iskaz svjedoka L. P., čiji je kredibilitet apelant osporavao kako tijekom postupka pred redovnim sudovima tako i navodima iz apelacije. U svezi s tim, Ustavni sud, pored naprijed navedenih načela, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

54. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužiteljstvo tako i onih koje je predlagala apelantova obrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, temeljeći takav zaključak na ocjeni u svezi s drugim provedenim dokazima, kako je to navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima svjedoka. Također, posvećena je posebna pozornost apelantovim prigovorima o kredibilitetu svjedoka L. P. Općinski i Kantonalni sud su iskaz tog svjedoka detaljno analizirali, ustvrdivši da je svjedok bio dosljedan u svojim izjavama, iskaz tog svjedoka je doveden u vezu s drugim dokazima izvedenim tijekom postupka, te su dani razlozi i obrazloženja zašto je iskazu tog svjedoka poklonjena vjera, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koje ne dovodi u sumnju zaključak redovnih sudova da je apelant počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao detaljno obrazloženje u svezi s vrijednošću iskaza navedenog svjedoka, na način da su uspoređene činjenice o kojima je taj svjedok svjedočio s činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo je li potkrijepljen ili osporen drugim dokazima u ovom predmetu, zbog čega je isključena svaka proizvoljnost i arbitrarnost u osporenoj odluci. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje za kazneno djelo opisano u toč. 3.i 4. presude u konkretnom slučaju nije, kako to on navodi, utemeljeno isključivo na iskazu svjedoka L. P., već na sveobuhvatnoj analizi kako tog tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, glede kojih je apelantu bila dana mogućnost da ih osporava. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavka 1. Europske konvencije, odnosno da su imali i najmanju sumnju glede nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji za apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

55. Ustavni sud zapaža da apelant, pozivajući se na čl. 6. i 7. Europske konvencije, osporava postojanje općih elemenata kaznenog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije, što se, prema apelantovim navodima, prvenstveno ogleda u nedokazanosti postojanja elemenata, odnosno proizvoljnim zaključivanjem o činjenicama koje tvore obilježja navedenog kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. Apelant tvrdi da iz nalaza vještaka Mladena Stupara jasno proizlazi da u njegovom osobnom i službenom računaru nisu pronađene fotografije nedozvoljenog sadržaja, nego je samo pronađen trag pregledavanja, tzv. thumbnail fotografije, koje je računar sam generirao bez apelantove želje i znanja i kojima se može pristupiti samo specijaliziranim programima. Također, apelant je problematizirao zaključke redovnih sudova glede pronađenih Word fajlova, također ukazujući na nalaz vještaka u kojem je navedeno da je to privremeni fajl, koji računar sam generira bez volje korisnika. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, u smislu ovih apelantovih navoda, ukazao da iz nalaza vještaka Stupara u pogledu Word fajlova proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o Word fajlu na kojem je rađeno i na kojem su ili kopirane ili insertovane fotografije, pa ih je računar kao i tijekom rada na svakom Word fajlu sačuvao. Sud je naveo da „to znači da za kvalifikaciju izrade Word fajla nije potrebno otvarati novu mapu ili fotografije spremati (kopirati) u već postojeće mape, već je dovoljno da optuženi zna (mens rea requirement) da će te fotografije računar automatski spremiti (kopirati) u privremenu Internet mapu. Kako je navedeni Word fajl pronađen na kućištu računara u apelantovom vlasništvu, a na navedenim fotografijama se nalaze neke osobe koje su saslušane tijekom postupka i koje su izjavile da poznaju apelanta, to jasno proizlazi da je navedeni fajl upravo kreirao apelant“. Nadalje, glede navedenih Word fajlova i tragova pregleda fotografija koji su pronađeni na vještačenim računarima, sud je ukazao da Konvencija o sajber kriminalu u članku 9. otklanja dvojbu o čemu se u takvim situacijama radi – pribavljanjem dječje pornografije putem računarskog sustava za sebe ili drugoga (procuring) smatra se i svako spremanje podataka na računar bez obzira na to je li riječ o spremanju koje automatski obavlja računar ili o spremanju pojedinih datoteka od strane korisnika u posebne mape, pa se na temelju navedenog sve fotografije koje se nalaze na vještačenim računarima, a koje je sam operativni sustav spremio nakon izvršenog pregleda originalnih slika sa nekog eksternog uređaja, smatraju posjedom fotografija pornografskog sadržaja. S obzirom na definiciju kaznenog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz Kaznenog zakona koja glasi: „Tko dijete ili maloljetnika snimi radi izradbe fotografija, audio-vizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili raspačava ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na sudjelovanje u pornografskoj predstavi“, te imajući u vidu članak 9. Konvencije o kibernetičkom kriminalu u kojoj je u članku 9. navedeno: „Svaka strana usvaja zakonodavne i druge mjere da bi se u njenom internom pravu kao kazneno djelo odredili slijedeći postupci, ako su počinjeni namjerno i bespravno: a) proizvodnja dječje pornografije u cilju njene distribucije putem računalnog sustava; […] d) djelo pribavljanja za sebe ili za drugoga dječje pornografije putem računalnog sustava; e) posjedovanje dječje pornografije u računalnom sustavu ili putem čuvanja računalnih podataka“, Ustavni sud ne vidi proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova prilikom primjene Kaznenog zakona kada su apelanta proglasili krivim za kazneno djelo iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije, u situaciji kada se, kako je prvostupanjski sud zaključio, posjedom smatra svako spremanje podataka na računar bez obzira na to je li riječ o spremanju koje automatski obavlja računar ili o spremanju pojedinih datoteka od strane korisnika u posebne mape, pa se na temelju navedenog sve fotografije koje se nalaze na vještačenim računarima, a koje je sam operativni sustav spremio nakon izvršenog pregleda originalnih slika sa nekog eksternog uređaja, smatraju posjedom fotografija pornografskog sadržaja.

56. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove opsežne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom kaznenom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja njegove kaznenopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je u postupanju sudova utvrđena proizvoljnost, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. Kažnjavanje samo na temelju zakona

58. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz članka 7. Europske konvencije zbog činjenice da su radnje koje mu se stavljaju na teret pogrešno pravno kvalificirane kao kazneno djelo iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Identični navodi već su ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, a u svezi s tvrdnjama o povredi Kaznenog zakona, te je zaključeno da su neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neutemeljeni i u odnosu na pravo iz članka 7. Europske konvencije.

Zabrana diskriminacije

59. Apelant je tvrdio je da je tijekom postupka bio diskriminiran i da se prema njemu nejednako postupalo, navodeći da je obrana ukazala i u sudski spis dostavila primjerak sudske prakse, dvije presude u kojima se postupak vodio za kazneno djelo iz članka 211. stavak 1. KZFBiH i gdje su donesene oslobađajuće presude.

60. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.

61. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o različitoj sudskoj praksi, zbog specifičnih okolnosti svakog pojedinog predmeta, ne mogu biti dokaz da je on diskriminiran. Čak i u slučaju da je isti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne bi predstavljalo diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Naime, u ovoj odluci su već detaljno ispitani apelantovi navodi u svezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, kao i navodi koji su se ticali dokaznog postupka i elemenata bića kaznenog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije i Ustavni sud nije našao proizvoljnost, kako je to obrazloženo u prethodnim točkama ove odluke (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3967/19 od 3. ožujka 2021. godine, točka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odluka suda u svakom konkretnom slučaju determinirana upravo okolnostima tog predmeta, pa činjenica da je sud u drugim slučajevima koji su vođeni protiv drugih osoba, rukovodeći se okolnostima tih predmeta, donio oslobađajuću presudu, ne može voditi zaključku da je apelant diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti povrede prava iz članka 7. Europske konvencije u situaciji kada je apelantova kazneno-pravna odgovornost za kaznena djela za koja je proglašen krivim i osuđen utvrđena nakon sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i jasne i potpune razloge glede bića kaznenog djela i apelantove kaznene odgovornosti.

63. Ustavni sud zaključuje da nije prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, jer apelant navode o diskriminaciji vezuje za navode o različitoj sudskoj praksi, konkretno za dvije presude u kojima se postupak vodio za kazneno djelo iz članka 211. stavak 1. KZFBiH i gdje su donesene odluke različite od odluka donesenih u konkretnom predmetu, odnosno za navode o (proizvoljno) utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, te kada apelant nije ponudio drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta.

64. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članku VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1658/20 (D.Ž.) | Sudska praksa | Aktio