Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2715/21 (M. B. i K. B.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2715/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2715/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Marko Bilan i Kazimir Bilan, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Marko Bilan i Kazimir Bilan protiv Presude Kantonalnoga suda u Novom Travniku broj 49 0 P 036971 20 Gž 2 od 3. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Kiseljaku broj 49 0 P 036971 19 P 2 od 17. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Bilan i Kazimir Bilan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kiseljaka, koje zastupa Faruk Ćosović odvjetnik iz Visokog, podnijeli su 28. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 036971 20 Gž 2 od 3. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Kiseljaku broj 49 0 P 036971 19 P 2 od 17. travnja 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3929/20 od 27. studenog 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda od 3. rujna 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 49 0 P 036971 20 Rev od 4. svibnja 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obavezani su apelanti da tuženiku/protutužitelju („Tibra-Pacific“ d.o.o. Kiseljak) isplate određeni novčani iznos, uvećan za iznos pripadajuće zakonske zatezne kamate.
4. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je 14. siječnja 2019. godine donio prvostupanjsku presudu kojom je odbio tužbene zahtjeve apelanata (radi isplate i naknade štete), te je odbio protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja (radi utvrđenja ništavosti i isplate). Navedena presuda je odlukom drugostupanjskog suda ukinuta u dijelu kojim je tuženik/protutužitelj odbijen sa protutužbenim zahtjevom za isplatu, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Prvostupanjski sud je naveo da je u ponovnom postupku punomoćnik tuženika/protutužitelja podneskom koji je priložio na pripremnom ročištu održanom uredio tužbeni zahtjev gdje je ponovio činjenične navode iz ranije podnesene protutužbe. Također je naveo, da je punomoćnik tuženika/protutužitelja istakao da je presudom od 14. siječnja 2019. godine utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o kapari za predmetne nekretnine, zbog čega ne postoji bilo koji pravna osnova za zadržavanje određenog novčanog iznosa koji su apelanti primili od tuženika/protutužitelja.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su 25. svibnja 2011. godine apelanti, kao suvlasnici nekretnine, pred notarom sačinili izjave u kojim je navedeno da je tuženik/protutužitelj apelantima preko punomoćnika isplatio određene novčane iznose, na ime kapare za prodaju njihovog suposjedničkog dijela, te su se apelanti izjavom obvezali da ako u roku od pet godina ne zaključe ugovor o prodaji sporne nekretnine, vrate tuženiku/protutužitelju udvostručenu kaparu, a ista obaveza slijedi tuženiku/protutužitelju ukoliko isti odustane od kupnje sporne nekretnine. Kantonalni sud je, nadalje, istakao da je u izjavi sačinjenoj kod istog notara punomoćnik tuženika/protutužitelja naveo da je apelantima isplatio određene novčane iznose na ime kapare za prodaju spornih nekretnina i obavezao se da će u roku od pet godina zaključiti ugovor o prodaji, te se obvezao da u slučaju nepostupanja po dogovorenom, apelantima vrati udvostručenu kaparu, a ista obaveza slijedi apelantima ukoliko isti odustanu od prodaje sporne nekretnine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je, suprotno prizivnim prigovorima apelanata, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je rok za ispunjenje obveza bio pet godina od dana nastanka sporne izjave 25. svibnja 2011. godine, te da se rok zastarjelosti po ovoj izjavi ima računati tek od trenutka do kada su po izjavi trebale i mogle postupati parnične stranke, a to je 25. svibnja 2016. godine. Kako je protutužba podnesena 25. travnja 2017. godine, te kako je odredbom članka 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja zastarijevaju za 5 (pet) godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, Kantonalni sud je istakao da nije nastupila zastara potraživanja tuženika/protutužitelja. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 210. ZOO propisano da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud obrazložio da je prvoapelant prilikom saslušanja u svojstvu stranke izjavio je da nakon što su on i drugoapelant potvrdili prijem novca, ali da tuženik/protutužitelj nikada nije tražio da zaključi ugovor o kupoprodaji, mada su to oni više puta tražili od njega, niti je ni tražio povrat novca. Kantonalni sud je istakao da je osnova ovog spora stjecanje bez osnova iz razloga što nije došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora između parničnih stranaka, a ne radi o ugovoru o kapari u kom slučaju bi se mogle odredbe koje se odnose na kapare (iz razloga što nema ugovora, nema kapare, te nema ni obaveze postupanja po tim pravilima). Kako se imovina apelanata bez pravnog osnova uvećala na račun imovine tuženika/protutužitelja, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nastala obveza apelanata da tuženiku/protutužitelju vrate ono što je bez pravnog osnova ušlo u njihovu imovinu. Stoga, istakao je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da shodno odredbi članka 210. ZOO došlo do neosnovanog bogaćenja apelanata budući da je pravna osnova otpala.
Apelacioni navodi
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, dalje, između ostalog ističu da sudovi nisu dali odgovor o kojoj vrsti se stjecanja bez osnova radi iz članka 210. ZOO, iz kog razloga se sudovi nisu mogu općenito pozvati na navedenu odredbu nego su bili dužni primijeniti odredbu članka 211. (Kad se može tražiti vraćanje) ZOO. Apelanti, također, ističu da su sudovi pogrešno obračunali protek roka zastare. Osim toga, apelanti, ističu da je nakon ukidanja presude predmetni postupak vraćen u fazu glavne rasprave, a kako je prvostupanjski sud održao i pripremno ročište, apelanti smatraju da je tuženik/protutužitelj doveden u povoljniji položaj od njih.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke i dao jasno obrazloženje, u čemu Ustavni sud u okolnostima konkretnoga slučaja ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić