Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3965/21 (Centralna banka Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3965/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3965/21, rješavajući apelaciju Centralne banke Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Centralna banka Bosne i Hercegovine protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 036617 21 Gž od 13. septembra 2021. godine i S1 3 P 036617 20 P od 30. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Lana Sarajlić advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 036617 21 Gž od 13. septembra 2021. godine i S1 3 P 036617 20 P od 30. juna 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Suda BiH od 13. septembra 2021. godine, poništeno je rješenje apelantice od 7. maja 2020. godine (kojim je odbijen zahtjev tužioca (S. S.) za korištenje godišnjeg odmora za 2019. godinu) i rješenje od 3. juna 2020. godine (kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena protiv rješenja apelantice od 7. maja 2020. godine), te je apelantica obavezana da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je rješenjem apelantice (o korištenju godišnjeg odmora za tužioca za 2019. godinu) od 21. juna 2019. godine tužiocu odobreno korištenje prvog dijela godišnjeg odmora u trajanju od 10 radnih dana. Dalje, da je tužilac 25. juna 2019. godine suspendovan sa rada do okončanja disciplinskog postupka, te da je rješenjem apelantice od 2. avgusta 2019. godine, po zahtjevu tužioca, stavljeno van snage rješenje apelantice od 21. juna 2019. godine. Također, da je po povratku sa suspenzije tužilac 12. marta 2020. godine podnio novi zahtjev za korištenje godišnjeg odmora iz 2019. godine, kojeg je dopunio 19. marta 2020. godine prilaganjem saglasnosti neposrednog rukovodioca, te da je apelantica osporenim odlukama odbila naprijed navedeni zahtjev. Sud BiH je naveo da se apelantica pri tome pozvala na odredbe člana 28. Zakona o radu u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), kojim je propisano da se prvi dio godišnjeg odmora u trajanju od najmanje 10 dana koristi u kalendarskoj godini za koju je isti određen, smatrajući da tužilac nema pravo na godišnji odmor zato što prvi dio u trajanju od najmanje 10 dana nije koristio u 2019. godini. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 29. Zakona o radu propisano da se radniku ne može uskratiti pravo na godišnji odmor, te da je prvostepeni sud ispravno zaključio da apelantica nije imala pravni osnov da odbije tužioca sa zahtjevom za korištenje godišnjeg odmora samo zbog toga što on nije koristio najmanje 10 dana prvog dijela godišnjeg odmora za 2019. godinu u toj godini. Naime, Sud BiH je naveo da tužitelj iz objektivnih razloga nije mogao koristiti prvi dio godišnjeg odmora za 2019. godinu u toj godini zbog toga što je bio suspendovan za vrijeme vođenja disciplinskog postupka, pa je stoga ispravna odluka prvostepenog suda kojom su rješenja apelantice od 7. maja i 3. juna 2020. godine ocijenjena kao nezakonita.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer nisu uzeli u obzir da je prvobitno rješenje o godišnjem odmoru (od 21. juna 2019. godine) stavljeno van snage po zahtjevu tužioca. Također, navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na pravni status apelantice, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju presudâ osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Sud BiH, nasuprot apelantičinim navodima, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić