Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2329/20 (F. T.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2329/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2329/20, rješavajući apelaciju Fajika Turića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Fajika Turića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Mal 054886 16 Gž od 12. decembra 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Mal 054886 16 Gž od 12. decembra 2019.

godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Fajiku Turiću isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fajik Turić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Alma Kadrić, advokat iz Živinica, podnio je 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Mal 054886 20 Rev od 7. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Mal 054886 16 Gž od 12. decembra 2019. godine. Apelant je dopunio apelaciju podneskom od 16. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 23. januara 2020. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 127 0 Mal 054886 16 Gž od 12. decembra 2019. godine koja je zavedena pod brojem AP 297/20 godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 297/20 od 26. marta 2020. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju podnesenu protiv navedene presude Kantonalnog suda odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8. a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. septembra 2021. godine zatraženo je od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Općine Banovići (u daljnjem tekstu: tužena) da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 8. septembra 2021., Općinski sud 10. septembra 2021., tužena 15. septembra 2021., a Kantonalni sud 17. septembra 2021. godine.

5. Ustavni sud je 6. januara 2022. godine apelantu dostavio odgovore na apelaciju na eventualno izjašnjenje.

6. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 23. maja 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete.

9. Općinski sud je Presudom broj 127 0 Mal 054886 14 Mal od 7. marta 2016. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 1.071,40 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka (sve bliže opisano u izreci navedene presude).

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su tokom postupka provedeni (detaljno navedeni na strani 2 presude), te je naveo da iz provedenih materijalnih dokaza proizlazi da je apelant 18. aprila 2014. godine nadležnoj veterinarskoj stanici i dežurnoj službi PS Banovići prijavio da su mu tog dana psi lutalice napali ovce, janjad i kozu koji su se nalazili u toru, u blizini apelantove kuće, da su u štetnom događaju stradale jedna koza, tri ovce i dva janjeta. Navedeno je da je tokom postupka (na osnovu provedenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, detaljno navedenih na strani 3 i 4 presude) utvrđeno da se radi o šteti nastaloj od pasa lutalica, na lokalitetu koji teritorijalno pripada tuženoj, te da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tužene za štetu koja je apelantu nanesena štetnim događajem. U skladu sa tim je nadalje navedeno da je ocijenjen kao neosnovan prigovor pasivne legitimacije, u skladu sa odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima i Odlukom o komunalnom redu na području Općine Banovići, koje propisuju obavezu tužene da osigura obavljanje komunalne djelatnosti u koje spadaju i poslovi uklanjanja pasa lutalica, koju je tužena propustila da izvrši bez opravdanih razloga. Navedeno je da se odgovornost tužene zasniva na odredbama čl. 27, 28, 29. i 30. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja i odredbama čl. 3, 5. i 6. Zakona o komunalnim djelatnostima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnim djelatnostima). Navedene odredbe Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja propisuju načine zaštite napuštenih i izgubljenih životinja, obavezu osiguravanja adekvatnog smještaja, te određuju da se skloništa i higijenski servisi finansiraju iz budžeta entiteta, kantona, gradova i općina. Navedene odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima propisuju da općine osiguravaju obavljanje komunalnih djelatnosti određenih tim zakonom u koje, između ostalog, spada i obavljanje kafilerijskih poslova (poslovi uklanjanja pasa lutalica, eutanazija i neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa sa javnih površina). Iz navedenih odredaba jasno proizlazi da je općina obavezna i odgovorna za obavljanje poslova uklanjanja pasa lutalica, te da se iz njenog budžeta finansiraju zbrinjavanje i smještaj napuštenih i izgubljenih životinja. Dalje je navedeno da tužena odgovara po principu odgovornosti u vezi sa vršenjem poslova od općeg interesa u skladu sa članom 184. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da organizacije koje vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu. S obzirom na to da je tužena dužna da osigura obavljanje komunalnih djelatnosti u koju spadaju i poslovi uklanjanja pasa lutalica shodno navedenim odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima, a tu obavezu je propustila da izvrši bez opravdanog razloga, to je odgovorna za naknadu štete koju je apelant pretrpio kada su mu psi lutalice napali i usmrtili životinje. Nadalje je navedeno da na drugačiju odluku suda ne utječe pozivanje tužene da je navodno poslove sakupljanja i zbrinjavanja napuštenih životinja, odnosno pasa lutalica povjerila komunalnom preduzeću. Tužena se ne može osloboditi odgovornosti za štetu koja bi proistekla zbog propusta u obavljanju navedenih poslova bez obzira na njeno pravo da ove poslove može organizirati sama kao jedinica lokalne samouprave, ili može ugovorom povjeriti nekoj drugoj pravnoj osobi. Navedeno je da je članom 119. Odluke o komunalnom redu na području Općine Banovići propisano da nadzor nad provođenjem ove odluke obavlja Općinska služba za komunalne poslove, koji nije provođen, a za to odgovornost snosi tužena.

11. Protiv prvostepene presude tužena je 31. marta 2016. godine podnijela žalbu.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Mal 054886 16 Gž od 12. decembra 2019. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da se apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan. Obavezan je apelant da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos, preciznije naveden u izreci.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda (detaljno navedeno na strani 2 presude), te je u skladu sa tim ukazao da je osnovano žalbeno osporavanje stava prvostepenog suda da u konkretnom slučaju postoji obaveza tužene da apelantu nadoknadi naknadu materijalne štete.

14. Navedeno je da je članom 5. stav (1) Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da je komunalna djelatnost od javnog interesa i da se obavlja kao javna služba, da je članom 6. stav (1) istog zakona propisano da općine osiguravaju obavljanje komunalnih djelatnosti određenih tim zakonom u koje, u skladu sa članom 3. tačka 13. tog zakona, spada i obavljanje kafilerijskih poslova. U kafilerijske poslove prema članu 4. stav (1) tačka 13. istog zakona spadaju poslovi uklanjanja pasa lutalica, eutanazije i neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa sa javnih površina, dakle, sa površina koje su pod upravom općine i koja je nadležna za održavanje tih javnih površina u smislu člana 4. tačka 7. ovog zakona. Obavljanje kafilerijskih poslova finansira općina i u skladu sa članom 9. navedenog zakona a može ih povjeriti pravnom ili fizičkom licu na osnovu pisanog ugovora.

15. Dalje je navedeno da iz citiranih odredaba Zakona proizlazi da je dužnost općine, kao jedinice lokalne samouprave, da zaštiti životinje, osniva sklonište za životinje i uklanja pse lutalice sa javnih površina na svom području, pa time i odgovornost za poslove uklanjanja pasa lutalica sa javnih površina i za štetu koju pretrpe treća lica uslijed napada psa lutalice na javnoj površini. Pas lutalica predstavlja opasnu stvar, te je u predmetnom postupku na apelantu bio teret dokazivanja da mu je materijalna šteta nanesena od pasa lutalica i da je do nastanka štete došlo zbog propusta uklanjanja pasa lutalica sa javnih površina, odnosno da se štetni događaj dogodio na javnoj površini.

16. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da se kod utvrđenja prvostepenog suda da je do napada pasa lutalica na apelantove životinje došlo u toru koji se nalazio u apelantovoj njivi, a ne na javnoj površini, to se u konkretnom slučaju odgovornost tužene za nastalu štetu nije mogla zasnovati na navedenim odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima, Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, ZOO, niti na odredbi člana 184. ZOO.

17. Navedeno je da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, te da mu ne pripadaju dosuđeni troškovi postupka. Kako neuspjeh apelanta predstavlja uspjeh tužene, to je apelant dužan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu (preciznije navedeno na strani 3 i 4 presude).

18. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju.

19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 127 0 Mal 054886 20 Rev od 7. maja 2020. godine odbačena je apelantova revizija, te je odbijen zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova revizionog postupka.

20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude (iznos od 1.071,40 KM) ne prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena. Nadalje je navedeno da je apelant predložio dopuštanje revizije u skladu s odredbom člana 237. stav (4) ZPP, ali nije postupio prema stavu (5) istog člana, već u reviziji ukazuje samo na pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka i materijalnog prava učinjenu u postupku pred nižestepenim sudom.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Apelant je istakao, između ostalog, da drugostepeni sud nije ocijenio dokaze kako to predviđa član 8. ZPP, te da prilikom donošenja presude nije naveo činjenice koje je utvrdio, zašto i kako ih je utvrdio, te kako ih je ocijenio, a što izričito predviđa član 191. stav 4. ZPP. Nadalje je istakao da je prilikom donošenja osporene presude drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, za štetu koju psi lutalice pričine građanima na teritoriji općine odgovara općina, zbog propusta u obavljanju djelatnosti sakupljanja i zbrinjavanja napuštenih životinja, i to po kriterijima presumirane krivice, a shodno odredbama ZOO, te odredbama čl. 27., 28., 29. i 30. Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja i odredbama čl. 3., 5. i 6. Zakona o komunalnim djelatnostima. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju prigovor pasivne legitimacije neosnovan. Također je istakao da odgovornost tužene za predmetni događaj proizlazi i iz stava Vrhovnog suda u Presudi broj 33 O P 040549 16 Rev od 5. decembra 2017. godine, kao i u presudama Kantonalnog suda br. 33 0 Mal 065121 16 Gž od 14. novembra 2019. i 127 0 Mal 055438 16 Gž od 16. juna 2020. godine, pa da postupanje revizionog i drugostepenog suda dovodi do „različite sudske prakse, nejednakosti u postupanju i pravne sigurnosti“. Pored navedenog, apelant je istakao da je Kantonalni sud donio pogrešnu odluku o troškovima predmetnog parničnog postupka, jer je žalbu tužene trebalo da odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu.

23. U dopuni apelacije apelant je ukazao na presude Vrhovnog suda br. 33 0 Mal 063457 19 Rev od 9. juna 2020. i 33 0 Mal 037610 17 Rev od 19. februara 2019. godine (koje je i dostavio uz dopunu apelacije) ističući da je u navedenim odlukama povodom istog pravnog pitanja donesena drugačija odluka (usvojeni tužbeni zahtjevi radi naknade štete koju su prouzrokovali psi lutalice) nego u odluci osporenom predmetnom apelacijom.

24. Apelant ističe da predmetni postupak nerazumno dugo trajao, da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka apelantu nisu uskraćena prava na koja se u apelaciji poziva, te da je reviziono rješenje donio u razumnom roku.

26. Kantonalni sud je naveo da je Vijeće tog suda u obrazloženju presude dalo jasne i iscrpne razloge za svoje odlučenje, te smatra da je osporena presuda u cijelosti zakonita i pravilna.

27. Općinski sud je ukratko naveo tok predmetnog postupka ističući da je prvostepenu odluku donio u razumnom roku, te da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Tužena je istakla da apelant nije ponudio relevantne argumente kojim bi opravdao tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava. Tužena smatra da je odluka sudova u konkretnoj pravnoj stvari zasnovana na zakonu, te predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno (prima facia) neosnovanu.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja ("Službeni glasnik BiH" br. 25/09 i 9/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. st. 4. i 5.

(Skloništa za životinje) […] (4) Sklonište za životinje osniva fizičko ili pravno lice, jedinica lokalne samouprave, općina, grad, kanton ili entitet.

(5) Nadležni upravni organ kantona, grada ili općine izdaje dozvolu za formiranje skloništa za životinje, na osnovu uputstva koje propisuje nadležno ministarstvo, a na prijedlog Ureda, te vodi upisnik skloništa za životinje.

Član 30. stav 1. tačka a.

(Finansiranje skloništa i higijenskih servisa) Skloništa i higijenski servisi finansiraju se iz:

a)budžeta entiteta, kantona, gradova i općina;

[…]

30. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 11/05, 7/07, 8/12, 14/13, 11/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o komunalnim djelatnostima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 11/05, 7/07, 8/12, 14/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

II - KOMUNALNE DJELATNOSTI

Član 3. tačka 13.

(Komunalne djelatnosti) Komunalne djelatnosti u smislu ovog zakona su:

[…] 13. obavljanje kafilerijskih poslova;

[…] Član 4. stav 1. tačka 13.

(Značenje pojmova) (1) Pojmovi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:

1. […]

13. Pod obavljanjem kafilerijskih poslova podrazumijevaju se poslovi uklanjanja pasa lutalica, eutanazija i neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa sa javnih površina;

[…]

IV - OBEZBJEĐENJE OBAVLJANJA KOMUNALNIH

DJELATNOSTI

Član 6. stav 1.

(1) Općine obezbjeđuju obavljanje komunalnih djelatnosti određenih ovim zakonom.

[…]

31. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa Član 184.

Organizacije koje vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 127 0 Mal 054886 20 Rev od 7. maja 2020. godine (koje je apelant primio 8. jula 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 10. jula 2020. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom na to da u konkretnom slučaju revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 Mal 054886 16 Gž od 12. decembra 2019. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Ustavni sud podsjeća da je u tački 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 297/20. Naime, apelant je navedenu presudu Kantonalnog suda primio 7. januara 2020. godine, a apelaciju u predmetu broj AP 297/20 je podnio 23. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

35. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu presudu

40. Ustavni sud konstatira da se predmetni parnični postupak odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

41. Apelant, prije svega, smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud u konkretnom predmetu proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da iz odredbe člana 3. tačka 13. i člana 4. stav 1. tačka 13. Zakona o komunalnim djelatnostima proizlazi da Općina nema obavezu da uklanja pse lutalice van javnih površina, pa s obzirom na to da se predmetni štetni događaj desio na privatnom posjedu, a ne na javnoj površini, to u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene za nastalu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto pravno pitanje u predmetu broj AP 5250/18 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5250/18 od 4. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je vezano za odredbu člana 4. stav 1. tačka 13. Zakona o komunalnim djelatnostima istakao „da su navedenom zakonskom odredbom definirani kafilerijski poslovi, i to: uklanjanje pasa lutalica, eutanazija i neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa sa javnih površina. Iz navedene zakonske formulacije jasno proizlazi da obaveza uklanjanja pasa lutalica nije ograničena isključivo na javne površine, već se to ograničenje odnosi na obavezu uklanjanja životinjskih leševa. Dakle, navedena zakonska odredba stipulira generalnu obavezu uklanjanja pasa lutalica, što omogućava da se ostvari ratio legis zaštite životinja i njihovo smještanje u odgovarajuća skloništa, sa jedne strane, i zaštite stanovništva, inter alia, i od eventualnih napada pasa lutalica kakav je i predmetni slučaj, sa druge strane“ (stav 25).

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio „da je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 4. stav 1. tačka 13. Zakona o komunalnim djelatnostima. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije“.

43. Imajući u vidu da je o identičnom pravnom pitanju, mutatis mutandis, raspravljano u predmetu broj AP 5250/18, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu apelantovih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na primjenu prava, jer je Kantonalni sud proizvoljno primijenio član 4. stav 1. tačka 13. Zakona o komunalnoj djelatnosti kada je zaključio da tužena u konkretnom slučaju nije odgovorna za nastalu štetu, jer se predmetni štetni događaj desio na privatnom posjedu, a ne na javnoj površini.

44. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud će u odnosu na razumnost dužine trajanja predmetnog parničnog postupka razmatrati period od 23. maja 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 12. decembra 2019. godine, kada je donesena presuda Kantonalnog suda po posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio. Dakle, razmatrat će period koji je trajao približno pet godina i sedam mjeseci.

Relevantni principi

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

47. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Analiza razumnosti trajanja postupka

48. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu.

49. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant svojim postupcima utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka koji je za njega značajan, jer je putem suda pokušavao da ostvari pravo na naknadu štete.

50. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostepenu presudu donio jednu godinu i 10 mjeseci nakon podnošenja tužbe. U okolnostima konkretnog slučaja s obzirom da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke, takvo postupanje Općinskog suda je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

51. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tuženi protiv prvostepene presude 31. marta 2016. godine podnio žalbu, te da je predmet dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža duži period pasivnosti, tj. u postupku je drugostepena odluka donesena 12. decembra 2019. godine, odnosno približno tri godine i devet mjeseci nakon podnošenja žalbe, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja period koji je u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao višestruko duže nego što je trajao prvostepeni, iako je prvostepeni sud u dokaznom postupku proveo dokaze kako bi utvrdio činjenično stanje, te je prvostepenu odluku donio u roku od jedne godine i 10 mjeseci, dok se u drugostepenom postupku, u pravilu, odlučuje na osnovu stanja u spisu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

52. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak ukupno trajao pet godina i sedam mjeseci, od čega je po žalbi trajao tri godine i devet mjeseci, a Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za dužinu trajanja žalbenog postupka koji u okolnostima konkretnog slučaja nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Pitanje naknade nematerijalne štete

54. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu Fajiku Turiću treba isplatiti iznos od 400,00 KM.

56. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

57. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

58. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, te povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno ostalih prava na koja se apelant pozvao.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud proizvoljno primijenio član 4. stav 1. tačka 13. Zakona o komunalnoj djelatnosti kada je zaključio da tužena u konkretnom slučaju nije odgovorna za nastalu štetu jer se predmetni štetni događaj desio na privatnom posjedu, a ne na javnoj površini.

60. Također, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak na dvije sudske instance ukupno trajao pet godina i sedam mjeseci, od čega je postupak po žalbi trajao tri godine i devet mjeseci, što predstavlja postupanje koje je suprotno standardima prava na pravično suđenje.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić