Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-865/20 (Antonić Trade d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 24. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Banka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-865/20

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 865/20, rješavajući apelacije „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Antonić Trade“ d.o.o.

Laktaši podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 093635 19 Rev 2 od 6. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Antonić Trade“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dragan Matić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 093635 19 Rev 2 od 6. februara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 198/17 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 198/17 od 27. novembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 093635 14 Rev od 3. novembra 2016. godine i predmet vratio tom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i „Nove banke“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena banka) zatraženo je 23. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. juna 2021. godine, tužena 1. jula 2021. godine, a Viši privredni sud 5. jula 2021. godine.

5. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, apelantu su 22. decembra 2021. godine dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i tužene na eventualno izjašnjenje.

6. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovore 29. decembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 093635 11 Ps od 26. oktobra 2012. godine obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 977.915,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. septembra 2009. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrdio da su apelant i TDR d.o.o. Rovinj bili u poslovnom odnosu po osnovu Ugovora o izdavanju bankarske garancije broj 0750080656 od 30. oktobra 2008. godine, koja je izdata kao sredstvo osiguranja obaveze po Ugovoru o kreditu i dodatku Ugovora o kreditu koji su zaključili apelant i TDR d.o.o. Rovinj. Navedena garancija je izdata na iznos do 500.000,00 eura za period važenja do 1. novembra 2009. godine i na njoj je navedeno da je riječ o vrsti garancije „plativa“, te da je shodno navedenim ugovorima tražena garancija neopoziva, bezuvjetna, (bez prigovora) i plativa na prvi poziv. Iz navedenog ugovora o izdavanju garancije, kako je obrazloženo, između ostalog, proizlazi da se tužena obavezala da ukoliko apelant ne izvrši ili neuredno izvrši ugovornu obavezu, a tužena bude primorana da plati po garanciji, navedeni isplaćeni iznos danom isplate automatski pretvara u kredit, te da je apelant tuženoj dao sredstva osiguranja (pet bjanko ovjerenih i potpisanih mjenica, pet ličnih mjenica, izjavu o blokadi računa, hipoteke i ručne zaloge). Utvrđeno je i da su organi tužene (Kreditni i Nadzorni odbor) odobrili izdavanje plative garancije apelantu radi osiguranja robnog kredita. Dalje je utvrđeno da su, nakon zaključenja osnovnog ugovora i dodatka ugovora, te Ugovora o garanciji, apelant i TDR d.o.o. Rovinj zaključili novi ugovor u januaru 2009. godine kojim su definirali svoje poslovne odnose, gdje je kao sredstvo osiguranja propisana bankarska garancija na 1.500.000,00 eura, koja mora imati klauzule neopozivosti i naplate na prvi pismeni poziv bez prigovora i koja mora biti naplativa uz predočenje računa i otpremnog dokumenta od strane TDR d.o.o. Rovinj. Utvrđeno je da su novim ugovorom stranke ugovorile da danom primjene tog ugovora prestaju važiti svi prethodno sklopljeni ugovori između ugovornih strana i da ugovor stupa na snagu danom potpisa, a primjenjuje se od 1. februara 2009. godine. Nakon zahtjeva TDR d.o.o. Rovinj od 2. septembra 2009. godine, kako je obrazloženo, Zagrebačka banka je kao korespondentna banka uputila zahtjev tuženoj za plaćanje navedenog iznosa po bankarskoj garanciji, ali je tužena, između ostalog, odgovorila da je Ugovor o kreditu i dodatak Ugovora o kreditu prestao da važi, pa je samim tim prestala da važi i garancija, kao i obaveza banke da kao garant po toj garanciji izmiri obavezu. Nakon nove poruke Zagrebačke banke u kojoj je prezentirana navedena garancija i u kojoj se navodi da je garancija koju je izdala tužena banka neopoziva, bezuvjetna i bez prigovora plativa na prvi poziv i na koju se primjenjuju Jednoobrazna pravila iz publikacije 458 MTK, tužena je izvršila plaćanje po predmetnoj garanciji u iznosu od 500.000,00 eura.

9. Okružni privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno o kakvoj se vrsti garancije radi, da li je riječ o bankarskoj garanciji bez prigovora propisanoj odredbama člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ili je riječ o tzv. akcesornoj ili jamstvenoj garanciji iz čl. 1083. i 1084. ZOO. U vezi s tim, Okružni privredni sud je citirao navedene odredbe ZOO, te je, imajući u vidu izvedene materijalne dokaze, kao i nespornu činjenicu da u samom tekstu garancije ne stoji „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili riječi koje imaju slično značenje, već je jasno navedeno da se radi o „plativoj bankarskoj garanciji“, zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o tzv. akcesornoj ili jamstvenoj bankarskoj garanciji. Ovo tim prije što je, kako dalje navodi Okružni privredni sud, ugovor po osnovu kojeg je izdata bankarska garancija i dodatak na taj ugovor prestao da postoji zaključivanjem novog ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj, kojim su stavljeni van snage svi prethodno zaključeni ugovori. Okružni privredni sud je naveo da je plaćanjem iznosa po garanciji od strane tužene, koji iznos je apelant morao namiriti tuženoj kako ona ne bi aktivirala data sredstva osiguranja, apelant pretrpio štetu jer osnov za plaćanje po predmetnoj garanciji nije postojao, pa je u smislu odredbe člana 154. ZOO utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan.

10. Okružni privredni sud je istakao da iz svih provedenih materijalnih dokaza proizlazi da izdata bankarska garancija nije bankarska garancija na prvi poziv, odnosno bez prigovora u smislu odredbe člana 1087. ZOO, te da je tužena mimo Ugovora o garanciji navela da je riječ o bezuvjetnoj, bez prigovora i plativoj na prvi poziv garanciji. Okružni privredni sud je naveo i da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti Jednoobrazna pravila (publikacija broj 458 MTK, odnosno URDG 458) koja je donijela Međunarodna trgovinska komora u Parizu jer ugovorne strane nisu izričito ugovorile njihovu primjenu, a iz Ugovora o izdavanju garancije to ne proizlazi. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio u skladu s odredbom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata, navodeći procesne radnje na koje se odnose utvrđeni troškovi i njihovu visinu, te je naveo da je na utvrđeni iznos uračunao 25% paušala i pripadajući iznos PDV-a, dok je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

11. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 093635 12 Pž od 9. septembra 2013. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je presuda Okružnog privrednog suda od 26. oktobra 2012. godine tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev i obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju presude je interpretirano činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, te istaknuto da je, prema stanju u spisu i na osnovu provedenih dokaza, taj sud utvrdio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o vrsti sporne garancije jer je predmetna bankarska garancija bezuvjetna, neopoziva i na prvi poziv. Viši privredni sud je citirao odredbu člana 1087. stav 1. ZOO i naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su zaključivanjem novog ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj stavljeni van snage svi prethodno zaključeni ugovori između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj, odnosno da je prestala bankarska garancija. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju riječ o tzv. akcesornoj ili jamstvenoj garanciji. Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužena banka u izdatoj garanciji već samim nazivom jasno i nedvosmisleno izjasnila volju da je tretira kao garanciju. Obrazloženo je i da iz predmetne garancije proizlazi da se tužena obavezala da neopozivo, bezuvjetno i bez prigovora plati po prijemu „prvog pismenog zahtjeva“, kao i da ova garancija potpada pod Jednoobrazna pravila garancije na poziv (publikacija broj 458 MTK). Prema obrazloženju tog suda, zbog navedenog je neosnovan stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti Jednoobrazna pravila. Obrazloženo je da je članom 2. b) Jednoobraznih pravila za garancije na poziv (publikacija MTK 458) propisano da je obaveza garanta po garanciji da plati iznos ili iznose naznačene u njoj, po prezentaciji pismenog zahtjeva za plaćanje i drugih dokumenata navedenih u garanciji. U vezi s navedenim, Viši privredni sud je istakao da iz provedenih materijalnih dokaza proizlazi da je predmetna garancija bezuvjetna, bez prigovora i plativa na prvi poziv, te da je tužena po pismenom zahtjevu TDR d.o.o. Rovinj od 2. septembra 2009. godine i po zahtjevu Zagrebačke banke od 9. septembra 2009. godine ispunila obavezu po garanciji.

12. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da je nesporno da se apelant, kao dužnik iz osnovnog posla, ugovorima o kreditu obavezao da TDR d.o.o. Rovinj osigura neopozivu garanciju, plativu na prvi poziv, te da je apelant ugovorima o kreditu preuzeo jasnu obavezu da tuženoj uputi nalog iste sadržine. Obrazloženo je da se pravilnom analizom provedenih dokaza nespornim nameće zaključak da su ugovorne strane kod ugovora o garanciji imale u vidu neopozivu garanciju na prvi poziv. Viši privredni sud je naveo da smatra da prema sadržaju predmetne garancije ona predstavlja tipičan primjer neopozive garancije plative na poziv čiju je sadržinu odredila banka garant (tužena) i da tako određenu sadržinu ne može mijenjati ili preinačiti sud. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, tužena je u svakom pogledu izdala jasnu garanciju koja se ne može tumačiti suprotno njenom sadržaju jer bi u tom slučaju sud preuzeo ulogu zakonodavca. Navedeno je i da s obzirom na to da je Viši privredni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, a kako je tužena zahtijevala troškove postupka, to je primjenom odredbi člana 397. stav 1. ZPP obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka. Viši privredni sud je, s obzirom na uspjeh tužene banke u konkretnom postupku, prilikom određivanja troškova postupka naveo radnje na koje se odnose utvrđeni troškovi i njihovu visinu, te je naveo da je na utvrđeni iznos uračunao 25% paušala i pripadajući iznos PDV-a u skladu s Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 093635 14 Rev od 3. novembra 2016. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 093635 12 Pž od 9. septembra 2013. godine, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, te je naveo da je odlukom drugostepenog suda apelantov zahtjev pravilno odbijen. Vrhovni sud se u obrazloženju svoje odluke kratko osvrnuo na pojam bankarske garancije i ponovio razlike između akcesorne ili jamstvene garancije (član 1083. ZOO) i bankarske garancije „bez prigovora“ (član 1087. ZOO). Sud je istakao da je garancija „bez prigovora“ apstraktna (samostalna) u odnosu na pravni posao koji je sklopljen između nalogodavca i korisnika i kao takva predstavlja instrument osiguranja najvećeg stepena (banka nema pravo preispitivati pravnu osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatu). Dalje, Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja zaključenih ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj proizlazi da predmetna garancija po kojoj je tužena izvršila plaćanje predstavlja garanciju sa klauzulom „bez prigovora“, odnosno samostalnu i apstraktnu garanciju propisanu odredbom člana 1087. ZOO. Kod navedene garancije, kako je obrazloženo, banka (garant) ne može isticati prema korisniku garancije prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku, već može upotrijebiti samo prigovore iz garancije (npr. da je istekao rok iz garancije). Navedeno znači da, prema mišljenju tog suda, u slučaju nevažnosti osnovnog pravnog posla, raskida ili otkaza osnovnog ugovora, više sile ili drugih situacija u kojima prestaje ugovor ili obaveza koja iz njega proizlazi, obaveza banke po izdatoj samostalnoj i apstraktnoj garanciji i dalje postoji, jer navedene okolnosti ne utječu na njenu punovažnost. Vrhovni sud je istakao da iz navedenih razloga nije od značaja činjenica da su apelant i TDR d.o.o. Rovinj odredbom člana 19. kasnije zaključenog ugovora, na koji se apelant poziva i u reviziji, ugovorili da zaključenjem tog ugovora prestaju da važe svi ranije zaključeni ugovori između ugovornih strana.

14. Kako je obrazložio Vrhovni sud, kod činjenice da predmetna garancija predstavlja apstraktnu i samostalnu garanciju, te da je apelant prilikom zaključenja novog ugovora propustio da opozove ili poništi predmetnu garanciju, shodno članu 22. Jednoobraznih pravila za garancije na poziv, koja su primjenjiva samo na ovu vrstu garancije, odnosno da osigura podnošenje garantu same garancije ili pismene izjave korisnika o oslobađanju od obaveze po garanciji, navedena odredba člana 19. novog ugovora nije oslobodila tuženu obaveze plaćanja po predmetnoj garanciji koja je po prijemu poziva bila u roku važenja. Imajući u vidu navedeno, obaveza tužene je, prema mišljenju tog suda, i dalje egzistirala, dok je apelant u skladu s odredbom člana 1087. stav 2. ZOO bio u obavezi da tuženoj isplati iznos koji je ona isplatila po garanciji. Vrhovni sud je zaključio da je tužena u konkretnom slučaju postupala na pravilan i propisan način, te je u skladu sa zakonom iznos isplaćene garancije sa apelantovog računa doznačen tuženoj, odnosno da je, suprotno revizionim navodima, pobijana presuda zasnovana na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava za koje je drugostepeni sud dao valjane razloge. Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka (na ime sastavljanja odgovora na reviziju) zato što se ne radi o nužnom trošku u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP.

15. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom broj AP 198/17 od 27. novembra 2019. godine usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 093635 14 Rev od 3. novembra 2016. godine i predmet vratio tom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, istakao: „Nasuprot tome, Ustavni sud konstatira da je drugostepeni sud izveo drugačiji zaključak od prvostepenog, pozivajući se pri tome samo na ugovore zaključene između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj, dok nigdje nije eksplicitno naveo da je izvršio uvid u spornu bankarsku garanciju i došao do suprotnog zaključka od prvostepenog suda. Dakle, drugostepeni sud se poziva na posredno zaključivanje o vrsti garancije na osnovu drugih ugovora, a ne na osnovu direktnog uvida u bankarsku garanciju kako to proizlazi iz odredbe člana 1087. ZOO. Na isti način je odlučio i Vrhovni sud, koji je u svojoj presudi također zaključio da se u konkretnom slučaju radi o bezuvjetnoj garanciji iz člana 1087. ZOO. Vrhovni sud je u svojoj presudi, između ostalog, naveo da 'ocjenom sadržaja zaključenih ugovora između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj, proizlazi da predmetna garancija po kojoj je tužena banka izvršila plaćanje predstavlja garanciju sa klauzulom 'bez prigovora', odnosno samostalnu i apstraktnu garanciju propisanu odredbom člana 1087. ZOO', te je svoj zaključak zasnovao, kao i drugostepeni sud, na ugovorima zaključenim između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj i odlukama organa tužene banke. Ustavni sud ističe da je kod ovakvog zaključivanja izostalo obrazloženje drugostepenog i Vrhovnog suda u odnosu na činjenicu da se zaključak o kakvoj se garanciji radi može izvesti samo iz teksta sporne garancije. Međutim, u konkretnom slučaju ni drugostepeni ni Vrhovni sud eksplicitno ne navode da su izvršili uvid u spornu garanciju, kao što je to naveo prvostepeni sud, te na taj način došli do zaključka da u garanciji piše nešto drugo od onoga što je zaključio prvostepeni sud. Nije zadatak Ustavnog suda da on vrši uvid u spornu garanciju, već je zadatak redovnih sudova da na osnovu te činjenice u prvom redu, a ne na osnovu posrednog zaključivanja iz teksta drugih ugovora, odrede o kojoj se garanciji radi. Međutim, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak koji se odnosi na sporno pitanje o kojoj se vrsti bankarske garancije radi, a iz zakonske odredbe o vrsti garancije proizlazi da se zaključak o vrsti garancije treba izvesti iz samog teksta garancije. Dakle, iz sadržaja obrazloženja presude Vrhovnog suda i drugostepenog suda se ne vidi da su navedeni sudovi eksplicitno izvršili uvid u tekst sporne garancije i koje su riječi pročitali u garanciji, već se u obrazloženju pozivaju na druge ugovore i provedene dokaze na osnovu kojih posredno zaključuju da se radi o bankarskoj garanciji iz člana 1087. ZOO.“

16. Vrhovni sud je u postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda donio Presudu broj 57 0 Ps 093635 19 Rev 2 od 6. februara 2020. godine kojom je odbio apelantovu reviziju i odbio zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje, pravni stavovi nižestepenih sudova i stav Ustavnog suda, te navedeno da je taj sud, imajući u vidu stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 198/17, na sjednici vijeća održanoj 6. februara 2020. godine izvršio uvid u sve dokaze koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, a prevashodno u sadržaj sporne garancije, te je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da je bankarska garancija jedan od instrumenata osiguranja obaveza stranaka iz ugovornog odnosa kojom banka garantira povjeriocu da će dužnik uredno izvršiti svoju obavezu, odnosno da će banka povjeriocu izmiriti obavezu po dospjelosti ukoliko to dužnik ne učini. Prema obrazloženju tog suda, bankarska garancija može, ali i ne mora biti akcesornog karaktera, odnosno može, ali i ne mora zavisiti od ispunjenja dužnikove obaveze prama njegovom povjeriocu, s tim što se uvijek radi o bankinoj obavezi koju ova preuzima na sebe kao garant. Pod akcesornom bankarskom garancijom se, kako je obrazloženo, podrazumijeva takva garancija kod koje banka koja je dala garanciju može da ističe prigovore prema korisniku garancije koji potječu iz osnovnog ugovora, kao i prigovore koji proizlaze iz pravnog odnosa koji je zasnovan između garanta i korisnika garancije, u momentu kada je data garancija i time preuzeta garancijska obaveza (član 1083. ZOO). Obrazloženo je da kod ovih bankarskih garancija obaveza banke zavisi (pored ispunjenja općih uvjeta ili pretpostavki) i od nastupanja garantnog slučaja, odnosno od prethodnog neispunjenja obaveze dužnika iz osnovnog pravnog posla, a garant prema korisniku može da ističe prigovore iz osnovnog posla koje bi mogao isticati i nalogodavac kao dužnik. Zbog tih osobina, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ova garancija predstavlja manje efikasno sredstvo osiguranja i u poslovnoj praksi se rjeđe koristi.

17. Za razliku od ove bankarske garancije, prema obrazloženju Vrhovnog suda, bankarska garancija ,.bez prigovora“ je propisana odredbom člana 1087. ZOO. Kod ove bankarske garancije banka ne može prema korisniku isticati prigovore koji se odnose na osnovni pravni posao između nalogodavca i korisnika garancije, odnosno koji se odnose na osnovni pravni posao između povjerioca i dužnika. Drugačije rečeno, prema obrazloženju tog suda, ova garancija je apstraktna (samostalna) u odnosu na pravni posao koji je sklopljen između nalogodavca i korisnika, pa stoga ona predstavlja instrument osiguranja najvećeg stepena (jer banka nema pravo preispitivati pravnu osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatu). Nalogodavac je dužan da plati banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom „bez prigovora“.

18. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju Ugovorom o kreditu i dodatkom ovog ugovora, koji je zaključen između apelanta i TDR d.o.o. Rovinj, apelant prihvatio obavezu da kao sredstvo osiguranja navedenog ugovora dostavi garanciju banke koja mora sadržavati klauzulu neopoziva, bez prigovora, plativa na prvi poziv. Spornim ugovorom o izdavanju garancije tužena se obavezala da će izdati plativu garanciju na iznos od 500.000,00 eura sa rokom važenja od 1. novembra 2008. do 1. novembra 2009. godine vezano za navedeni ugovor o kreditu i dodatak tog ugovora, a ista će biti izdata prema odluci Nadzornog odbora tužene. Vrhovni sud je obrazložio da je tužena kao garant izdala navedenu garanciju, u kojoj je kao tražilac garancije označen apelant, a kao korisnik garancije je označen TDR d.o.o. Rovinj. U garanciji je navedeno da se tužena neopozivo, bezuvjetno i bez prigovora obavezuje platiti bilo koji iznos, a maksimalno do 500.000,00 eura, po prijemu prvog pismenog zahtjeva korisnika garancije, u kojem je navedeno da je korisnik garancije po Ugovoru o kreditu i dodatku tog ugovora plasirao novčana sredstva apelantu i da nije primio povrat novčanih sredstava koji potražuje po ovoj garanciji, s tim da zahtjev za plaćanje bude popraćen kopijom knjigovodstvene dokumentacije apelanta. Prema obrazloženju presude, u garanciji je označeno da ona potpada pod Jednoobrazna pravila za garancije na poziv (publikacija MTK 458), a njen krajnji rok važenja je 1. novembar 2009. godine. Kako je obrazloženo navedena pravila se primjenjuju samo kod bankarskih garancija na prvi poziv, odnosno kod bankarske garancije bez prigovora.

19. Vrhovni sud je istakao da, prema tome, iz sadržaja navedene garancije proizlazi da predmetna garancija, po kojoj je tužena izvršila plaćanje, predstavlja garanciju sa klauzulom „bez prigovora”, odnosno samostalnu i apstraktnu garanciju propisanu odredbom člana 1087. ZOO. Pri tome se, kako je obrazloženo, ne može uzeti da je tužena izdavanjem konkretne garancije odstupila od zaključenog ugovora o izdavanju garancije, s obzirom na to da nije prihvatljiv stav prvostepenog suda da plativa garancija predstavlja posebnu kategoriju garancije. Stoga se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti apelantovi revizioni navodi kojima se potencira ova činjenica i ističe da je predmetna garancija izdata protivno ugovoru o izdavanju garancije. Prema obrazloženju tog suda, zaključak o vrsti predmetne garancije je u skladu i sa članom 4. Ugovora o kreditu, kojim se apelant kao korisnik kredita obavezao dostaviti garanciju banke, koja mora sadržavati klauzule „neopoziva, bezuvjetna, bez prigovora i plativa na prvi poziv“. Dalji navodi iz garancije da zahtjev za plaćanje mora pratiti kopija apelantove knjigovodstvene dokumentacije, prema mišljenju tog suda, idu u prilog zaključku da je predmetna garancija ustvari posebna podvrsta garancije bez prigovora, koja je u međunarodnoj poslovnoj praksi poznata kao dokumentarna bankarska garancija, čija je realizacija uvjetovana prezentiranjem određenih dokumenata, ali ne zavisi od osnovnog posla kao što je to slučaj kod jamstvene ili akcesorne garancije. Pri tome, navedeni uvjet za dostavljanje dokumentacije je u konkretnom slučaju u cijelosti ispoštovan.

20. Vrhovni sud je istakao da je već rečeno da kod apstraktne garancije banka (garant) ne može prema korisniku garancije isticati prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku, već može upotrijebiti samo prigovore iz garancije (npr. da je protekao rok iz garancije). Navedeno znači da i u slučaju nevažnosti osnovnog pravnog posla, raskida ili otkaza osnovnog ugovora, više sile ili drugih situacija u kojima prestaje ugovor ili obaveza koja iz njega proizlazi, obaveza banke po izdatoj samostalnoj i apstraktnoj garanciji i dalje postoji jer navedene okolnosti ne utječu na njenu punovažnost. Iz ovih razloga činjenica da su apelant i TDR d.o.o. Rovinj odredbom člana 19. kasnijeg ugovora o kupovini i distribuciji duhanskih proizvoda (na koju odredbu se apelant poziva i u reviziji) ugovorili da primjenom tog ugovora (1. februara 2009. godine) prestaju da važe svi ranije zaključeni ugovori između ugovornih strana bi bila od značaja samo da je po ugovoru o kreditu zaključena akcesorna garancija. Obrazloženo je da kod toga da sporna garancija predstavlja apstraktnu i samostalnu garanciju, te da je apelant prilikom zaključenja novog ugovora propustio da opozove, odnosno poništi predmetnu garanciju, koja obaveza je, prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotno revizionim navodima, zaključenjem novog ugovora bila na strani apelanta, a ne na strani tužene, nije oslobodila tuženu obaveze plaćanja po predmetnoj garanciji koja je u vrijeme prijema poziva za plaćanje bila u roku važenja. Kako je obrazložio taj sud obaveza plaćanja od strane banke po garanciji bez prigovora postoji i u slučaju prestanka osnovnog posla, pa je obaveza tužene i dalje egzistirala prema članu 2. b) Jednoobraznih pravila za garancije na poziv, dok je apelant saglasno odredbi člana 1087. stav 2. ZOO bio u obavezi da tuženoj plati iznos koji je ona isplatila po garanciji. Kako je obrazloženo, tužena je u konkretnom slučaju, po prijemu prvog poziva korisnika garancije (u okviru roka važenja garancije), koji je bio popraćen odgovarajućom dokumentacijom, postupala na pravilan i propisan način prema članu 2. b) Jednoobraznih pravila za garancije na poziv, te je u skladu sa zakonom iznos isplaćene garancije sa apelantovog računa doznačen tuženoj, pa nema mjesta revizionim navodima o pogrešnoj primjeni odredbe člana 1087. ZOO umjesto odredbe člana 1083. istog zakona u pobijanoj presudi, pa time nema mjesta ni zaključku da je uslijed navedenog postupanja tužene apelantu pričinjena šteta. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da Vrhovni sud nije postupio po odluci Ustavnog suda i da je samo prepisao ukinutu odluku. Navodi i da taj sud nije dao obrazloženje za svoje zaključke, te da su ti zaključci u potpunosti suprotni provedenim dokazima. Navodi i da je nesporno da apelant i tužena banka nisu ugovorili izdavanje bezuvjetne garancije, te da iz samog ugovora proizlazi da će se u slučaju da banka bude morala da plati po garanciji isplaćeno pretvoriti u kredit. Apelant smatra da se proizvoljna primjena prava sastoji i u zaključku Vrhovnog suda da je apelant bio dužan da opozove postojeću garanciju, odnosno da poništi njen predmet, jer je ovakav stav suprotan pravnoj prirodi bankarske garancije i lišen elementarne logike, da nije postojala obaveza primjene navedenih Jednoobraznih pravila, kao i da je nesporno da je tužena po prvom pozivu odbila da isplati iznos po spornoj garanciji jer je ona prestala da važi. Navodi i da je osporena presuda u suprotnosti sa stavovima iz Odluke Ustavnog suda broj AP 198/17, te da Vrhovni sud nije postupio prema uputama Ustavnog suda iz navedene odluke. Smatra da Vrhovni sud nije obrazložio ni način dosuđivanja troškova postupka od strane drugostepenog suda jer je protiv svakog propisa obračunao i paušal od 25% na ime vještačenja, a što je u suprotnosti s Tarifom o nagradama advokata.

b)Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da je apelacija zbog toga neosnovana.

23. Viši privredni sud je naveo da je sve zaključke donio u skladu sa zakonom i da se prilikom njihovog obrazlaganja pozvao na relevantne propise, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

24. Tužena banka je navela sadržaj osporene presude i činjenično stanje, te istakla da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

25. U izjašnjenju na odgovore apelant je istakao da nema promjene situacije u konkretnom predmetu s obzirom na to da učesnici u postupku u odgovorima nisu dostavili nikakve nove činjenice niti dokaze.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (....)

Član 1083.

Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.

Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.

Garancija „bez prigovora“ Član 1087. st. 1 i 2.

Ako bankarska garancija sadrži klauzulu „bez prigovora“, „na prvi poziv“ ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbijeđenoj obavezi.

Nalogodavac je dužan platiti banci svaki iznos koji je banka platila po osnovu garancije izdate sa klauzulom iz prethodnog stava. (....)

27. U Jednoobraznim pravilima za garancije za poziv (publikacija MTK 458) koja su primijenjena na predmetni slučaj, dostupna na internetskoj stranici www.wordlbank.org, relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ova Pravila se primjenjuju na svaku garanciju na zahtjev i dopunu koju je garant (kao što je u nastavku opisan) dobio instrukciju da izda i koja podliježe Jedinstvenim pravilima za garancije prema nalogu Međunarodne trgovinske komore (publikacija br. 458) i koja su obavezujuće za sve strane osim ako je drugačije izričito navedeno u garanciji ili bilo kojoj njenoj izmjeni i dopuni.

Član 2. tačka b) Garancije su po svojoj prirodi transakcije odvojene od ugovora(a) ili uvjeta tendera na kojima se mogu zasnivati, a jemci se ni na koji način ne bave takvim ugovorom(ima) ili uvjetima tendera, usprkos uključivanju reference koja se odnosi na njih u garanciji. Dužnost garanta po garanciji je da plati iznos ili iznose koji su u njemu navedeni na podnošenju pisanog zahtjeva za plaćanje i drugih dokumenata navedenih u garanciji za koje se na prvi pogled čini da su u skladu sa uvjetima garancije.

Član 22.

Bez obzira na bilo koju odredbu o isteku sadržanu u njoj, garancija će se poništiti nakon podnošenja garantu same garancije ili pismene izjave korisnika o oslobađanju od odgovornosti po garanciji, bez obzira da li se, u posljednjem slučaju, garancija ili bilo koje njene izmjene ili dopune vraćaju.

28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 093635 19 Rev 2 od 6. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o naknadi štete vezanoj za izdavanje i plaćanje bankarske garancije, dakle da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

37. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

39. Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud izvršio uvid u spornu bankarsku garanciju, da je jasno citirao njen sadržaj i doveo ga u vezu s relevantnim odredbama ZOO, pri čemu je zaključio da se radi o garanciji sa klauzulom „bez prigovora“ i dao obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni prava od strane Vrhovnog suda. Ustavni sud ukazuje i da apelant navedeni zaključak Vrhovnog suda, sadržaj sporne garancije, te obavezu da apelant sam poništi važenje navedene garancije nakon što je odlučeno da raniji ugovori prestaju da važe, svojim navodima nije doveo u pitanje, te da činjenica da je u Ugovoru koji je imao zaključen s tuženom bankom predviđeno da će se eventualno plaćanje navedene garancije od strane tužene banke pretvoriti u kreditno zaduženje apelanta ne govori u prilog apelantovim tvrdnjama da se ne radi o garanciji sa klauzulom „bez prigovora“.

40. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je u spornoj bankarskoj garanciji navedeno da se „tužena banka neopozivo, bezuvjetno i bez prigovora obavezuje platiti bilo koji iznos, a maksimalno do 500.000,00 eura po prijemu prvog pismenog zahtjeva korisnika garancije, u kojem je navedeno da je korisnik garancije po Ugovoru o kreditu i dodatku tog ugovora plasirao novčana sredstva apelantu i da nije primio povrat novčanih sredstava koji potražuje po ovoj garanciji, s tim da zahtjev za plaćanje bude popraćen kopijom knjigovodstvene dokumentacije apelanta“. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi, kako je to i naveo Vrhovni sud, da se u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, radi o garanciji „bez prigovora“ i plativoj na poziv, zbog čega Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda po tom pitanju nije proizvoljno. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno i argumentirano obrazložio da iz odredbi člana 2.b) Jednoobraznih pravila za garancije na poziv (publikacija MTK 458) nesumnjivo proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, Ugovor o garanciji odvojen od osnovnog pravnog posla, kao i da iz člana 23. istih pravila proizlazi da je apelant, opet suprotno njegovim navodima, bio u obavezi (a ne tužena) nakon raskida glavnog ugovora (o zajmu) podnijeti garanciju garantu ili pismenu izjavu o oslobađanju garanta (tužene) od plaćanja po garanciji kako bi se (sporna) garancija stavila van snage, a što apelant nesporno nije učinio, čime je sporna garancija ostala na snazi. Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da ni iz teksta sporne garancije, niti iz činjenica predmeta ne proizlazi da je u njoj navedeno da ona ne potpada pod navedena Jednoobrazna pravila, zbog čega je ona, shodno pravilima Međunarodne trgovinske komore i Svjetske banke, a suprotno apelantovim navodima, obavezujuća i za korisnika garancije i za garanta, u konkretnom slučaju i za apelanta i za tuženu.

41. Ustavni sud zapaža i da činjenica da je u Ugovoru o garanciji predviđeno da će se plaćeno po osnovu sporne garancije pretvoriti u kreditno zaduženje apelanta prema tuženoj nije od utjecaja na vrstu, sadržinu i obaveze koje proistječu iz sporne garancije jer se radi o međusobnom dogovoru apelanta i tužene oko izmirenja apelantove obaveze po plaćenoj garanciji od strane tužene. Pri tome, iz činjenica predmeta proizlazi da je tužena plaćeni iznos i naplatila jer apelant nije poštovao ugovoreno nakon što je garancija plaćena i nije pristupio vraćanju uplaćenog iznosa prema ugovorenom načinu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na argumentiran način obrazložio zašto se na apelanta moraju primijeniti odredbe člana 1087. ZOO, a što je interpretirano u tač. 17. i 18. ove odluke i koje obrazloženje Ustavni sud na ovom mjestu neće ponavljati. Ustavni sud, također, podsjeća da iz činjenica predmeta, zaista, proizlazi da je tužena u prvi mah odbila da isplati potraživani iznos po spornoj garanciji, navodeći da je ona prestala da važi, ali da je nakon toga korespondentna banka – Zagrebačka banka tuženoj uputila novu poruku s prezentiranom garancijom i njenim pojašnjenjem, nakon čega je tužena i isplatila ugovoreni iznos.

42. Ustavni sud, također, ukazuje da, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud u Odluci broj AP 198/17 i nije iskazao svoj stav da se ne radi o bankovnoj garanciji „bez prigovora“, već je obavezao taj sud da uradi adekvatno obrazloženje u pogledu sadržaja sporne garancije, a da prethodno izvrši uvid u njen sadržaj, a kako je nesporno Vrhovni sud i postupio u novoj presudi koja je osporena konkretnom apelacijom. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je odbio reviziju s obzirom na to da je, suprotno apelantovim navodima, taj sud uzeo u obzir sve provedene dokaze i njihovu ocjenu od strane nižestepenog suda, te ocijenio da je taj sud na provedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, također, zapaža i da iz obrazloženja presude Višeg privrednog suda i ne proizlazi da je paušal obračunat na troškove vještačenja, već da je shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS paušal obračunat za rad advokata. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je već utvrdio da to pravo nije prekršeno, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud postupio prema nalozima Ustavnog suda iz Odluke broj AP 198/17, te kada je dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoje zaključke da je Viši privredni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog obaveze za namirenje plaćenog iznosa po osnovu bankarske garancije za koju su redovni sudovi utvrdili da se radi o garanciji sa klauzulom „bez prigovora“, a koju je apelant dužan platiti u slučaju kada nije sam poništio njeno važenje nakon zaključenja novih ugovora s tuženom bankom, koja obaveza proistječe iz Jednoobraznih pravila za garancije na poziv (publikacija MTK 458), te kada apelant svojim tvrdnjama navedene zaključke Vrhovnog suda nije doveo u pitanje.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-865/20 (Antonić Trade d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio