Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2242/20 (M. M.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2242/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2242/20, rješavajući apelaciju Mirsada Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mirsada Mujića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 053795 19 Rev od 3. marta 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Mirsadu Mujiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Mirsadu Mujiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Mujića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 053795 19 Rev od 3. marta 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 3. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 053795 19 Rev od 3. marta 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općinskog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika tužene Općine Banovići (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tužene su u periodu od 14. do 21. decembra 2021. godine dostavili odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 28. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 6. februara 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

8. Presudom Općinskog suda broj 127 0 Rs 053795 14 Rs od 29. aprila 2016. godine, stavom I izreke, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je tužena obavezana da apelantu na ime naknade za topli obrok za period od 1. januara 2011. do 31. januara 2014. godine isplati iznos od 5.756,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Presudom je dalje, stavom II izreke, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime razlike u plaći za period od 1. januara 2011. do 31. decembra 2013. godine isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u izreci presude.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je, pored ostalog, naveo da među strankama nije sporno da je apelant zaposlenik tužene na neodređeno vrijeme na poslovima „višeg referenta – vatrogasca – vozača motornog vozila“ u Službi civilne zaštite tužene, te da mu je tužena u utuženom periodu isplaćivala naknadu za ishranu u visini od 1% mjesečne plaće isplaćene u Federaciji BiH po posljednjem objavljenom statističkom podatku. Nadalje, istaknuto je da apelant tužbenim zahtjevom potražuje, između ostalog, isplatu razlike za topli obrok za period od 1. januara 2011. do 31. januara 2014. godine na osnovu Pravilnika o plaćama i naknadama tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 1. aprila 2010. godine, koji je donesen u skladu s Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU) i Zakonom o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Zatim, Općinski sud je ukazao da je u postupku izvršeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, kojem je poklonio vjeru, a iz kojeg slijedi da je vještak u tabeli obračunao i po mjesecima iskazao koliko je apelantu u utuženom periodu isplaćeno po osnovu naknade za ishranu, a koliko bi trebalo biti isplaćeno, primjenjujući član 14. Pravilnika, te na taj način obračunao da je apelantu isplaćeno manje naknade za ishranu za utuženi period u iznosu od 5.756,94 KM.

10. Nadalje, navedeno je da apelant tužbenim zahtjevom potražuje razliku manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) na osnovu člana 14. Pravilnika, koji propisuje da zaposlenik ima pravo na naknadu za ishranu za vrijeme rada (topli obrok) samo za dane prisustva na poslu, u iznosu od najmanje 2% prosječne neto isplaćene plaće u Federaciji BiH, prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku. Shodno tome, ukazano je da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan jer je Pravilnik donijet na osnovu odredbi OKU i Zakona o namještenicima i ima se primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu naprijed navedeno i odredbe člana 3. OKU, Općinski sud je obavezao tuženu da apelantu na ime razlike manje isplaćene naknade za topli obrok isplati navedeni iznos, na osnovu obračuna vještaka ekonomske struke. Osim toga, istaknuto je da je bez osnova tvrdnja tužene da apelant razlike toplog obroka za utuženi period ne može zasnivati na odredbama Pravilnika, zbog toga što je stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), čije je odredbe direktno primijenio pri obračunu naknade za ishranu, te da su isplaćivani iznosi u skladu s OKU, kada donošenje Pravilnika, odnosno njegova izmjena i dopuna u ovom dijelu direktno zavisi od tužene i koji Pravilnik je u spornom periodu bio na snazi, pa se ima primijeniti sve i da je donesen prije stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama. Na kraju, navedeno je da odredba člana 17. OKU propisuje minimalnu visinu toplog obroka i topli obrok ne može biti niži, ali dozvoljena je mogućnost da poslodavci u skladu sa svojim mogućnostima predvide isplatu i većih iznosa od onih zagarantiranih OKU (član 3. stav 2. OKU).

11. Apelant je 10. maja 2016. godine podnio žalbu na prvostepenu presudu, dok je zastupnik tužene to učinio 17. maja 2016. godine.

12. Općinski sud je 6. jula 2016. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 053795 16 Rsž od 28. augusta 2019. godine žalbe tužene i apelanta su odbijene kao neosnovane, pa je prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijeni su apelantovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka, odnosno za naknadu na ime sastavljanja odgovora na žalbu.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo kako je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a pobijana presuda nije zahvaćena povredama odredbi postupka, to je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantu dosudio razliku manje isplaćenog toplog obroka.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 053795 19 Rev od 3. marta 2020. godine revizija tužene je usvojena i nižestepene presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu – topli obrok za period od 1. januara 2011. do 31. januara 2014. godine u iznosu od 5.756,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka odbijen kao neosnovan. Istovremeno, obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove sastavljanja revizije u određenom iznosu.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 5.756,94 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije ostvaren. Nadalje, navedeno je da prema odredbi člana 237. stav (4) ZPP u slučajevima u kojim revizija nije dozvoljena prema odredbi stava (2) tog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju ako je o tom pitanju revizioni sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Naime, ukazano je da tužena navodi da je riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa u vezi s tim i dopuštenosti revizije u smislu člana 237. st. (3) i (4) ZPP, jer je pobijana odluka protivna stavu koji je Vrhovni sud iskazao u svojim odlukama od 2. oktobra 2019. i 17. maja 2018. godine, kao i pravnom stavu Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, zauzetom na sjednici od 20. aprila 2016. godine, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Dakle, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. (3) i (4) ZPP, Vrhovni sud je istakao da postoje uvjeti za dopuštanje vanredne (izuzetne) revizije zato što je pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nepodudarno kako s pravnim stavom tog suda koji je zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja tako i s naprijed navedenim odlukama tog suda, pa je stoga revizija dopuštena i osnovana.

17. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je predmet revizije tužbeni zahtjev za isplatu naknade iz radnog odnosa – razlike toplog obroka za period od 1. januara 2011. do 31. januara 2014. godine, u ukupnom iznosu od 5.756,94 KM, primjenom Pravilnika. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je osnovan prigovor tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, ukazano je da je Pravilnik, na osnovu kojeg je apelantu i dosuđena razlika naknade za ishranu (topli obrok), donesen pozivanjem na odredbe Zakona o namještenicima, pa je osnovan pravni stav tužene da je taj Pravilnik donesen kao provedbeni akt tog zakona i da kao takav dijeli pravnu sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu i služi (je služio), jer je odredbama čl. 47. i 77. tog zakona utvrđena obaveza donošenja pravilnika o plaćama i naknadama. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je Zakon o namještenicima prestao da važi donošenjem Zakona o plaćama i naknadama, koji je stupio na snagu 6. augusta 2010. godine, pa je tim danom i Pravilnik, kao prateći podzakonski normativni akt, prestao da važi. Dakle, navedeno je da prestankom važenja zakona prestaju važiti niži pravni akti doneseni na osnovu tog zakona i radi provođenja tog zakona. Stoga je ukazano da se pravo na naknadu za ishranu za utuženi period ne može zasnivati i tražiti na osnovu Pravilnika koji više nije na snazi, a na što tužena osnovano ukazuje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da revizija pravilno ukazuje da Pravilnik, u utuženom periodu, kao izvor radnog zakonodavstva nije primjenjiv na potraživanje isplate razlike naknade toplog obroka, o čemu je zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. aprila 2016. godine i u revizionoj odluci od 17. maja 2018. godine i Odluci Ustavnog suda broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je primjenom relevantnih odredbi ZPP obavezao apelanta na naknadu troškova sastavljanja revizije tuženoj u određenom iznosu, kako je to i odlučeno u stavu drugom izreke presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Apelant navodi da je evidentno da je u predmetnom postupku došlo do nepravilne primjene čl. 8. i 123. ZPP, te da je zato što nije primijenjen član 14. Pravilnika, član 3. stav 3. OKU, te član

66. Zakona o plaćama i naknadama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da mu je nesporno trebala biti isplaćena razlika toplog obroka i da Vrhovni sud pogrešno zaključuje da je Pravilnik „bio samo provedbeni akt“ Zakona o namještenicima, te da je tužena bila obavezna, u utuženom periodu, kao najpovoljnije pravo primjenjivati Pravilnik kao autonomni pravni akt, čijom primjenom se istovremeno primjenjuju i odredbe OKU. Također je naveo da je proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda manifestirana i njegovim odstupanjem od ranije usvojenog pravnog shvaćanja u Presudi Vrhovnog suda broj 43 0 P 013607 11 Rev od 15. marta 2012. godine (koju nije dostavio) i na osnovu kojeg su donesene brojne sudske odluke, između ostalog, i od strane Kantonalnog suda prilikom odlučivanja u ovakvim i sličnim predmetima (apelant naveo presude br. 33 0 Rs 024281 12 Rsž od 17. decembra 2014. godine, 127 0 Rs 051296 16 Rsž od 25. maja 2017. godine i 127 0 Rs 051018 16 Rsž od 12. juna 2017. godine, ali ih nije dostavio). Zatim je naveo da se odstupanjem od naprijed navedenog, publiciranog i općeprihvaćenog shvaćanja, te uvođenjem novog, dijametralno suprotnog, neargumentiranog i neosnovanog shvaćanja (o Pravilniku kao isključivo provedbenom aktu) manifestira vlastita nedosljednost njegovog donosioca, narušava ugled i vjera u ispravnost njegovih odluka, a što se sve skupa negativno odražava na pravnu sigurnost građana. Smatra da je u konkretnom slučaju, ovakvim, neargumentiranim postupanjem manifestirana ne samo proizvoljnost u primjeni prava već je pobijanom presudom prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te u vezi s tim apelant navodi da je od podnošenja tužbe (6. februara 2014. godine) do donošenja odluke Vrhovnog suda prošlo više od šest godina. Apelant citira odredbe ZPP koje se odnose na postupanje sudova i da se radi o hitnom postupku, te traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 1.000,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je istakao da navedena apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom, pa je predloženo da se apelacija odbije jer je taj sud svoju odluku donio u skladu sa Zakonom i Ustavom Federacije BiH, te pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava.

21. Zastupnik tužene je istakao da su apelantovi navodi neosnovani i lišeni svake pravne argumentacije, te da su presude nižestepenih sudova donesene u razumnom roku, pa je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

22. Općinski sud je detaljno opisao hronološki tok postupka, naveo da je o apelantovoj tužbi pred tim sudom odlučeno u roku od dvije godine i nepuna dva mjeseca, u kojem periodu je održano jedno pripremno ročište i jedno ročište za glavnu raspravu, te predložio da se apelacija u odnosu na taj sud odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud je ukratko naveo tok postupka, istakao da su apelantovi prigovori neosnovani i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

25. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Član 17.

Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).

Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

26. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10 i 111/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 69.

Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

[…] odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika […] VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 053795 19 Rev od 3. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov punomoćnik je primio 23. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporenu odluku

35. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je konačnom odlukom Vrhovnog suda revizija tužene usvojena i nižestepene presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu – topli obrok za određeni period odbijen. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da je Pravilnik, na osnovu kojeg je apelantu i dosuđena razlika toplog obroka, donesen pozivanjem na odredbe Zakona o namještenicima, pa je osnovan pravni stav tužene da je Pravilnik donesen kao provedbeni akt tog zakona i da kao takav dijeli pravnu sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu i služi (je služio), jer je odredbama čl. 47. i 77. tog zakona utvrđena obaveza donošenja pravilnika o plaćama i naknadama. Osim toga, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je Zakon o namještenicima prestao da važi donošenjem Zakona o plaćama i naknadama, koji je stupio na snagu 6. augusta 2010. godine, pa je tim danom i Pravilnik, kao prateći podzakonski normativni akt, prestao da važi, te se stoga pravo na naknadu za ishranu za utuženi period ne može zasnivati i tražiti na osnovu Pravilnika koji više nije na snazi.

38. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 5589/18 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5589/18 od 4. juna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), kao i u predmetu broj AP 4799/18 (Odluka o dopustivosti broj AP 287/18 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te predmetima br. AP 3856/18, AP 3858/18, AP 3977/18 i AP 3978/18 (Odluka o dopustivosti broj AP 1861/18 od 23. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

39. Osim toga, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3518/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) istakao: „U predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) radilo se o identičnoj činjenično-pravnoj situaciji kao u predmetnoj apelaciji gdje je Vrhovni sud preinačio drugostepenu odluku u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu regresa i toplog obroka protiv iste tužene, te potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda koji je taj zahtjev odbio kao neosnovan zaključujući da Pravilnik nije primjenjiv. U navedenom predmetu apelant je također ukazivao na različitu praksu Vrhovnog suda o ovom pravnom pitanju. Raspravljajući navode apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 20. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obavezujući za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani (stav 7. navedene odluke).

40. Nadalje, u vezi s navodima kojima apelant ukazuje da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u više svojih odluka o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju presudili sasvim suprotno od pobijane presude, između ostalih, u presudama br. 127 0 Rs 051296 16 Rsž od 25. maja 2017. godine i 127 0 Rs 051018 16 Rsž od 12. juna 2017. godine, Ustavni sud zapaža da apelant nije Ustavnom sudu dostavio niti jednu odluku na te okolnosti, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti te apelacione navode.

41. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku. U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 6. februara 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 3. marta 2020. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je tužena koristila, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je šest godina i oko jedan mjesec.

Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

45. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko dva mjeseca, a u kojem periodu je održano pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te donesena prvostepena presuda. U okolnostima konkretnog slučaja navedeni period se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak, na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbama apelanta i tužene izjavljenim protiv prvostepene presude od 29. aprila 2016. godine donio tek nakon tri godine i oko dva mjeseca, računajući od prijema predmetnog spisa 6. jula 2016. godine. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao višestruko duže u odnosu na prvostepeni postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ni ponudio odgovor u pogledu navoda o dužini trajanja predmetnog postupka pred tim sudom. Najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu u roku od oko šest mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

46. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao šest godina i oko jedan mjesec, koji je po zakonu hitne prirode, dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao tri godine i oko dva mjeseca, a koji nije dao nikakve razloge za dužinu trajanja postupka.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

48. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

51. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

52. U pogledu apelantovih navoda da je diskriminiran, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i zbog različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Ove apelantove navode Ustavni sud je već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu osporenu presudu, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

53. Postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji je po prirodi hitan, trajao šest godina i oko jedan mjesec, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao tri godine i oko dva mjeseca, a koji za to nije dao nikakve razloge.

54. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema proizvoljnosti u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo u osporenoj odluci, odnosno kada ne postoji ništa što bi ukazivalo na nepravičnost predmetnog postupka.

55. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2242/20 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio