Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2585/20 (S. P.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2585/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-2585/20, rješavajući apelaciju Srete Pekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srete Pekića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 003278 17 Uvp od 11. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sreto Pekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 24. jula 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 003278 17 Uvp od 11. marta 2020. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond PIO, Filijala Istočno Sarajevo) broj 96.1.1-1810.6-187/17 od 6. februara 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa penzija.
3. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 9806627380 od 14. marta 2017. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 6. februara 2017. godine.
4. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Fonda PIO od 14. marta 2017. godine, koja je Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 003278 17 U od 20. septembra 2017. godine odbijena kao neosnovana.
5. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je 21. jula 2004. godine apelant, kao korisnik starosne penzije lično podnio zahtjev za obustavu isplate starosne penzije zbog zasnivanja radnog odnosa. Zatim, da je rješenjem Fonda PIO, Filijala Istočno Sarajevo od 30. avgusta 2004. godine apelantu prestalo pravo na isplatu penzije. Okružni sud je naveo da je pravo na isplatu penzije apelantu prestalo sa 31. majem 2004. godine u skladu sa odredabama tada važećeg člana
142. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) prema kojoj se korisniku penzije koji stupi u radni odnos, odnosno koji počne da obavlja samostalnu djelatnost po osnovu koje je obavezno osiguran na teritoriji Republike ili u drugoj državi, prekida isplata penzije danom stupanja u radni odnos, odnosno danom početka obavljanja djelatnosti po osnovu koje postoji obaveza osiguranja. Okružni sud je naveo da je apelant u tužbi ukazao na ništavost svih akata koji su donijeti na osnovu neustavnih normi, te se pozvao na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U 38/12 od 30. oktobra 2013. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 96/13) kojom je utvrđeno da odredba člana 141. stav 1. Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, te da je shodno tome, po službenoj dužnosti trebalo zasnovati pravnu situaciju kao da te zakonske odredbe, kao neustavne, nije ni bilo. Okružni sud je naveo da je apelantu na lični zahtjev obustavljena isplata starosne penzije zbog zasnivanja radnog odnosa u skladu sa tada važećim članom 142. Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03). Zatim, da je rješenjem Fonda PIO, Filijala Istočno Sarajevo, po apelantovom zahtjevu jer mu je prestao status osiguranika, nastavljena isplata i određen novi iznos penzije, shodno odredbama člana 144. Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U 38/12 od 30. oktobra 2013. godine utvrđena neustavnost člana 141. stav 1., a ne i člana 142. Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da nije opravdano tražiti oglašavanje ništavim rješenja o prestanku korištenja starosne penzije i isplatu zaostalih penzija, s obzirom da je oglašavanje ništavim rješenja vanredni pravni lijek koji se primjenjuje prema onim upravnim aktima koji sadrže teške povrede zakona, odnosno potrebno je da postoje razlozi propisani članom 252. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, kojih u konkretnom slučaju nema. Naime, da je Fond PIO, postupajući po apelantovom zahtjevu za obustavu isplate starosne penzije zbog zasnivanja radnog odnosa, donio odluku u skladu sa zakonom (rješenjem obustavljena isplata penzije) u smislu člana 142. Zakona o PIO. Zatim, da je Fond PIO, na osnovu ponovnog apelantovog zahtjeva zbog prestanka radnog odnosa, nastavio isplatu i odredio novi iznos penzije, primjenom člana 144. Zakona o PIO s obzirom na to da je apelant pravo na penziju ostvario prema propisima koji su važili prije stupanja na snagu sada važećeg Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da se nisu stvorili uslovi za oglašavanje ništavim rješenja po službenoj dužnosti organa koji je donio rješenje ili drugostepenog organa o prestanku korištenja starosne penzije i isplatu zaostalih penzija.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 003278 17 Uvp od 11. marta 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Okružnog suda od 20. septembra 2017. godine.
7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazao da se Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske ne sprečava samo primjena neustavnog propisa već se moraju sanirati i posljedice koje je proizveo akt donesen na osnovu neustavne odredbe. Takođe, da se nižestepeni sud nepotrebno bavio ranijom odredbom člana 142. Zakona o PIO, te da je Fond PIO po službenoj dužnosti morao, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Srpske izmijeniti rješenje za period u kojem mu nije vršena isplata penzije. Okružni sud je naveo da je Fond PIO, u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje, istakao da je Odluka Ustavnog suda Republike Srpske predstavljala osnov za ponavljanje postupka kako je predviđeno članom 69. Zakona o Ustavnom sudu. Zatim, da je Fond PIO ukazao da je do obustavljanja isplate penzije došlo na osnovu odredbe ranijeg zakona, koji nije bio predmet ocjene ustavnosti, zbog čega je predloženo da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbije. Vrhovni sud je naveo da je Fond PIO osnovano ukazao na primjenu člana 69. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske kojim je propisano da svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta koji je na osnovu odluke Ustavnog suda prestao da važi, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta prijedlogom koji se podnosi najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Ustavnog suda nije prošlo više od godinu dana. Vrhovni sud je naveo da nisu ostvareni uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka s obzirom da je protekao rok od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u „Službenom glasniku“, ali i rok od jedne godine od donošenja konačne odluke o pravu do objavljivanja Odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku“. Vrhovni sud je naveo da nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te je na osnovu člana 40. istog zakona odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
Apelacioni navodi
8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su opštepoznate pravne posljedice utvrđivanja zakonske norme kao neustavne (ništavost akata koji su donijeti na osnovu takvih normi), te da su u pitanju klasične situacije oglašavanja ništavim rješenja u smislu člana 252. tačka 5. Zakona o opštem upravnom postupku i da se takvo rješenje može oglasiti ništavim ne samo po prijedlogu stranke već prvenstveno po službenoj dužnosti. Apelant je naveo da je tražio da mu Fond PIO isplati one iznose penzija čija je isplata obustavljena kao posljedica primjene pravila da se prekida isplata penzije onom korisniku koji stupi u radni odnos, što je bilo propisano u članu 142. tada važećeg Zakona o PIO. Apelant je naveo da je osnov za takav zahtjev našao u Odluci Ustavnog suda Republike Srpske broj U 38/12 od 30. oktobra 2013. godine, te da je Fondu PIO podnio zahtjev za isplatu onih penzija koje su zadržane na osnovu neustavnog zakonskog pravila, a nije podnosio prijedlog za ponavljanje postupka, kako to pogrešno uzima Vrhovni sud.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak vođen po apelantovom zahtjevu za isplatu neisplaćenih iznosa penzija. S tim u vezi, da je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Fonda PIO, kao i apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Okružnog suda. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić