Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3967/21 („Rudnici boksita“ d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3967/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3967/21, rješavajući apelaciju „Rudnici boksita“ d.o.o. Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Rudnici boksita“ d.o.o. Posušje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Rs 044842 19 Rev od 10. avgusta 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Rudnici boksita“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 19. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 044842 19 Rev od 10. avgusta 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Rs 044842 17 Rs od 30. novembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca (J. M.) da se utvrdi da tužilac ima status zaposlenika na čekanju kod apelanta počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te da se obaveže apelant da mu, na ime naknade plaće i otpremnine za navedeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 044842 19 Rsž od 6. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv presude Općinskog suda od 30. novembra 2018. godine, te je prvostepena presuda potvrđena u cijelosti.
4. Odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 6. septembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 64 0 Rs 044842 19 Rev od 10. avgusta 2021. godine usvojio predmetnu reviziju i preinačio nižestepene presude na način da je utvrdio da tužilac ima status zaposlenika na čekanju kod apelanta počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te je obavezao apelanta da tužiocu, na ime naknade plaće i otpremnine za navedeni period, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je prije svega naveo da, iako u konkretnom slučaju nije ispunjen imovinski cenzus propisan odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izuzetna dopustivost revizije u konkretnom predmetu je važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237. st. (3), (4) i (5) ZPP). Naime, Vrhovni sud je naveo da je o predmetnom pitanju već zauzeo shvatanje, te da je takav stav izražen i u Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-299/06 od 27. januara 2007. godine, ali da je odluka drugostepenog suda u konkretnom slučaju bila zasnovana na shvatanju koje s tim nije podudarno. Vrhovni sud je dalje naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) od 24. decembra 2015. godine utvrđeno da je tužiocu radni odnos kod apelanta prestao 5. maja 2000. godine. Dalje, da je tužilac predmetnu tužbu podnio 11. jula 2017. godine, te da su nižestepeni sudovi, primjenom odredbi člana 106. Zakona o radu (kojim je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine), usvojili prigovor zastare apelanta i odbili predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu plaća za vrijeme čekanja posla i otpremninu. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je tužitelju utvrđen status zaposlenika na čekanju, tj. od 24. decembra 2015. godine (što je zapravo datum donošenja rješenja Komisije). Naime, u toku postupka apelant nije tvrdio da se žalio na rješenje Komisije, pa kako nije utvrđena pravosnažnost navedenog rješenja, uzet je datum njegovog donošenja, koji je raniji u odnosu na datum pravosnažnosti i u tom smislu nepovoljniji. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi proizvoljno tumačili odredbe člana 106. Zakona o radu, te da su utvrdili da je rok zastare nastupio prije nego što je on zapravo i počeo teći. Naime, Vrhovni sud je istakao da rok zastare nije protekao, s obzirom na to da od dana donošenja rješenja Komisije od 24. decembra 2015. godine, pa do 11. jula 2017. godine (dana podnošenja tužbe), nisu protekle tri godine.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio procesno pravo jer u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za preispitivanje presude drugostepenog suda. Dalje navodi da je tužilac morao dokazati da je rješenje od 24. decembra 2015. godine, na koje se pozivao, pravosnažno. Naime, apelant navodi da, ako naprijed navedeno rješenje nije pravosnažno, onda je njegov tužbeni zahtjev preuranjen.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju izuzetno dopustio predmetnu reviziju, te zašto smatra da u konkretnom slučaju predmetno potraživanje nije zastarjelo, pri čemu se pozvao na vlastitu, ali i praksu Ustavnog suda, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić