Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4103/21 (M. Z.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4103/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4103/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mustafa Zečević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mustafa Zečević protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 49 0 P 010399 21 Rev 2 od 29. septembra 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Suzana Nadarević advokat iz Sarajeva, podnio je 4. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 010399 21 Rev 2 od 29. septembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 010399 20 P 3 od 4. oktobra 2020. godine (vrijednost predmeta spora 45.082,12 KM) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca („Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo u likvidaciji) da se utvrdi da je apelant prekršio obavezu zabrane takmičenja sa poslodavcem (tužiocem) tako što se protivno menadžerskom ugovoru o radu od 1. juna 2008. godine, u toku trajanja ugovorne zabrane, zaposlio kod „Jahorina osiguranje“ d.d. Zenica, koje je u tržišnoj utakmici sa tužiocem, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca da se obaveže apelant da mu na ime ugovorne kazne isplati iznos od 35.504,40 KM.
3. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 4. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 49 0 P 010399 21 Gž 3 od 14. aprila 2021. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je apelant prekršio obavezu iz zabrane takmičenja sa poslodavcem na način što se, protivno menadžerskom ugovoru o radu od 1. juna 2008. godine, u toku trajanja ugovorne zabrane zaposlio kod „Jahorina osiguranje“ d.d. Zenica koje je u tržišnoj utakmici sa tužiocem. Obavezan je apelant da tužiocu na ime ugovorne kazne isplati iznos od 35.504,40 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.509,71 KM.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 14. aprila 2021. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 49 0 P 010399 21 Rev 2 od 29. septembra 2021. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 247. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će nedopuštenu reviziju odbaciti revizijski sud rješenjem ako to, u granicama svojih ovlašćenja, nije učinio prvostepeni sud, dok je stavom (2) istog člana propisano da revizija nije dopuštena, između ostalog, ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ZPP. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 301b. stav (1) ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat, a stavom (2) istog člana je propisano da izuzetno od stava (1) ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je predmetnu reviziju podnio apelant lično, koji nije advokat, niti ima položen pravosudni ispit, te da je po pozivu prvostepenog suda apelant izjavio drugu reviziju, sačinjenu i potpisanu od strane advokata J.O., za koju je priložena i punomoć za zastupanje u revizijskom postupku. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da okolnost da je, nakon proteka roka za izjavljivanje revizije (uz reviziju apelanta koju nije sačinio advokat ili lice koje ima položen pravosudni ispit) dostavljena revizija sačinjena od strane advokata, ne može biti od uticaja na drugačiju odluku tog suda, te da, kako je reviziju, dakle, izjavila osoba koja nije imala ovlašćenje na podnošenje iste u predmetnom postupku, takva revizija nije dopuštena.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe navodi da je predmetni postupak trajao 11 godina i da je postupanjem redovnih sudova u tom postupku, imajući u vidu različita odlučenja tih sudova, povrijeđeno njegovo „pravo na pravično i nepristrasno suđenje“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda ili ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reaguje, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2930/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da postupi u skladu sa odredbama člana 237. stav (1) u vezi sa članom 301b. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), zbog čega je njegova revizija odbačena. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku drugostepenom presudom apelant obavezan na isplatu iznosa koji prelazi imovinski cenzus propisan odredbama člana 237. stav (2) ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, dakle, apelant, shodno navedenim zakonskim odredbama imao mogućnost i bio u obavezi da, u smislu iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, protiv drugostepene presude izjavi reviziju, te da je predmetna revizija apelanta odbačena zato što je u konkretnom slučaju reviziju izjavila osoba koja nije imala ovlašćenje za podnošenje iste. Ustavni sud ukazuje da je, dakle, revizija apelanta odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije postupio u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, čime je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2930/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zaključio da zakonskim ograničenjem propisanim odredbom člana 247. stav (2) ZPP-a nije dovedeno u pitanje pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP- 382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić