Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3393/21 ("TERMO-KLIMA" d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3393/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3393/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela "TERMO-KLIMA" d.o.o. Laktaši, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "TERMO-KLIMA" d.o.o. Laktaši protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 129388 21 Pž od 19.
srpnja 2021. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 129388 19 Mals od 10. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "TERMO-KLIMA" d.o.o. Laktaši (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Vladimir Cvijanović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 28. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 129388 21 Pž od 19. srpnja 2021. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 129388 19 Mals od 10. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Okružnoga privrednoga suda od 10. ožujka 2021. godine obvezana je apelantica da tužitelju („PVA Group“ d.o.o. Gradiška) isplati iznos od 3.661,74 KM na ime duga, sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neutemeljen protutužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da sud naloži tužitelju-protutuženiku da otkloni nedostatke na krovnome pokrivaču poslovnoga objekta apelantice, a koji se nedostatci odnose na neizvedene ili nepravilno izvedene građevinske radove od strane tužitelja, na način bliže označen u izreci prvostupanjske odluke.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni privredni sud istakao je da je predmetom spora tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu duga u iznosu od 3.661,74 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te protutužbeni zahtjev apelantice kojim od tužitelja-protutuženika traži otklanjanje nedostataka koji se odnose na neizvedene, odnosno nepravilno izvedene radove. Nadalje, istakao je da je među parničnim strankama neprijeporno da su bile u poslovnome odnosu, s tim što tužitelj smatra da je temelj toga odnosa ugovor o kupoprodaji sa elementima ugovora o djelu, dok apelantica smatra da se radi o ugovoru o građenju. Također, istakao je da je tijekom postupka utvrđeno da je do poslovnoga odnosa došlo na temelju apelantičinoga prihvata tužiteljeve ponude od 26. studenoga 2015. godine, a na koji način je ugovoreno da tužitelj apelantici isporuči materijal i izvrši montiranje krovne konstrukcije na poslovnoj hali. Također, istakao je da je neprijeporno utvrđeno da je cijena koju je apelantica prema ponudi trebala platiti u iznosu od 91.500,00 KM, a da je nakon izvedenih radova tužitelj apelantici isporučio obračun na ukupni iznos od 94.777,85 KM, te da je apelantica platila ukupni iznos od 91.113,27 KM. Okružni privredni sud istakao je da je odredbom čl. 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o djelu poslenik (izvođač radova) obvezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekoga fizičkoga ili intelektualnoga rada i sl., pri čemu se naručitelj posla obvezuje da za to plati naknadu. Nadalje, da je odredbom čl. 601. ZOO propisano da ugovor kojim se jedna stranaka obvezuje da izradi određenu pokretnu stvar od svojega materijala, smatra se u sumnji kao ugovor o prodaji, a u svakome slučaju ugovor se smatra ugovorom o djelu, ako su ugovaratelji imali u vidu poslenikov rad. Okružni privredni sud istakao je da je provedenim dokazima taj sud utvrdio da se apelantica obratila tužitelju tražeći ponudu za krovne panele kao i ponudu za montažu mentalne konstrukcije, nakon čega je tužitelj ponudu dostavio na ukupan iznos od 91.500,00 KM, u koji iznos su uključeni neophodni dijelovi, izrada i postavljanje željezne konstrukcije. Imajući u vidu da je tužitelj prodao apelantici dijelove, te izvršio montažu konstrukcije koju je prethodno izradio, taj sud je smislu čl. 601. ZOO zaključio da ovaj ugovor predstavlja ugovor o kupoprodaji. Nadalje, istakao je da je neprijeporno apelantica platila pretežiti dio ispostavljenih računa, te da je ostala dužna 3.661,74 KM, što potvrđuje nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji je konstatirao da su obje parnične stranke uredno vodile poslovne knjige i da je saldo u oba knjigovodstva identičan i glasi na navedeni prijeporni iznos. Okružni privredni sud istakao je da apelantica smatra da nije u obvezi platiti navedeni iznos jer je isti veći od dostavljene ponude, kao i iz razloga jer smatra da dio opreme nije isporučen, da pojedini radovi nisu uredno izvedeni, pa stoga protutužbom traži da tužitelj otkloni nedostatke, te da je istakla prigovor zastare potraživanja. Naime, istakao je da je čl. 374. ZOO propisano da međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga, zastarijevaju za tri godine. Istakao je da je tužitelj podnio tužbu 21. svibnja 2019. godine, ali kako se plaćanjem duga prekida tijek zastare, te kako je apelantica posljednje plaćanje izvršila uplatom trojne kompenzacije 22. veljače 2017. godine, nije nastupila zastara potraživanja. Također, istakao je da je provedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj za ugrađenu robu ispostavljao račune, da niti jedan račun apelantica nije reklamirala niti vratila tužitelju, te da je i prethodno navedenim nalazom i mišljenjem utvrđeno da postoji dug apelantice prema tužitelju u dosuđenome iznosu, koji dug se vodi kod obje pravne osobe. Okružni privredni sud istakao je da je shodno tako utvrđenome činjeničnome stanju, a prema čl. 454. ZOO, kojim je propisano da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavatelj da prenese na kupca pravo vlasništva na prodanoj stvari i da mu je za tu svrhu preda, a kupac se obvezuje da plati cijenu, usvojio tužbeni zahtjev kao utemeljen. Nadalje, istakao je da čl. 481. ZOO propisano da je kupac dužan primljenu stvar na uobičajeni način pregledati, čim je to prema redovitome tijeku stvari moguće i da o vidljivim nedostatcima obavijesti prodavatelja u roku od 8 dana, a kod ugovora u gospodarstvu bez odlaganja. Nadalje, da je čl. 482. ZOO propisano da u slučaju kada se radi o skrivenim nedostatcima, kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, da o tomu nedostatku obavijesti prodavatelja u roku od 8 dana, a kod ugovora u gospodarstvu bez odlaganja, računajući od dana kada je nedostatak otkrio, s tim što prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se pojave nakon što protekne rok od 6 mjeseci od predaje stvari. Imajući u vidu navedeno, istakao je da bi krajnji rok za prijavu skrivenih nedostataka bio kolovoz 2016. godine (ukoliko se u obzir uzme da je posljednji ispostavljeni račun iz veljače 2016. godine), odnosno najkasnije travanj 2017. godine (u odnosu na e-mail od 5. listopada 2016. godine u kojemu apelantica potvrđuje da su poslovi završeni, odnosno da su materijali ugrađeni). Dakle, istakao je da, kako je apelantica prvu reklamaciju dostavila 6. srpnja 2017. godine, odnosno protutužbu sa istaknutim nedostatcima kupljene robe tek u ovome postupku 24. lipnja 2019. godine, to je sud odbio protutužbeni zahtjev kao neutemeljen.
4. Presudom Višega privrednoga suda od 19. srpnja 2021. godine priziv apelantice je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni je sud istakao da, kako se u konkretnome slučaju radi o sporu male vrijednosti, presuda se može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnoga postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, pa da se stoga taj sud ne može izjašnjavati o činjeničnim navodima priziva. Naime, istakao je da kako je pravilno primijenjeno materijalno pravo i kako nisu učinjene povrede postupka od strane prvostupanjskoga suda, pobijana odluka je pravilna i zakonita, te su prizivni navodi apelantice neutemeljeni. Nadalje, istakao je da je tužitelj podnio tužbu 21. svibnja 2019. godine, i primjenjujući trogodišnji rok zastare, sva potraživanja bi zastarjela sa 21. svibnjem 2016. godine. Međutim, istakao je da je posljednje plaćanje neprijeporno apelantica izvršila uplatom trojne kompenzacije 22. veljače 2017. godine, pa da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da, kako se plaćanjem duga prekida tijek zastare, to u konkretnome slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja. Također, istakao je da su neutemeljeni prizivni navodi glede protutužbenoga zahtjeva, obzirom na to da apelantica nije postupila shodno čl. 481. i 482. ZOO, već je prvu reklamaciju dostavila tek 6. srpnja 2017. godine, a protutužbu podnijela 24. lipnja 2019. godine.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelantica, između ostaloga, smatra da kako je ugovoreni iznos bio 91.500,00 KM, to je paušalno obrazloženje redovitih sudova kojim se „kreira pravo“, tj. kojom se pokušava nametnuti kroz sudbenu praksu da, ukoliko račun za robu ili uslugu nije vraćen, da postoji dug po takvome računu. Osim toga, apelantica navodi, da je sporan zaključak da se u konkretnome slučaju radi o ugovoru o kupoprodaji pokretnih stvari, a ne ugovoru o građenju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višega privrednoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredbi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić