Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1757/20 (I. Š.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Internet
- Naknada štete
- Kleveta
- Pasivna legitimacija
- Privatni život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1757/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1757/20, rješavajući apelaciju Ivana Šušnjara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Šušnjara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 038294 19 Gž 2 od 13. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 038294 18 P 2 od 28. lipnja 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Šušnjar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, R Hrvatska, podnio je 11. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 038294 19 Gž 2 od 13. veljače 2020. godine i Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 038294 18 P 2 od 28. lipnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tuženog Emira Suljagića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. rujna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 13. do 23. rujna 2021. godine. Odgovori sudionika u postupku dostavljeni su 13. siječnja 2022. godine apelantu na izjašnjenje. Apelant je 21. siječnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore sudionika u postupku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 64 0 P 038294 18 P 2 od 28. lipnja 2019. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže na isplatu naknade na ime nematerijalne štete zbog povreda časti, ličnosti i ugleda zbog klevete, a istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženog koji je po istoj osnovi tražio isplatu naknade nematerijalne štete od apelanta, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Apelant je 22. srpnja 2015. godine podnio tužbu radi naknade štete navodeći da su koncem lipnja 2015. godine brojni mediji prenijeli vijest da je apelant imenovan za generalnog konzula u Chicagu, a nakon što je vijest objavljena tuženi je na društvenoj mreži Twitter objavio čitav niz poruka uvredljivog sadržaja koje su se odnosile na apelanta, iznoseći neistinite činjenice o apelantu identificirajući ga trećim osobama kao rasistu, smeće, ubojicu, pripadnika ustaškog pokreta, a što su prenijeli brojni mediji u BiH.
7. Tuženi je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tvrdeći, između ostalog, i da nije autor navoda na Twitter profilu niti vlasnik Twitter adrese koja je u tužbi navedena, podnoseći protutužbu protiv apelanta kojom je tražio isplatu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti zbog izražavanja iznesenog 17. veljače 2016. godine na portalu www.poskok.info, čiji je vlasnik apelant.
8. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), uvidom i čitanjem spornih izjava na Twitter nalogu tuženog, brojnih članaka objavljenih u različitim javnim medijima, čitanjem iskaza svjedoka Omera Čevre sa glavne rasprave itd. (sve taksativno pobrojano na str. 3. i 4. obrazloženja presude), Općinski sud je utvrdio da su zahtjevi parničnih stranaka neutemeljeni. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i citirao odredbe Zakona o zaštiti od klevete FBiH (u daljnjem tekstu: ZZK), i to čl. 1., 4. stavak 1. točka d), 6. st. 1. i 2., te čl. 7. i 8., ističući da obeštećenje treba biti u razmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete, a prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete.
9. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je apelant vlasnik portala www.poskok.info, a da je tuženi u vrijeme iznošenja spornih navoda na koje se apelant poziva obnašao dužnost zamjenika ministra za politiku i planove pri Ministarstvu obrane BiH. Općinski sud je potom naveo da se ocjenom provedenih dokaza nije sa sigurnošću moglo utvrditi da je upravo tuženi autor spornih napisa na Twitter profilu, koje su kasnije, kako apelant tvrdi, prenijeli drugi mediji u BiH. Takav zaključak suda utemeljen je ne samo na činjenici da tuženi osporava da je iznosio sporne navode na Twitteru već i na činjenici da navedeno tijekom postupka provedenim dokazima nije dokazano, što je potvrđeno iskazom stručnog svjedoka Ivana Bobana kojem je sud poklonio punu vjeru. Iz iskaza imenovanog svjedoka proizašlo je da Twitter, s ciljem provjere identiteta, surađuje samo u slučaju teških kaznenih djela, a da, kako je i sam apelant naveo, na portalu svatko može iznositi kojekakve komentare, koji se brišu po zahtjevu zainteresiranih osoba, dok je kod Twitter naloga kontrola gotovo nemoguća, osim kod počinjenja kaznenih djela.
10. Iz iskaza svjedoka Omera Čevre proizašlo je da se sa statusa društvene mreže Twitter sa imena tuženog prenose raznorazni navodi koji optužuju apelanta i da je imenovani svjedok predložio tuženom da se on i apelant upoznaju i da porazgovaraju, na što mu je tuženi odgovorio da se on ne bi trebao miješati i da ga se to ne tiče i da ljudima poput apelanta ne treba dopustiti da predstavljaju BiH. Imenovani svjedok je još istaknuo da tuženi njemu nije negirao navode sa Twitter profila. Prema ocjeni Općinskog suda, iz iskaza ovog svjedoka ne može se niti potvrditi niti negirati je li tuženi autor komentara na Twitter profilu njegovog imena ili nije. Općinski sud je, analizirajući provedene dokaze koje je doveo u svezu sa relevantnim odredbama ZZK i Zakonom o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da apelant nije dokazao da sporni Twitter nalog pripada tuženom, odnosno da mu je tuženi prouzrokovao štetu, niti je dokazao da zbog tih objava nije imenovan za generalnog konzula u Chicagu, te je tužbeni zahtjev odbijen primjenom članka 126. ZPP-a. Općinski sud je još naveo da su parnične stranke javne osobe i kao takve po prirodi stvari izložene utjecaju kojekakvih vrijednosnih sudova i kritika javnosti, za razliku od „običnih ljudi“, zbog čega nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 6. i 10. ZZK.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 P 038294 19 Gž 2 od 13. veljače 2020. godine kojom je apelantove žalbe odbio potvrđujući prvostupanjsku presudu (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je ispitao žalbene prigovore u granicama propisanim člankom 221. ZPP-a, Kantonalni sud je utvrdio da je ona neutemeljena. Između ostalog, Kantonalni sud je naveo da pitanje je li tuženi vlasnik Twitter profila na kojem su objavljeni navodi o apelantu koji su predmet tužbe prvostupanjski sud je raspravio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP-a, te je i prema ocjeni tog suda utemeljeno zaključio da apelant nije dokazao da se radi o Twitter profilu tuženog da bi on bio pasivno legitimiran u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Kantonalni sud je naglasio da apelant tijekom postupka nije ni pokušao pribaviti dokaz o tome da se radi o apelantovom Twitter profilu, a niti takav dokaz može predstavljati iskaz svjedoka Ivana Bobana koji je naveo „kako je nemoguće utvrditi jesu li sporni napisi zaista tuženikovi, budući da se radi o društvenoj mreži koja je tehnički bazirana u SAD-u i koja surađuje samo u slučaju teških kaznenih djela“. Relevantan dokaz, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne mogu biti ni „brojni medijski napisi koji su prenijeli izjave tuženog“, a niti intervju sa tuženim, na koji se apelant pozvao, jer on na bilo koji način ne potvrđuje da bi navodi o apelantu, koji su predmet tužbe, mogli biti izneseni na Twitter profilu tuženog. Osim toga, kako je istaknuo Kantonalni sud, za preuzete informacije, ukoliko sadrže klevetu, u smislu članka 6. ZZK, odgovaraju osobe koje su ih preuzele, ali apelant nije ponudio dokaze iz kojih bi mogla biti utvrđena odgovornost tih osoba.
12. Potom, kako je istaknuo Kantonalni sud, opće je poznato, a na što i sam tuženi ukazuje, da je moguće otvoriti Twitter profil (nalog) na ime bilo koje osobe s njezinom fotografijom, za što je potreban pristup internetu u hotelu, kolodvoru i sl., te uređaj kojim se može spojiti na internet, pa su u pogledu pasivne legitimacije tuženog bez utjecaja sva apelantova suprotna razlaganja u žalbi. Isto tako, suprotno žalbenim prigovorima, izraženo mišljenje ili vrijednosni sud, makar došao i do treće osobe, ne predstavlja djelo klevete, u smislu odredaba ZZK. Kantonalni sud je istaknuo da nije dokazano da je tuženi štetnik, pa tuženi nema što demantirati ili opozvati izražavanje neistinitih činjenica. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da sud odlučuje samo u okviru zahtjeva i činjenica (članak 2. stavak 1. ZPP-a), pa se stoga sud nije upuštao u navode žalbe koji izlaze izvan tog okvira. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant tvrdi da je tijekom postupka dokazao da je sporne navode iznio tuženi, i to sačuvanim navodima sa Twitter profila tuženog koji je tuženi odmah izbrisao, te otvorio drugi, prilaganjem kao dokaz brojnih novinskih članaka koji su prenijeli izjave tuženog koje on nikada nije demantirao, TV snimkom kao ključnim dokazom u kojoj tuženi potvrđuje da je oklevetao apelanta, te iskazom svjedoka. Apelant se pita kako je moguće da redovni sudovi u ponovnom postupku izbjegavaju uzeti u obzir dokaze koji su provedeni na glavnoj raspravi kojim je sve navedeno dokazano, te kako je moguće da isti sud po istoj stvari jedanput uvaži dokaze, a drugi put ne. Tijekom postupka pregledan je TV snimak objavljen na portalu source.ba na kojem tuženi na upit novinara: „Reagirali ste burno na društvenoj mreži na ova imenovanja u diplomaciji, oko konzula u Chikagu“ odgovora: „A da, riječ je ovom ….Ivanu Šušnjaru…. to je znate jedno novo dno“, nastavljajući da kleveće o apelantu da je fašista i rasista i u samoj emisiji. Apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 4583/14 od 15. lipnja 2017. godine u kojem je zauzet stav da se preslušani TV snimak mora cijeniti kao relevantan dokaz u postupku jer se u suprotnom radi o arbitrarnosti. Apelant navodi da sudovi u ponovnom postupku nisu cijenili ni iskaz svjedoka Omera Čevre, a pogrešno su cijenili i iskaz Ivana Bobana, informatičkog stručnjaka koji je pojasnio da se u parničnom postupku ne može utvrđivati tko je vlasnik Twitter profila. Prema apelantovom mišljenju, teret dokazivanja da tuženi nije autor spornih navoda je bio na tuženom, a ne na apelantu, tako da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava i arbitrarnom postupanju suda. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud zanemario da je odredbom članka 6. stavak 2. ZZK-a za klevetu odgovoran i autor, te se u tom pravcu apelant pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2663/18.
14. U svezi s kršenjem prava na privatni život, apelant ne spori da je sloboda izražavanja temelj demokracije, ali da je rječnik tuženog bio uperen na apelanta samo da bi se on oklevetao, zastrašio, a sve je to činio proračunato, dozirano s ciljem stvaranja bestijalne slike o apelantu kao da se radi o ustaši, fašisti koji se čak „izruguje s mrtvim kostima Suljegićevog oca“. Apelant navodi da je u svojim tekstovima uvijek pisao protiv ustaških, fašističkih i svih totalitarnih režima i onih koji veličaju ratne zločince, a naročito je pisao protiv pripadnika hrvatskog naroda koji su dočekivali ratne zločince i otvoreno ih podržavali. U apelaciji je ukazano da sloboda izražavanja nije apsolutna i može biti ograničena pod uvjetima propisanim člankom 10. Europske konvencije, pri čemu treba napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja. Prema apelantovim tvrdnjama, tuženi je u komentarima koristio brutalne huškačke metafore i vokabular iznoseći na nedopustiv, uvredljiv i vulgaran način stavove na apelantovu štetu, koji ne samo da nisu istiniti nego su mu u jednom trenutku ugrožavali život, uništavali poznanstva, slobodu kretanja, stvarali ozbiljnu psihozu i strah. Apelant tvrdi da je tuženi sa komentarima stao onog trenutka kada mu je uručena tužba i na Twitter profilu, koji navodno nije njegov, iako je tužba bila usmjerena prema stvarnom tuženom, a ne Twitter profilu. Apelant se u svezi sa zaštitom ugleda pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 965/19.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u postupku pred tim sudovima nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Punomoćnik tuženog je u iscrpnom odgovoru, između ostalog, naveo da je sudu tijekom postupka s razlogom ukazano da je od presudne važnosti bilo dokazati je li tuženi vlasnik Twitter naloga i autor objavljenih navoda na tom Twitter nalogu, a ni jedno ni drugo apelant u postupku nije dokazao, pa je stoga sasvim bespredmetno raspravljati o sadržaju navoda koji su objavljeni na tom profilu. To je potvrđeno i svjedočenjem Ivana Bobana koji ni na koji način nije potvrdio svezu tuženog s porukama na Twitteru koje su predmet tužbe. Osim toga, iskaz ovog svjedoka se ne može tretirati kao iskaz sudskog vještaka iz dva razloga: svjedok, a ni apelant nisu ponudili niti jedan dokaz da je svjedok ovlašteni sudski vještak, i drugo, sve i da se radi o sudskom vještaku, svjedok nije po nalogu suda imenovan za sudskog vještaka. Tuženi je naveo da on nije vlasnik Twitter adrese koja je navedena u tužbi, te tako ni autor twitova koji su povod tužbe. Intervju sa tuženim koji je predložen i izveden kao dokaz nije i ne može biti dokaz za konkretni tužbeni zahtjev. Tuženi je tijekom postupka dokazao da je apelant široj javnosti poznat i kao osoba koja se koristila internetskim prevarama, i to na način da je osobno, sa svojih računara, skrivajući vlastiti identitet, upadao u korisničke naloge trećih osoba na društvenim mrežama zbog čega je protiv apelanta vođen krivični postupak Apelant je priznao da je hakirao e-mail adrese Denisa Bećirovića i Amira Ibrovića, koji su kao i tuženi javne osobe i mete apelantovog „novinarstva“, navodeći u svoju obranu da je to činio „u šaljive svrhe“. Očito je da se radilo o apelantovom čudnom smislu za humor. S obzirom na javno priznanje apelantovog smisla za „humor“, vlasnika Twitter naloga na kojem su objavljeni sadržaji koji su bili povod za tužbu možda bi trebalo potražiti u apelantu. S druge strane, tuženi tvrdi da su navodi iz protutužbe u potpunosti dokazani jer je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je upravo apelant autor uvreda i kleveta na račun tuženog, što apelant ničim nije opovrgnuo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Apelant se u iscrpnom izjašnjenju osvrnuo uglavnom na odgovor punomoćnika tuženog za koji je naveo da je neprofesionalan i prepun laži, a kojim se nastoji obmanuti sud. Prema apelantovom mišljenju, punomoćnik tuženog čak kleveće apelanta da je presuđen za hakerstvo, što je kršenje odvjetničkog kodeksa jer je apelant oslobođen krivnje koja mu je bila stavljena na teret. Apelant se u odgovoru dotiče i činjeničnog utvrđenja u postupku i ocjene dokaza te u tom pravcu detaljno ponovno elaborira ključne dokaze u postupku koje su sudovi ignorirali. U odnosu na odgovore redovnih sudova, apelant smatra da se oni uopće nisu referirali na navode iz apelacije da su ignorirali najvažnije dokaze u predmetu, što je dovelo do kršenja apelantovih temeljnih ljudskih prava u postupku. Ne samo da apelantu nije omogućeno pravično suđenje pred redovnim sudovima već su redovni sudovi i na apelacijske primjedbe naveli „ostajemo pri zaključku“, ali bez pojašnjenja, što je za apelanta neprihvatljivo.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Članak 4. toč. a) i d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
a) izražavanje - svaka izjava, a posebno svaki usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;
d) kleveta - nanošenje štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.
Odgovornost za klevetu Članak 6. st. (1) i (2) (1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 038294 19 Gž 2 od 13. veljače 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. ožujka 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. svibnja 2020. godine (krajnji rok za podnošenje apelacije bila je nedjelja 10. svibnja 2020. godine), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1., te pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava ve-zana za krivične postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U konkretnom slučaju radilo se o građanskoj parnici u kojoj je apelant tražio naknadu štete zbog klevete, tako da apelant u ovom predmetu uživa zaštitu po članku 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog promašene pasivne legitimacije na strani tuženog jer tijekom postupka, ocjenom provedenih dokaza, redovni sudovi nisu sa sigurnošću mogli utvrditi da je tuženi vlasnik Twitter adrese sa koje su objavljeni sporni komentari, odnosno je li tuženi autor spornog izražavanja, pa je tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. U tom pravcu apelant se poziva na arbitrarnost redovnih sudova prilikom ocjene dokaza, smatrajući da je dokazao spornu činjenicu, te ukazuje i na proizvoljnu primjenu odredaba ZZK. Apelant, također, tvrdi da je teret dokazivanja sporne činjenice bio na tuženom.
29. U svezi s iznesenim prigovorima kojima se pokreće pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li došlo do proizvoljne primjene prava.
31. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
32. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Europski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. veljače 2015. godine, stavak 61.).
33. U konkretnom slučaju, imajući u vidu apelantove prigovore u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. U svezi s takvim stavom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP-a) jer se ocjenom provedenih dokaza nije sa sigurnošću moglo utvrditi da je tuženi autor spornog izražavanja na Twitter adresi naznačenoj u tužbi, u smislu članka 6. stavak (2) ZZK, odnosno da je tuženi vlasnik Twitter adrese na kojoj su objavljeni sporni komentari o apelantu koji su bili predmet tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju (očito) nije radilo o verificiranoj Twitter adresi (na taj način bi se sa sigurnošću mogao utvrditi identitet osobe koja ju je kontrolirala), pa u situaciji kada je tuženi opovrgnuo tvrdnje da je vlasnik Twitter adrese iz tužbe na kojoj je izneseno sporno izražavanje o apelantu, Ustavni sud u činjenici da je teret dokazivanja te činjenice bio na apelantu ne uočava ništa sporno. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi u ponovnom postupku izveli dokaze, koje su cijenili u smislu članka 8. ZPP-a, a iz načina na koji su to učinili i obrazloženja koje su dali u tom pravcu da oni ne dokazuju sporno pitanje vlasništva Twitter adrese iz tužbe i autora spornog izražavanja Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost. I prema ocjeni Ustavnog suda, rasvjetljavanje spornog pitanja tko je vlasnik i osoba koja je kontrolirala Twitter nalog bilo je od ključnog značaja za odlučenje o utemeljenosti tužbenog zahtjeva jer, kako je Kantonalni sud naglasio, Twitter nalog na ime bilo koje osobe s njezinom fotografijom može otvoriti bilo tko. Krećući se u okviru svoje nadležnosti koja u pravilu isključuje djelovanje kao sud „četvrte instance“, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava proizvoljnost na koju apelant ukazuje.
34. Apelantovo pozivanje na odluke br. AP 4583/14 od 15. lipnja 2017. godine i AP 2663/18 od 26. ožujka 2020. godine Ustavni sud je imao u vidu prilikom odlučenja, ali praksa iz tih predmeta koja se ticala zabrane diskriminacije i pravila dokazivanja u takvim predmetima, odnosno prava na slobodu izražavanja u predmetu u kojem je nesporno utvrđeno tko je bio autor spornog izražavanja nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
35. Budući da apelant ne ukazuje da mu je u postupku bilo uskraćeno neko procesno pravo da u postupku sudjeluje ravnopravno sa tuženom stranom, niti tako što proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
Pravo na privatni život Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
36. Suština apelacijskih prigovora u svezi sa kršenjem prava na ugled temelji se na apelantovim tvrdnjama da je oklevetan od tuženog koji je, prema apelantovim tvrdnjama, na svom Twitter nalogu iznosio brutalne huškačke metafore i na neprimjeren, uvredljiv i vulgaran način iznosio stavove na apelantovu štetu. Apelant se u svezi sa zaštitom prava na ugled pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 965/19.
37. U svezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se redovni sudovi nisu bavili analizom sadržaja spornih navoda koji su izneseni na Twitter nalogu koji su bili predmet tužbenog zahtjeva jer je primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP-a) utvrđeno da se ocjenom provedenih dokaza nije sa sigurnošću moglo utvrditi da je tuženi vlasnik Twitter adrese sa koje su objavljeni sporni komentari o apelantu koji su predmet tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen zbog promašene pasivne legitimacije. Ustavni sud podsjeća da se prigovorima vezanim sa kršenje prava na pravično suđenje bavio u prethodnim točkama ove odluke. Shodno tome, Ustavni sud se ne može baviti sadržajnom analizom spornog izražavanja jer to nisu činili ni redovni sudovi. U okolnostima u kojim tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženi autor spornog izražavanja bilo bi suvišno i nepotrebno analizirati sporno izražavanja, u smislu članka 10. Europske konvencije u svezi sa člankom 8. Europske konvencije. Shodno tome, apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 965/17 od 12. ožujka 2019. godine u kojoj je utvrđeno kršenje apelantičinog prava iz članka 8. Europske konvencije jer su redovni sudovi, koji su se upustili u analizu spornog izražavanja, propustili ispitati sadržaj spornog izražavanja u cjelini u kontekstu, u konkretnom slučaju nije primjenjivo.
38. U navedenim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo pozivanje na kršenje prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije neutemeljeno. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja jer se tijekom postupka iz provedenih dokaza nije moglo utvrditi da je tuženi autor spornog izražavanja, u smislu članka 6. stavak (2) ZZK, odnosno vlasnik Twitter adrese na kojoj je izneseno sporno izražavanje koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva, za što su redovni sudovi dali obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić