Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4092/21 (T. K.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Eksproprijacija
  • Javni interes
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4092/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4092/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Trivun Kozomara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Trivun Kozomara protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 042644 18 Gž od 19. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Trivun Kozomara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, podnio je 2. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 042644 18 Gž od 19. oktobra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu, na ime uklanjanja materijala sa nepokretnosti i dovođenja istih u prvobitno stanje, isplati iznos od 4.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je tužena, odlukom o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske Federacije BiH od 14. maja 1998. godine, objavila javni interes za eksproprijaciju zemljišta u privatnom vlasništvu koje će biti obuhvaćeno izgradnjom. Dalje, da je tužena odlukom od 6. oktobra 1998. godine dala ovlašćenje Federalnom Ministarstvu odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmet objave o opštem interesu za eksproprijaciju, prije nego što je ijedno rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno. Takođe, da je tužena odlukom o dopuni odluke o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske Federacije BiH od 6. novembra 2003. godine utvrdila da prestaje opšti interes nad dijelom prostora poligona Središta za borbenu obuku Vojske Federacije BiH na području opštine Glamoč (navedena odluka je stupila na snagu 25. novembra 2003. godine). Konačno, da iz provedenog dokaza, nalaza i mišljenja vještaka geometra od 27. decembra 2017. godine, proizlazi kao nesporna činjenica da je preko nekretnine čiji je posjednik i vlasnik apelant izgrađen makadamski put, da je taj put izgradila tužena, te da površina zauzetog dijela predmetne nekretnine iznosi ukupno 211 m2. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, ko drugom uzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da je stavom (3) navedenog člana ZOO propisano da se za štetu, bez obzira na krivicu, odgovara i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o naknadi materijalne štete, a ne o naknadi po osnovu eksproprijacije, jer ista nije ni provedena zbog prestanka opšteg interesa, shodno odluci tužene od 6. novembra 2003. godine, pa se u konkretnom slučaju pitanje zastare potraživanja cijeni prema odredbama člana 376. st. (1) i (2) ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant tvrdi da je u posjed predmetne nekretnine ušao 2008. godine (pa da je tad svakako imao saznanje o šteti i počiniocu), te da je predmetnu tužbu apelant podnio 29. avgusta 2017. godine. Dakle, apelant je predmetnu tužbu podnio po proteku subjektivnog (trogodišnjeg), ali i objektivnog (petogodišnjeg) roka, u smislu odredbi člana 376. st. (1) i (2) ZOO, računajući kako od dana saznanja za štetu i počinioca, tako i od dana kada je prestao opšti interes, jer i tada je apelant mogao znati za štetu i počinioca. Stoga je osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene, pa je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je njegov tužbeni zahtjev osnovan upravo iz razloga što tužena nikada nije provela postupak eksproprijacije, niti mu je isplatila naknadu. Takođe navodi da su odredbe člana 376. st. (1) i (2) ZOO proizvoljno primijenjene u konkretnom slučaju. Nadalje, poziva se na odluku Ustavnog suda broj AP-2986/11 od 18. novembra 2014. godine (kojom je ukinuta odluka Okružnog suda u Banjaluci donesena u postupku koji se, između ostalog, odnosio na zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelanta kojima se poziva na odluku Ustavnog suda broj AP-2986/11 od 18. novembra 2014. godine, Ustavni sud zapaža da se u tom predmetu radilo o činjenično i pravno drugačijem predmetu, budući da je navedenom odlukom Ustavnog suda ukinuta odluka Okružnog suda u Banjaluci donesena u postupku koji se, između ostalog, odnosio na zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije, što u konkretnom predmetu, kako je to zaključio Kantonalni sud u osporenoj odluci, nije bio slučaj (jer se u konkretnom predmetu radilo o naknadi materijalne štete, a ne o naknadi po osnovu eksproprijacije). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4092/21 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio