Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-99/22 (D.P.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni postupak
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-99/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-99/22, rješavajući apelaciju D. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka

a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. P.

protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 029462 21 Uvp od 16. prosinca 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. P.

zbog navodne povrede članaka 16., 23. i 40. Ustava Republike Srpske, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 11. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 029462 21 Uvp od 16. prosinca 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio oslobađanje obavljanja posla montera, jer mu se time ugrožava zdravlje“.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Republike Srpske.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Republike Srpske, zasnovan na članku 55. Zakona o upravnim prijeporima (u daljnjem tekstu: ZUP), u kojem je apelant naveo da su njegova prava i slobode povrijeđene „zbog više nezakonitih radnji inspekcije“, u svezi s prijavama o apelantovom raspoređivanju s odgovarajućeg radnog mjesta na neodgovarajuće novo radno mjesto. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je Republička inspektorica Republičke uprave za inspekcijske poslove (M.B.) povodom prijave apelanta o nezakonitom rasporedu na novo radno mjesto izvršila inspekcijsku kontrolu kod poslodavca („Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka) i utvrdila da je Aneksom III. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme apelant raspoređen na novo radno mjesto „tehničara operativne pripreme“, te da je taj Aneks potpisan i ovjeren kod notara. Apelant je na prethodnom radnom mjestu bilo „elektroničar“ za koje je predviđena stručna sprema VKV/5 stupanj. Vrhovni sud je istakao da je apelant po struci „tehničar za računar.teh. i autumatiku“ SSS/4 stupanj, iz kojeg razloga stručna sprema odgovara radnom mjestom na koje raspoređen po Aneksu, a suglasno Pravilniku o unutrašnjoj sistematizaciji radnih mjesta i izvršilaca poslodavca. Vrhovni sud je istakao da je apelant od strane Republičke inspektorice obaviješten da iz navedenog nema osnova za poduzimanje bilo kakvih upravnih mjera, kao i da je u slučaju sumnje da su mu prava iz radnog odnosa povrijeđena, zaštitu istih mogao zatražiti u sudskom postupku u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za povredu u smislu odredbe članka 4. Zakona o radu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su inspektori Inspekcije rada Odjeljenja za inspekcijske poslove Grada Banjaluka (J.Č. i M.A.) postupali prema zahtjevima apelanta, te poduzimali radnje u okviru svoje nadležnosti na način da su tražili i obavještenja od poslodavca, ali kako im nisu dostavljeni dokazi koji bi upućivali na novo činjenično stanje ili eventualno, u međuvremenu utvrđenu invalidnost apelanta, zaključili su da nema razloga da se izlaskom na lice mjesta obavi inspekcijski pregled. Kako su inspektori povodom svakog zahtjeva obavještavali apelanta o poduzetim radnjama, Vrhovni sud je istakao da proizlazi da u radnjama inspektora nema nezakonitog postupanja kojim bi bile povrijeđene slobode i prava apelanta zajamčene Ustavom Republike Srpske u smislu članka 55. ZUP, a koje bi bile osnova za usvajanje zahtjeva.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava iz članaka 16., 23. i 40. Ustava Republike Srpske. Apelant, između ostalog, ističe da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalnog pravo, te smatra da je dokazao da su inspektori nezakonitim postupanjem povrijedili odredbe ZUP-a. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije, zabrana mučenja, zabrana ropstva i prinudnog rada), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Relevantne odredbe

5. Zakon o upravnim prijeporima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 109/05 i 63/11) Članak 55.

Zaštita sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom službene osobe u republičkom tijelu uprave i republičkoj upravnoj organizaciji, tijelima jedinice lokalne samouprave, odnosno odgovorne osobe u poduzeću, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi, koje vrše javne ovlasti, a kojom se protivno Ustavu, neposredno sprječava ili ograničava određenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Nenadležnost za odlučivanje

7. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz čl. 16., 23. i 40. Ustava Republike Srpske. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnomu slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Republike Srpske jer ista, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovome Ustavu» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3918/09 od 10. listopada 2012. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

II.Dopustivost Prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, naime, ukazao na to da su inspektori povodom svakog obraćanja obavještavali apelanta o poduzetim radnjama, te u radnjama inspektora nema nezakonitog postupanja kojim bi bile povrijeđene slobode i prava apelanta zajamčene Ustavom Republike Srpske u smislu članka 55. ZUP, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-99/22 (D.P.) | Sudska praksa | Aktio