Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4115/21 („Bora“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Hipoteka
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4115/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4115/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Bora“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bora“ d.o.o. Banjaluka protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Ip 017014 21 Pž 4 od 14. oktobra 2021. godine i Rješenja o namirenju Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 I 017014 21 I 3 od 21. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bora“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđa Tihić advokat iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Ip 017014 21 Pž 4 od 14. oktobra 2021. godine i Rješenja o namirenju Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 I 017014 21 I 3 od 21. juna 2021. godine.

2. Rješenjem o namirenju Općinskog suda broj 49 0 I 017014 21 I 3 od 21. juna 2021. godine određeno je da se apelant kao tražilac izvršenja, za potraživanja dozvoljena rješenjima o izvršenju tog suda od 10. septembra 2012. godine i od 10. oktobra 2012. godine u iznosima od 6.388.378,51 KM na ime glavnog duga i 8.262.075,91 KM na ime kamate, namiruje u cijelosti iz iznosa od 2.626.772,72 KM dobijenog prodajom nekretnina izvršenika („Prokoško jezero“ d.o.o. Fojnica i I.B.) pobliže označenih izrekom predmetnog rješenja. Određeno je da ostaju nenamirena potraživanja tražilaca izvršenja pobliže označenih predmetnim rješenjem o namirenju u iznosima preciziranim navedenim rješenjem.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja o namirenju Općinskog suda od 21. juna 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 49 0 Ip 017014 21 Pž 4 od 14. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je pravni prednik apelanta („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) sa izvršenikom („Prokoško jezero“ d.o.o. Fojnica) zaključio ugovor o kreditu od 31. jula 2008. godine na iznos od 984.000,00 KM i ugovor o dugoročnom kreditu od 26. septembra 2008. godine na iznos od 1.500.000,00 KM, te da su kao sredstvo obezbjeđenja vraćanja obaveza po navedenim ugovorima zaključeni ugovori o zasnivanju hipoteke od 31. jula 2008. godine i od 26. septembra 2008. godine (na nekretninama koje su predmet pobijanog rješenja o namirenju). Dalje, da je na osnovu navedenih ugovora o zasnivanju hipoteke podnesen prijedlog za izvršenje radi naplate dospjelog duga na dan podnošenja prijedloga u iznosu od 2.906.995,97 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da je predloženo izvršenje dozvoljeno rješenjem Općinskog suda od 10. oktobra 2012. godine i određeno izvršenje na nekretninama izvršenika iz ugovora o zasnivanju hipoteke. Pored toga, da je na osnovu rješenja o izvršenju Općinskog suda od 10. septembra 2012. godine određeno izvršenje na istim nekretninama po prijedlogu ostalih tražilaca izvršenja (pobliže naznačenih izrekom prvostepenog rješenja), zbog čega je proveden jedinstven postupak. Takođe, da je nalazom i mišljenjem vještaka od 12. decembra 2014. godine izvršena procjena predmetnih nekretnina na iznos od 7.756.529,59 KM, te da se na trećem ročištu za prodaju nekretnina kao jedini kupac pojavio apelant, kao i da je Općinski sud zaključkom od 9. septembra 2020. godine utvrdio da su predmetne nekretnine prodate apelantu za iznos od 2.626.772,72 KM. Nadalje, da je radi diobe postignute kupoprodajne cijene održano ročište 2. juna 2021. godine na kojem ročištu su tražioci izvršenja dostavili specifikaciju svojih potraživanja (pa je apelant opredijelio visinu potraživanja po rješenjima o izvršenju od 10. septembra 2012. godine i od 10. oktobra 2012. godine u ukupnom iznosu od 6.388.378,51 KM na ime glavnog duga i 8.268.075,91 KM na ime kamata). Konačno, da je u korist apelanta upisano založno pravo pod rednim brojem 1. na predmetnim nekretninama.

5. Kantonalni sud je naveo da su, kod nespornih činjenica da je u svrhu obezbjeđenja vraćanja kredita u korist prednika apelanta ustanovljeno založno pravo na dosuđenim nekretninama, neosnovani žalbeni navodi apelanta da je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito jer je u vrijeme održavanja ročišta o diobi 2. juna 2021. godine potraživanje apelanta bilo veće od vrijednosti založenih nekretnina. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na stav Ustavnog suda zauzet u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine da, u situaciji kada je tražilac izvršenja postao vlasnikom založene nekretnine kojom je bilo osigurano potraživanje po kreditima, Zakon o izvršnom postupku ne garantuje tražiocu izvršenja da će založenu nekretninu u izvršnom postupku prodati za iznos koji odgovara visini njegovog potraživanja, te da je, naprotiv, jedina garancija povjeriočevog potraživanja zapravo založena nekretnina. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj U-3/16 od 1. decembra 2016. godine zauzet stav da „Zakon o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove da u svakom konkretnom slučaju odluče da li je tražilac izvršenja namiren u cijelosti, ako se prijavio kao jedini kupac i postao vlasnik založene nekretnine, a čije je potraživanje osigurano založnim pravom na nekretnini koja je predmet izvršenja“. Stoga, Kantonalni sud je naveo da irelevantna činjenica da je potraživanje apelanta u momentu namirenja veće od procijenjene vrijednosti dosuđenih nekretnina ne utiče na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Kantonalni sud je u tom pravcu ukazao i na Odluku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 Ip 010124 17 Spp od 10. aprila 2017. godine (kojom je o predmetnom pravnom pitanju zauzet isti stav kao u navedenim odlukama Ustavnog suda), pa da su stoga neosnovani žalbeni navodi da je pobijano rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni člana 109. Zakona o izvršnom postupku.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su osporene odluke donesene arbitrarno, da se nije vodilo računa o činjenici da je apelantovo potraživanje (6.388.378,51 KM na ime glavnog duga i 8.268.075,91 KM na ime kamata) znatno veće od procijenjene vrijednosti nekretnina (7.756.529,59 KM), pri čemu je iznos kupoprodajne cijene takođe niži od procijenjene vrijednosti (2.626.772,72 KM). Ističe da je stoga neprimjenjiva praksa Ustavnog suda na koju se Kantonalni sud pozvao jer je u predmetu Ustavnog suda broj AP-4380/13 „vrijednost nekretnine bila procijenjena na iznos nekoliko puta viši od iznosa potraživanja“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju pravilno odlučenje prvostepenog suda (da je apelant namiren za svoja potraživanja iznosom dobijenim prodajom nekretnina), te da se pri tome pozvao i na praksu Ustavnog suda, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4115/21 („Bora“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio