Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4006/21 (S.R.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4006/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-4006/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. R.
protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 17 0 P 056070 20 Rev od 3. kolovoza 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. S. R. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Alen Mešić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 22. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 056070 20 Rev od 3. kolovoza 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Bihaću od 3. ožujka 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (mldb. I. R.) kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavan ugovor o prijenosu nekretnina od 21. rujna 2007. godine zaključen između umrloga A. R. kao prenositelja i apelanta kao primatelja. Nadalje, da se uspostavi u zemljišnim knjigama prijašnje stanje, onakvo kakvo je bilo prije nego je apelant na temelju navedenoga ugovora o prijenosu nekretnina ishodio upis predmetnih nekretnina na svoje ime, tj. da se navedene nekretnine upišu kao suvlasništvo u korist prenositelja A. R. Nadalje, da se utvrdi da ½ dijela navedenih nekretnina su vlasništvo umrloga A. R. i da iste čine ostavinsku masu iza umrloga. Odbijen je eventualni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se u ostavinsku masu iza umrloga A. R. vrati dar učinjen apelantu na temelju ugovora o prijenosu nekretnina od 21. rujna 2007. godine i to glede nekretnina, predmetne nekretnine bliže označene u izreci odluke, i to ½ istih radi namirenja nužnoga nasljednoga dijela tužitelja, te da se nakon pravomoćnosti presude tužitelj upiše sa ½ dijela na suvlasničkome dijelu apelanta na predmetnoj nekretnini.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 2. rujna 2020. godine priziv tužitelja je djelomično uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o odbijanju eventualnoga tužbenoga zahtjeva, tako što je usvojen eventualni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se u ostavinsku masu iza umrloga A. R. vrati dar učinjen apelantu na temelju ugovora o prijenosu nekretnina od 21. rujna 2007. godine i to glede nekretnina, predmetne nekretnine bliže označene u izreci odluke, i to ½ predmetnih nekretnina, radi namirenja nužnoga nasljednoga dijela tužitelja, te da se nakon pravomoćnosti presude tužitelj upiše sa ½ dijela na suvlasničkome dijelu apelanta na predmetnoj nekretnini.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda od 3. kolovoza 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) nivelirane i odredbe čl. 237. i
247. ZPP, koje se sukladno čl. 106. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP imaju primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, istakao je da je prema čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a st. 3. istoga čl. da izuzetno Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje, istakao je da, kako se u ovome slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu tražbinu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u svojoj tužbi označio, sukladno čl. 53. st. 2. toč. 5. i čl. 316. st. 1. u svezi sa čl. 321. st. 2. ZPP. Naime, kako je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 15.000,00 KM, istakao je da nije ispunjen uvjet za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije. Nadalje, istakao je da je glede dopuštenosti izuzetne revizije apelant formulirao pravna pitanja i to: 1. da li tužitelj može s uspjehom tražiti vraćanje poklona u ostavinsku masu bez prethodnoga utvrđenja vrijednosti ostavine i činjenice da je povrijeđen nužni dio, 2. da li se može izvesti zaključak da je povrijeđen nužni dio ako se prethodno ne utvrdi vrijednost ostavinske mase, 3. da li tužitelj može tražiti vraćanje poklona radi namirenja nužnoga dijela shodno čl. 30. Zakona o nasljeđivanju, ako se nužni dio može namiriti iz neraspoređene ostavinske mase, te 4. može li se samostalnom tužbom tražiti redukcija poklona i njegovo uračunavanje u nasljedni dio, ako je već u tijeku ostavinski postupak, u kojemu se mogao delegirati nasljednopravni zahtjev za redukciju poklona. Vrhovni je sud istakao da u izjavljenoj reviziji jeste naznačeno pravno pitanje, međutim drugi kumulativni uvjet zašto bi rješenje toga pitanja bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni nije naveden. Istakao je da su, dakle, izostali razlozi u smislu čl. 237. st. 4. ZPP, pri čemu pozivanje apelanta na odluku toga suda od 29. kolovoza 2019. godine nema značaj važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Također, istakao je da tvrdnja o pogrešnoj primjeni propisa prilikom odlučivanja o tužbenome zahtjevu nije dovoljna da bi se opravdala dopuštenost revizije.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji pogrešno zaključio da revizija ne ispunjava kumulativne uvjete za dopuštenost izuzetne revizije. Naime, apelant navodi da jasno naznačio sporno pravo pitanje, kao i odluke Vrhovnoga suda u kojima je isto pravno pitanje drukčije riješeno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud, a priori, mora riješiti pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na konkretan slučaj. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskoga suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnoga suda odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostupanjske odluke, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, koju apelant nije niti osporio predmetnom apelacijom. Dakle, apelant u konkretnome slučaju osporava odluku Vrhovnoga suda donesenu u postupku u kojemu je taj sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uvjeta za izjavljivanje revizije. Iz navedenoga proistječe da se osporenom odlukom Vrhovnoga suda (za razliku od drugostupanjske presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obvezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić