Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2423/21 (N. D.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2423/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2423/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nusret Duraković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nusret Duraković protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 463067 16 Rsž od 20. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nusret Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat odvjetnica iz Vogošće, podnio je 8. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 463067 16 Rsž od 20. svibnja 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 463067 14 Rs od 23. kolovoza 2016. godine utvrđeno je da tuženik (Kanton Sarajevo, Ministarstvo nauke i obrazovanja) nije donio odluku o statusu Doma učenika Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantov poslodavac), niti je regulirao radno-pravni status apelanta nakon donošenja Presude Općinskog suda broj Pr-17/04 od 20. studenog 2007. godine. Dalje je utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđenih zakonom do 22. ožujka 2016. godine, zbog čega je tuženik obavezan da apelantu za razdoblje od 1. listopada 2013. do 29. veljače 2016. godine isplati i uplati potraživanja po osnovu radnog odnosa, tj. naknadi izgubljenu zaradu-plaću i uplati doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje Fondu MIO/PIO.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je ukazao da je presudom tog suda od 20. studenog 2007. godine (koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 11. veljače 2009. godine) utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđenih zakonom (zbog čega je sud obvezao tuženika da nadoknadi apelantu izgubljenu zaradu za razdoblje od 1. travnja 2001. godine do 30. travnja 2007. godine). Prvostupanjski sud je istakao da je presuda od trenutka dostavljanja parničnim strankama imala djelovanje u odnosu na njih, pa je tuženik po dostavljanju presude bio obvezan na isplatu plaća apelantu, jer je u odnosu na njega utvrđeno da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od način predviđen zakonom. Nadalje, prvostupanjski sud je ukazao da je člankom 3. točka 4 b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno da kantoni imaju isključivu nadležnost za utvrđivanje obrazovne politike, uključujući i donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja. Pored toga, ukazao je da je člankom 53. Zakona o ustanovama (iz 1992. godine), predviđeno da postojeće radne organizacije, koje obavljaju djelatnost obrazovanja, nastavljaju rad kao ustanove, u skladu sa Zakonom, a istim Zakonom je određeno da akt o prestanku ustanove donosi osnivač. S obzirom da je tuženik jedini nadležan za oblast obrazovanja, kao i da je bio dužan preuzeti prava osnivača apelantovog poslodavca, prvostupanjski sud je istakao da je tuženik, ukoliko nije imao interesa za nastavak obavljanja djelatnosti apelantovog poslodavca, bio dužan donijeti odluku o prestanku rada apelantovog poslodavca i ujedno riješiti radno pravni status apelanta. Kako proizlazi da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđenih zakonom, imajući u vidu navedeno materijalno pravo, prvostupanjski sud zaključio da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Također, istakao je da pasivna legitimacija tuženika proizlazi i iz odredbi članka 132. Zakona o srednjem obrazovanju Kantona Sarajevo (iz 1998. godine) koji predviđa da se odredbe ovog zakona o statusu srednje škole, odnose i na domove učenika u kojima se osigurava obrazovanje i odgoj, smještaj i ishrana, kulturna djelatnost, fizička rekreacija i zadovoljavanje drugih potreba učenika srednjih škola. S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud je istakao da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

4. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda od 20. svibnja 2021. godine priziv tuženika je uvažen, prvostupanjska presuda je preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da tuženik nije donio odluku o statusu apelantovog poslodavca, niti je regulirao radno-pravni status apelanta nakon donošenja presude Općinskog suda od 20. studenog 2007. godine, kao i zahtjev da se utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos ni na jedan od načina predviđenih zakonom, te da se tuženik obveže da apelantu isplati i uplati potraživanja po osnovu radnog odnosa, tj. naknadi izgubljenu zaradu-plaću i uplati doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje Fondu

MIO/PIO.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ponovio utvrđenje i obrazloženje prvostupanjskoga suda u pogledu presude tog suda od 20. studenog 2007. godine, te je ukazao da je prvostupanjski sud, također, utvrdio da je Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 185808 11 Rs od 12. travnja 2012.godine tuženik obvezan da apelantu za razdoblje od 1. studenog 2009.godine do 31. siječnja 2012.godine, naknadi izgubljenu zaradu-plaću, kao i da za apelanta uplati obavezne doprinose Fondu MIO/PIO. Zatim, da je Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 185808 12 Rsž od 7. srpnja 2015. godine preinačena prvostupanjska presuda, te je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom za uplatu doprinosa Fondu MIO/PIO, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmjenjena. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom postupku osnovano prizivom tuženika ukazivano da on nije pasivno legitimiran. Kantonalni sud je ukazao da se prema članku 1. Zakonu o ustanovama javne ustanove osnivaju radi obavljanja Zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i odgoj i vaspitanje djece, te da javne ustanove imaju svojstvo pravnog lica. Dalje je istakao da javne ustanove nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinanciranja. Kantonalni sud je istakao da okolnost na kojem se državnom nivou osnivaju javne ustanove zavisi od organizacije svake pojedinačne države, u svezi s čim je ukazao na članak III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (kojim je utvrđena nadležnost Federalne vlasti i kantona). Također je ukazao da sukladno članku 4. Zakonu o ustanovama svi radnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa Zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilima ustanove. Kantonalni sud je istakao da, dakle, javna ustanova ima status pravne osobe, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, a nikako njen osnivač, odnosno politička zajednica iz koje se financira ustanova kako to pogrešno zaključuje nižestupanjski sud. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istakao da je apelantov dužnik u pogledu prava na isplatu plaća, koje je akcesorno povezano sa radnim odnosom, apelantov poslodavac, jer je između njih uspostavljen građansko-pravni odnos (zasnivanjem radnog odnosa). Stoga, istakao je da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika i obavezao ga na isplatu potraživanja iz radnog odnosa. Kantonalni sud je istakao da je ovakav pravni stav izražen i u odluci Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 185808 16 Rev od 14. rujna 2017. godine (kojom je usvojena revizija tuženika izjavljena protiv Presude Kantonalnoga suda broj 65 0 Rs 185808 12 Rsž od 7. srpnja 2015. godine, te su nižestupanjske presude preinačene u dosuđujućem dijelu, a apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen) i Odluci o dopustivosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-2320/10 od 25. lipnja 2013. godine.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da poslodavac apelanta postoji, jer iz presude od 20. studenog 2007. godine i javne isprave Uvjerenja prvostupanjskoga suda iz registra poslovnih subjekata od 2. studenog 2020. godine proizlazi da poslodavac apelanta ne postoji.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakonu o ustanovama, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao da javna ustanova ima status pravne osobe i da samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, iz kog razloga je apelantov dužnik u pogledu prava na isplatu plaća apelantov poslodavac, pri čemu je za takav svoj zaključak sud dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2423/21 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio