Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4117/21 (J. F.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4117/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-4117/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Jozo Franković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Franković protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 06 0 K 009015 21 Kž 2 od 24. rujna 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Franković (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojega zastupa Bruno Božić, odvjetnik iz Travnika, podnio je 3. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 009015 21 Kž 2 od 24. rujna 2021. godine.

2. Rješenjem Kantonalnoga suda u Novome Travniku (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) od 21. lipnja 2021. godine odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje kaznenoga postupka okončanoga Presudom Kantonalnoga suda broj 06 0 K 009015 18 K od 13. studenoga 2018. godine (potvrđena Presudom Vrhovnoga suda broj 06 0 K 009015 19 Kž od 7. svibnja 2019. godine), a kojom je apelant oglašen krivim zbog kaznenoga djela Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144. st. 1. u svezi sa čl. 2. Krivičnoga zakona SFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

3. Rješenjem Vrhovnoga suda od 24. rujna 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta protiv rješenja Kantonalnoga suda od 21. lipnja 2021. godine, te je prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 343. st. 1. toč. c) Zakona o kaznenom postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP), po kojoj apelant traži ponavljanje kaznenoga postupka, propisano da se kazneni postupak okončan pravomoćnom presudom može ponoviti u korist osuđenoga ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti pribavljeni na glavnome pretresu, a koji su sami za sebe ili u svezi sa ranijim dokazima podobni da prouzroče oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu. Nadalje, istakao je da je pogrešan prizivni navod da je prvostupanjski sud, u situaciji kada je apelant uz zahtjev za ponavljanje kaznenoga postupka priložio kod javnoga bilježnika ovjerene izjave N. P. i O. Š., iz kojih proistječe da apelant nije bio u kući A. P. za vrijeme ubojstva S. B., bio u obvezi da se izvide činjenice i pribave dokazi na koje se osuđeni u svojemu zahtjevu poziva. Naime, istakao je da ponavljanje kaznenoga postupka predstavlja izvanredan pravni lijek koji je izuzetno dozvoljen nakon pravomoćnoga okončanja kaznenoga postupka, samo ukoliko su ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 343. ZKP. Također, naveo je da je obrana u konkretnome slučaju bila u prilici da izvodi svoje dokaze tijekom glavnoga pretresa, pa tako i da tijekom pretresa predloži saslušanje svjedoka N. P. i O. Š., što prema stanju spisa nije učinjeno. Naime, kao razlog za to, istakao je da je apelant u zahtjevu za ponavljanje kaznenoga postupka, bez bilo kakve argumentacije, naveo da N. P. već dulje vrijeme živi u Republici Hrvatskoj, i da je trebalo vremena da s njim stupi u kontakt, odnosno da je O. Š. stara i bolesna osoba koja iz toga razloga nije bila u mogućnosti da se pojavi pred sudom. Imajući u vidu navedeno, istakao je da se u predmetnoj stvari ne radi o situaciji koja je propisana čl. 343. st. 1. toč. c) ZKP, odnosno da predloženi dokazi nisu mogli biti izvedeni na glavnome pretresu i pored dužne pažnje i opreza, nego da isti nisu izvedeni zbog propusta obrane da koristi procesne mogućnosti i predloži izvođenje navedenih dokaza. Nadalje, istakao je da takav propust ne može biti konvalidiran naknadnim pribavljanjem izjava navedenih osoba i pokušaj njihovoga korištenja s ciljem da se ponovi kazneni postupak, jer bi takvo postupanje bilo u protivnosti sa odredbom čl. 343. st. 1. toč. c) ZKP i vodilo bi ka pravnoj nesigurnosti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojemu se odlučivalo o zahtjevu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga kaznenoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „utemeljenosti kaznene optužbe“ protiv apelanta.

8. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se jamstva prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tomu postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, a ne odlučuje se o „utemeljenosti kaznene optužbe“ (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 1206/10 od 15. lipnja 2010. godine i AP-781/11 od 20. travnja 2011. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4117/21 (J. F.) | Sudska praksa | Aktio