Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2221/20 (JP ELEKTROPRIVREDA d.d. – Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se smatra imovinom
- Upravni postupak
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Upravni spor
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2221/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2221/20, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija JP „Elektroprivreda“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 028384 20 Uvp od 24. aprila 2020. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Elektroprivreda“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Samir Hadžić, v. d. direktora, podnijelo je 2. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 028384 20 Uvp od 24. aprila 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO) i Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Sektor za poreze – Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreskih obveznika Tuzla (u daljnjem tekstu: Odsjek), zatraženo je 2. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i UIO su 11. novembra 2020. godine, a Odsjek 12. novembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 12. januara 2022. godine odgovore na apelaciju dostavio apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Odsjeka broj 04/4-1/IV-17-1-UP-I-44-6/16 od 2. decembra 2016. godine (stav I izreke) apelantu je kao obvezniku indirektnih poreza utvrđeno pravo na povrat putarine u ukupnom iznosu od 93.139,50 KM, obračunate i plaćene na preciziranu količinu isporučenog dizel-goriva. Dalje, navedeno je (stav II izreke) da je tačkom I izreke Rješenja Odsjeka broj 04/5-3/U-UP-I-17-5- 25-2/10 od 6. decembra 2010. godine apelantu, po istom zahtjevu, odobren povrat sredstava u ukupnom iznosu od 300.974,25 KM, zbog čega se zahtjev u tom dijelu smatra već riješenim. Rješenjem je određeno (stav III izreke) da će povrat odobrenog iznosa iz stava I izreke izvršiti UIO
– Sektor za poslovne usluge – Odsjek za finansijsko upravljanje na teret Jedinstvenog računa Uprave, a u apelantovu korist, i to na precizirani bankovni račun, ili će izvršiti prebijanje istog iznosa na odgovarajuću grupu uplatnih računa, ukoliko se utvrdi da ne postoje zakonski uslovi za izvršenje povrata navedenog iznosa. Takođe, rješenjem je određeno (stav IV izreke) da žalba podnesena protiv tog rješenja ne odlaže njegovo izvršenje.
7. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant 20. oktobra 2010. godine podnio zahtjev za povrat plaćene putarine na dizel-gorivo za period januar – decembar 2009. godine u ukupnom iznosu od 394.113,75 KM. Ukazano je da je, postupajući po tom zahtjevu, izdat nalog za ograničenu kontrolu kod apelanta, nakon koje provjere su ovlaštena službena lica sačinila zapisnik o kontroli precizirani broj od 12. novembra 2010. godine. Konstatovano je da je na osnovu utvrđenih činjenica u postupku ograničene kontrole Odsjek donio Rješenje broj 04/5-3/II-UP-I-17-5-25-2/10 od 6. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 6. decembra 2010. godine), po kojem je djelimično udovoljeno apelantovom zahtjevu, i to tako što je odobren povrat putarine u ukupnom iznosu od 300.974,25 KM sadržane u preciziranoj količini dizel-goriva, dok je, između ostalog, kao neosnovan odbijen zahtjev u dijelu povrata putarine u ukupnom iznosu od 93.139,50 KM sadržane u preostaloj količini dizel-goriva iz zahtjeva. U obrazloženju je dalje konstatovano da su prvostepeni i drugostepeni poreski organi, postupajući po pravnim lijekovima koje je apelant podnosio protiv navedenog rješenja od 6. decembra 2010. godine i kasnije donesenih rješenja, u dva navrata donosili odluke kojima su odbijali apelantove žalbe, koje su poništavane presudama Suda BiH (od 10. decembra 2013. godine i 27. septembra 2016. godine) i predmet je vraćan Odsjeku na ponovni postupak.
8. Odsjek je u ponovnom postupku, između ostalog, konstatovao da je članom 36. stav 1. Zakona o akcizama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 49/09; u daljnjem tekstu: Zakon o akcizama) propisano da se akciza ne plaća na dizel-gorivo koje se koristi za potrebe rudnika, termoelektrana i željeznica, u količini koju odobri Upravni odbor UIO na prijedlog vlada entiteta i Brčko distrikta, dok je stavom 2. istog člana dato ovlaštenje Upravnom odboru da pravilnikom propiše uslove i postupak za ostvarivanje oslobađanja plaćanja putarine. Dalje, ukazao je da je Upravni odbor UIO, saglasno članu navedenog zakona, donio Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 50/09) koji je bio na snazi u periodu na koji se odnosi podneseni zahtjev za povrat putarine. Takođe, istakao je da je Upravni odbor UIO donio Odluku o količinama dizel-goriva na koje se ne plaća putarina u periodu juli – decembar 2009. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 05/10) i Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o količinama dizel-goriva („Službeni glasnik BiH“ broj 88/10) – u daljnjem tekstu: Odluka o količinama dizel-goriva. U vezi s navedenim, konstatovano je da je apelantov zahtjev za povrat putarine koji je sadržavao sve potrebne podatke u skladu sa stavom 1. tačke III.a Odluke o količinama dizel-goriva, zbog čega je s ciljem utvrđivanja namjenske upotrebe goriva za koje se traži povrat putarine obavljena informativna kontrola preciziranih datuma, prilikom koje u pogledu utroška predmetnog dizel-goriva nisu uočene nepravilnosti. Takođe, ukazano je da je u ponovnom postupku izvršen uvid u dokumentaciju koja je naknadno pribavljena (kopije faktura, otpremnica, narudžbi itd.) i da je utvrđeno da je na količine goriva koje su predmet povrata izvršen obračun pripadajućih dažbina, uključujući i putarinu. Odsjek je u ponovnom postupku, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te postupajući po uputama i pravnim shvatanjima iz presude Suda BiH od 27. septembra 2016. godine, prema kojima je bio dužan cijeniti odlučnu činjenicu da je apelant kao korisnik nafte i naftnih derivata oslobođen plaćanja putarine u smislu člana 36. Zakona o akcizama, a ne njegov dobavljač, odlučio kao u stavu I izreke shodno odredbama čl. 14, 15, 81. i 144. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja BiH (u daljnjem tekstu: ZOPIO).
9. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Odsjeka broj 04/4-1/IV-17-1-UP-I-44-6-1/16 od 9. januara 2017. godine.
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja jer mu na obračunati iznos putarine nije obračunata kamata. Takođe, proizlazi da je apelant na usmenoj raspravi održanoj pred Odsjekom 6. januara 2017. godine precizirao da zakonsku zateznu kamatu potražuje od 21. novembra 2010. godine, kada je UIO trebao izvršiti povrat putarine u smislu Odluke o količinama dizel-goriva, i to na iznos od 93.139,50 KM, a koji je utvrđen prvostepenim rješenjem. U vezi s tim, prije svega, ukazano je da je Odsjek u potpunosti udovoljio apelantovom zahtjevu za povrat putarine rješenjem od 6. decembra 2010. godine i prvostepenim rješenjem od 2. decembra 2016. godine jer je tim rješenjima utvrđeno pravo na povrat putarine u iznosima od 300.974,25 KM i 93.139,50 KM, što u zbiru odgovara iznosu iz zahtjeva (394.113,75 KM). Shodno tome, zaključeno je da je donošenjem prvostepenog rješenja u potpunosti usvojen podneseni zahtjev jer on ne sadrži potraživanje eventualne kamate, već isključivo potraživanje putarine, zbog čega je žalba ocijenjena bespredmetnom.
11. Pored toga, Odsjek je ukazao da je UIO, prema članu 13. ZOPIO, obavezan da poreskom obvezniku izvrši povrat novčanih sredstava saglasno odredbama pomenutog zakona, a povrati koji proizlaze iz svakog indirektnog poreza izričito su propisani članom 14. ZOPIO (koje odredbe su takođe citirane u obrazloženju rješenja). Odsjek je konstatovao da je smislu navedenih odredbi, u konkretnom slučaju, a na osnovu podataka i dokumentacije iz spisa predmeta, u oba postupka, u kojima je došlo do odobravanja povrata donošenjem rješenja od 6. decembra 2010. godine i rješenja od 2. decembra 2016. godine, odlučeno u roku od šest mjeseci od podnošenja zahtjeva, odnosno od vraćanja predmeta prvostepenom organu na ponovni postupak, čime je postupljeno saglasno članu 14. stav 2. ZOPIO. Pri tome, Odsjek je ocijenio da je, shodno odredbi člana 14. stav 4. ZOPIO, kod povrata predmetnih novčanih sredstava po osnovu putarine, a koji povrat je realizovan donošenjem rješenja od 6. decembra 2010. godine i rješenja od 2. decembra 2016. godine, UIO mogao pasti u docnju tek prvog dana nakon isteka roka od šest mjeseci od dana kada je UIO imao saznanje da je potrebno izvršiti povrat plaćenog iznosa ili od dana podnošenja zahtjeva i da bi tek od tog nastala obaveza Uprave na obračun i plaćanje zatezne kamate. Shodno tome, odlučeno je kao u izreci rješenja.
12. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem UIO broj 01/4-2-UP/P-46/17 od 6. februara 2018. godine, uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za isplatu zatezne kamate, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je rješenje kojim je odobren povrat putarine izvršeno u roku od šest mjeseci od dana donošenja, u skladu sa članom 14. stav 2. ZOPIO.
13. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena Presudom Suda BiH (Vijeća za upravne sporove) broj S 1 3 U 028384 18 U od 16. januara 2020. godine.
14. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatovao da je odluka UIO pravilna i zakonita. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je na osnovu člana 13. ZOPIO UIO dužan da poreskom obvezniku izvrši povrat novčanih sredstava, kada postoje uslovi propisani tim zakonom. Dalje, ukazao je da je odredbom člana 14. stav 1. ZOPIO propisano da, nakon poravnanja drugih obaveza obveznika indirektnih poreza, UIO vrši povrat svakog iznosa u skladu s odredbama propisanim zakonom za svaki indirektni porez. Zatim, ukazao je da je stavom 2. istog člana propisano da se povrat vrši u roku utvrđenom zakonom za svaki indirektni porez, a ako propisima o indirektnim porezima nije utvrđen rok, povrati se vrše u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat. Takođe, ukazao je da je stavom 3. istog člana propisano da kada UIO ne izvrši povrat u datom roku, obavezan je po službenoj dužnosti platiti zateznu kamatu prema članu 10. ovog zakona, dok je stavom 4. istog člana propisano da zatezna kamata teče od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat. Sud BiH je konstatovao da iz podataka u spisu proizlazi da je apelantu rješenjem od 2. decembra 2016. godine, u ponovnom postupku, u skladu s uputama iz presude ovog suda, odobren povrat preostalog dijela uplaćene putarine, u iznosu od 93.139,50 KM, a što nije ni sporno. Sud BiH je istakao da „nije sporno ni da je isplata potraživanog iznosa izvršena u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, dakle u roku koji je propisan članom 14. stav 2. ZOPIO“. Sud BiH je zaključio da je stoga pravilan zaključak UIO da nema mjesta zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate jer je isplata potraživanog iznosa izvršena u roku koji je propisan zakonom koji se primjenjuje u postupcima indirektnog oporezivanja, dakle posebnim zakonom i u skladu sa izričitom zakonskom odredbom. Ostali tužbeni prigovori su, prema ocjeni Suda BiH, identični žalbenim prigovorima, o kojima je UIO dao razloge, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, zbog čega su ti prigovori odbijeni kao neosnovani.
15. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude, koji je odbijen Presudom Suda BiH (apelacionog vijeća) broj S1 3 U 028384 20 Uvp od 24. aprila 2020. godine.
16. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je ocijenilo da je zahtjev neosnovan, konstatujući da je u konkretnom slučaju tek u postupku izvršenja presude tog suda od 27. septembra 2016. godine UIO imao saznanja da je apelantu potrebno izvršiti povrat putarine u ukupnom iznosu od 93.139,50 KM, čiji povrat je i odobrio rješenjem od 2. decembra 2016. godine. Apelaciono vijeće je konstatovalo da je UIO, kao i Vijeće za upravne sporove, pravilno zaključio da su apelantu ta novčana sredstva vraćena u roku iz člana 14. stav 2. ZOPIO, zbog čega mu ne pripada pravo na isplatu kamate počev od 10. januara 2011. godine, pa do isplate. Shodno navedenom, apelaciono vijeće je ocijenilo da je Vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da je u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i da je na njega pravilno primijenjeno materijalno pravo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe ZOPIO kada je zaključeno da je povrat putarine izvršen u zakonskom roku i kada mu nisu plaćene zatezne kamate u konkretnom slučaju, naročito imajući u vidu da je Odlukom o količinama dizel-goriva utvrđen rok od 30 dana za povrat putarine, a da je povrat već plaćenog preostalog iznosa putarine od 93.139,50 KM izvršen tek na osnovu rješenja od 20. oktobra 2016. godine, dakle tek nakon šest godina od dana podnošenja zahtjeva, koji je podnesen 20. oktobra 2010. godine. Shodno tome, apelant smatra da se iz navedenih razloga rok za povrat ne može vezati za „dan saznanja“, kako je to pogrešno utvrdio redovni sud.
II.Odgovori na apelaciju
18. Sud BiH ukazuje da u cijelosti ostaje pri navodu iz obrazloženja osporene odluke, smatrajući da je pravilno primijenjeno materijalno pravo i da nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, na čiju povredu ukazuje u apelaciji.
19. UIO smatra da su u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeni i propisi iz oblasti indirektnog oporezivanja, a što je detaljnije navedeno u rješenjima UIO i presudama Suda BiH donesenim tokom postupka. Pri tome, UIO ukazuje da je tek po saznanju za presudu Suda BiH od 27. septembra 2016. godine mogao, odnosno bio dužan po presudi Suda izvršiti povrat i izvršio ga je u propisanom roku u skladu sa članom 14. stav 2. ZOPIO. Pri tome, ukazuje da bi u slučaju tumačenja navedene odredbe kako navodi apelant UIO onda trebao izvršiti obračun kamate i za periode koji se odnose i na tok postupka i kod UIO i kod Suda, zbog čega dodatno nalazi da je zakonodavac u konkretnom i propisao „momenat saznanja“ kao početak roka za slučajeve kao što je konkretni. UIO smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.
20. Odsjek smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite, da su apelacioni navodi neosnovani, posebno što apelant, prema mišljenju Odsjeka, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom žalbenog postupka nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju vezano za povredu prava na koja se poziva u apelaciji. Shodno tome, predlaže se da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana ili da se odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ br. 89/05 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
(Definicija indirektnih poreza) U smislu ovog zakona, pojam "indirektni porezi" odnosi se na uvozne i izvozne dažbine kada se isključivo navedu, akcize, porez na dodatu vrijednost, putarinu i sve druge poreze na državnom nivou zaračunate na robu i usluge pored, ili umjesto, gore navedenih obaveza.
Član 14.
(Povrati koji proizilaze iz svakog indirektnog poreza) (1) Nakon poravnanja drugih obaveza obveznika indirektnih poreza, UIO vrši povrat svakog iznosa u skladu s odredbama propisanim zakonom za svaki indirektni porez.
(2) Povrat se vrši u roku utvrđenom zakonom za svaki indirektni porez. Ako propisima o indirektnim porezima nije utvrđen rok, povrati se vrše u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat.
(3) Kada UIO ne izvrši povrat u datom roku, obavezan je po službenoj dužnosti platiti zateznu kamatu prema članu 10. ovog zakona.
(4) Zatezna kamata teče od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat.
22. Odluka o količinama dizel-goriva na koje se ne plaća putarina u periodu juli – decembar 2009. godine („Službeni glasnik BiH“ br. 5/10 i 88/10) u relevantnom dijelu glasi: I.
Ovom Odlukom utvrđuju se količine dizel-goriva koje se koristi za potrebe rudnika, termoelektrana i željeznica na koje se ne plaća putarina u periodu juli-decembar 2009. godine (u daljnjem tekstu: oslobađanje).
II Oslobađanje iz tačke I. ove Odluke odnosi se na slijedeće subjekte:
[…]
b) korisnici iz Federacije Bosne i Hercegovine mjesečno litara […]
3. Rudnik mrkog uglja "Đurđevik u Đurđeviku d.o.o. 808 300 […] III.
Za realizaciju ove Odluke zadužuje se Uprava za indirektno oporezivanje, koja treba osigurati realizaciju oslobađanja količina iz tačke II. ove Odluke putem povrata putarine.
Uprava za indirektno oporezivanje izvršit će povrat već plaćene putarine korisnicima iz tačke II. ove Odluke, iz sredstava rezervi izdvojenih u 2010. godini koja služe za povrat indirektnih poreza.
IIIa Povrat plaćene putarine na dizel-goriva za period juli-decembar 2009. godine vrši se na osnovu pismenog zahtjeva pravnih lica iz tačke II. Odluke o količinama dizel-goriva na koje se ne plaća putarina u periodu juli-decembar 2009. godine". Zahtjev za povrat putarine iz stava 1. ove tačke podnosi se Grupi za kontrolu velikih poreznih obveznika, odnosno Grupi za reviziju i kontrolu nadležnog regionalnog centra UIO prema sjedištu podnosioca zahtjeva i isti mora da sadrži:
a) podatke o podnosiocu zahtjeva (naziv, adresu-sjedište, JIB, odgovorno lice kod pravnog lica);
b) broj Odluke o količinama dizel-goriva na koje se ne plaća putarina u periodu juli-decembar 2009. godine;
c) podatke o fakturama po kojima pravna lica iz tačke II. odluke imaju pravo na povrat putarine (broj i datum fakture, količina dizel goriva i iznos obračunate putarine po fakturi);
d) ukupna količina dizel-goriva za koji se traži povrat;
e) ukupan iznos putarine za koju se traži povrat;
f) broj računa kod banke na koji se treba izvršiti prijenos sredstava;
g) datum podnošenja zahtjeva.
Po prijemu zahtjeva iz stava 2 ove tačke, ovlaštena službena lica UIO će, u roku od 15 dana, izvršiti kontrolu kod podnosioca zahtjeva s posebnim osvrtom na namjensko korištenje nabavljenih količina dizel-goriva iz tačke II. ove Odluke, te o utvrđenom činjeničnom stanju sačiniti zapisnik u kojem će jasno konstatovati iznos putarine za koji je potrebno izvršiti povrat.
U postupku iz stava 3. ove tačke, podnosilac zahtjeva dužan je ovlaštenom službenom licu staviti na uvid svu dokumentaciju koja se odnosi na nabavku i utrošak dizel-goriva.
Nakon poravnanja drugih obaveza po osnovu indirektnih poreza, UIO će izvršiti povrat putarine, u roku od 30 dana, računajući od dana kada je nadležna organizaciona jedinica UIO zaprimila zahtjev.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 028384 20 Uvp od 24. aprila 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava navedenu odluku apelacionog vijeća Suda BiH tvrdeći da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 5318/15 od 6. decembra 2017. godine i AP 4307/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu da predmet, prije svega, pokreće pitanje prava na imovinu, Ustavni sud smatra svrsishodnim najprije ispitati navode o povredi prava na imovinu.
Pravo na imovinu
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pred organima uprave i Sudom BiH podnio pravne lijekove protiv rješenja kojim mu je utvrđeno pravo na povrat plaćene putarine za period juli – decembar 2009. godine u iznosu od 93.139,50 KM, ali ne i pravo na zakonske zatezne kamate na taj iznos, smatrajući da mu to pravo pripada pravilnom primjenom ZOPIO i Odluke o količinama dizel-goriva s obzirom na to da je zahtjev za povrat plaćene putarine podnio 20. oktobra 2010. godine, da je povrat već plaćenog iznosa putarine od 93.139,50 KM izvršen tek na osnovu rješenja od 2. decembra 2016. godine (a kojim rješenjem mu je utvrđeno pravo na povrat plaćene putarine u navedenom iznosu), odnosno tek nakon šest godina od dana podnošenja zahtjeva za povrat. U vezi s tim, apelant smatra da je osporenom odukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom utvrđivanja neosnovanosti njegovih žalbenih navoda u vezi sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata i da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu.
32. U vezi s tim, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 20. oktobra 2010. godine, u skladu sa odredbama Odluke o količinama dizel-goriva (kojom su propisani uslovi povrata već plaćene putarine na dizel-goriva za period jul – decembar 2009. godine) podnio zahtjev za povrat plaćene putarine za navedeni period u ukupnom iznosu od 394.113,75 KM. Proizlazi da je Odsjek rješenjem od 6. decembra 2010. godine djelimično udovoljio apelantovom zahtjevu tako što je odobrio povrat putarine u ukupnom iznosu od 300.974,25 KM, dok je zahtjev u preostalom iznosu usvojio tek u ponovnom postupku donošenjem rješenja 2. decembra 2016. godine (i to nakon što su prethodno donesena rješenja kojima je zahtjev u tom dijelu odbijen poništena od Suda BiH) utvrdivši mu pravo na povrat putarine i u iznosu od 93.139,50 KM. Dakle, iz navedenog i iz obrazloženja osporenih odluka nesumnjivo proizlazi da je prethodno plaćena putarina u iznosu od 93.139,50 KM vraćena apelantu tek nakon šest godina od dana podnošenja zahtjeva za povrat te putarine, i to na osnovu pomenutog prvostepenog rješenja od 2. decembra 2016. godine, a da mu u postupku koji je okončan osporenom odlukom nije priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, i to s pozivom na odredbe člana 14. stav 2. ZOPIO.
33. U vezi s pitanjem da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu garancija člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Vezano za navedeno, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetima koji su se odnosili na slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4783/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 35. i AP 3548/18 od 4. juna 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima apelant je osporio odluke apelacionog vijeća Suda BiH, koje su donesene u postupku po njegovim zahtjevima za obračun i isplatu zatezne kamate za neblagovremeno izvršene povrate PDV-a, a koji zahtjevi su odbijeni s pozivom na odredbe člana 14. stav 2. ZOPIO s obzirom na to da su sredstva po tom osnovu vraćena apelantu u roku od šest mjeseci od dana saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat. U pogledu ocjene da li se u tim slučajevima radi o imovini, Ustavni sud je u navedenim odlukama ukazao da čl. 13. i 14. stav
4. ZOPIO eksplicitno propisuju obavezu nadležnog organa da poreskom obvezniku vrati novčana sredstva kako je propisano, uključujući i zatezne kamate, zbog čega je zaključio da je apelant u tim slučajevima imao legitimno očekivanje da će mu biti isplaćena tražena zatezna kamata, odnosno da uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. (vidi AP 4783/19 tačka 35). Imajući u vidu praksu iz navedenih predmeta, koja je mutatis mutandis primjenjiva na konkretan premet, Ustavni sud i u konkretnom slučaju nalazi da apelant ima legitimno očekivanje da će mu biti isplaćena zatezna kamata koju je tražio podnesenim zahtjevom, odnosno da apelant uživa garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da konkretni predmet pokreće pitanja prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i da osporena odluka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine.
34. Zatim, odgovarajući na pitanje zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud se, prije svega, ponovo poziva na praksu u navedenim predmetima (AP 4783/19 i AP 3548/18) u kojima je usvojio apelacije i utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u Odluci broj AP 3548/18, na čije obrazloženje se pozvao i u Odluci broj AP 4783/19) zaključio sljedeće: „Ustavni sud smatra da se, u suštini, u konkretnom slučaju radi o proizvoljnom miješanju u pravo na imovinu zbog primjene roka za povrat od šest mjeseci iz člana 14. stav 2. ZOPIO u situaciji kada je propisom o određenom indirektnom porezu, u konkretnom slučaju Zakonom o PDV-u, propisan drugačiji rok i za povrat i za zateznu kamatu. Stoga, u takvom slučaju, kako je već rečeno, nije primjenljiv rok od šest mjeseci od kada je UIO 'saznao da treba izvršiti povrat'. Ustavni sud zaključuje da ako UIO ili sud u takvom slučaju primijene rok od šest mjeseci iz druge rečenice radi se o nezakonitom (proizvoljnom) miješanju u pravo na imovinu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra proizvoljnim način na koji su primijenjeni relevantni propisi, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo 'zakonito' na način na koji to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
35. Dalje, u vezi s navedenim pitanjem, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati i na svoju praksu u predmetima koji su se ticali pitanja isplata kamata iznosa nezakonito uplaćenih dažbina (PDV-a, carine i putarine) koje su apelantima vraćene rješenjem organa uprave (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4436/19 od 23. juna 2020. godine i AP 2702/18 od 15. jula 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a u kojima su zahtjevi za isplatu zateznih kamata na iznos tih dažbina odbijeni sa pozivom na odredbe člana 234. tada važećeg Zakona o carinskoj politici, a koja je isključivala isplatu kamata bez uvažavanja vremenskog perioda koji je protekao od momenta nezakonito naplaćenih dažbina, pa do njihovog vraćanja. Navedenim odlukama Ustavni sud je usvojio apelacije i utvrdio kršenje prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, konstatujući da miješanje u imovinu apelanata nije izvršeno „u skladu sa zakonom“.
36. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 4436/19 (u kojoj se zahtjev za isplatu kamata odnosio na kamate na nezakonito naplaćene PDV i carinu) utvrdio da je došlo do „nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu u situaciji kada nadležni organi uprave i Sud BiH nisu uzeli u obzir činjenicu da se povrat nezakonito naplaćenih dažbina u pretežnom dijelu odnosio na povrat PDV-a, što s pravom dovodi u pitanje isključivu primjenu tada važećeg ZCP-a imajući u vidu član 1. stav (2) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i okolnost da odredbe navedenog zakona eksplicitno propisuju obavezu nadležnog organa da poreskom obvezniku vrati novčana sredstva, uključujući i zatezne kamate, odnosno kada je odredba člana 234. ZCP-a u odnosu na povrat nezakonito naplaćene carine, koja je važila u relevantnom periodu, a koja isključuje isplatu kamata bez uvažavanja vremenskog perioda koji je protekao od momenta nezakonito naplaćenih dažbina, pa do njihovog vraćanja, što je čini nepreciznom i problematičnom s aspekta zaštite prava na imovinu iz Evropske konvencije, primijenjena bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, prije svega, dužine vremenskog perioda u kojem je apelant nezakonito bio lišen svoje imovine, te posljedično uticaja na apelantovo poslovanje, kako bi se utvrdilo da li je primjena tada važećeg člana 234. ZCP-a u konkretnom slučaju bila proporcionalna cilju kojem se težilo“ (tačka 55. citirane odluke).
37. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2702/18 (u kojoj se zahtjev za isplatu kamata odnosio na kamate na nezakonito naplaćene PDV i putarinu) utvrdio da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu „u situaciji kada se povrat nezakonito naplaćenih dažbina u jednom dijelu odnosio na povrat PDV-a, u obrazloženju osporenih odluka nije dat relevantan odgovor na pitanje da li su okolnosti konkretnog slučaja mogle opravdati isključivu primjenu člana 234. Zakona o carinskoj politici, što s pravom dovodi u pitanje isključivu primjenu tada važećeg Zakona o carinskoj politici, imajući u vidu član 1. stav (2) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i okolnost da odredbe navedenog zakona eksplicitno propisuje obavezu nadležnog organa da poreskom obvezniku vrati novčana sredstva, uključujući i zatezne kamate, odnosno kada je odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici u odnosu na povrat nezakonito naplaćene putarine, koja je važila u relevantnom periodu, a koja isključuje isplatu kamata bez uvažavanja vremenskog perioda koji je protekao od momenta nezakonito naplaćenih dažbina, pa do njihovog vraćanja, što je čini nepreciznom s aspekta zaštite prava na imovinu iz Evropske konvencije, primijenjena bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, prije svega, dužine vremenskog perioda u kojem je apelant nezakonito bio lišen svoje imovine, te posljedično uticaja na apelantovo poslovanje, kako bi se utvrdilo da li je primjena tada važećeg člana 234. Zakona o carinskoj politici u konkretnom slučaju bila proporcionalna cilju kojem se težilo“ (tačka 58. citirane odluke).
38. U oba navedena predmeta Ustavni sud je ukazao na praksu Evropskog suda koja se odnosila na slična pitanja, te je u Odluci broj AP 4436/19 (tačka 45) naveo: „U konkretnom slučaju, Evropski sud je naročito istakao da je iznos pogrešno naplaćenog poreza vraćen aplikantu otprilike pet godina i pet mjeseci nakon što je aplikant podnio zahtjev za povrat. Evropski sud je smatrao da je odbijanje poreskih vlasti da plate kamatu za tako dugačak period 'poremetilo pravičnu ravnotežu koja se mora održati između općeg i pojedinačnog interesa'“ (vidi Evropski sud, Eko-Elda AVEE protiv Grčke, presuda od 9. marta 2006. godine, aplikacija br. 10162/02, tač. 28–29). Također je Ustavni sud u Odluci broj AP 2702/18 (tačka 52) naveo: „Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda koji utvrđuje kršenje prava na imovinu kada je 'prolongirana nedostupnost iznosa koji je aplikantova kompanija neosnovano platila imala konačan i značajan uticaj na njegovu finansijsku situaciju', odnosno zato što se prolongiranjem vraćanja uplaćenih dažbina 'remeti pravična ravnoteža koja se morala održavati između potreba općeg interesa zajednice i potreba zaštite prava na neometano uživanje imovine' (op. cit. Eko-Elda AVEE)“.
39. Dakle, dovodeći u vezu praksu iz navedenih predmeta sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud ukazuje da je i u konkretnom slučaju, slično kao i u citiranim predmetima, osporenom odlukom zaključeno da apelant nema pravo za isplatu zatezne kamate na iznos neosnovano uplaćenih dažbina (u apelantovom slučaju putarine) koje su mu vraćene rješenjem organa uprave. Razlika u konkretnom predmetu, u odnosu na predmete AP 4436/19 i AP 2702/18 (koji su se odnosili na isplatu kamata za nezakonito naplaćene PDV, carinu i putarinu), jest ta što je u konkretnom predmetu zaključak izveden s pozivom na odredbe člana 14. stav 2. ZOPIO, a ne na odredbe člana 234. Zakona o carinskoj politici, kao što je to učinjeno u tim navedenim slučajevima). Razlika između konkretnog predmeta i predmeta AP 3548/18 i AP 4783/19 (iako je i u tim predmetima zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata odbijen pozivom na odredbe člana 14. stav 2. ZOPIO) jest u tome što se konkretan predmet odnosi na isplatu zatezne kamate na plaćenu putarinu, a u tim predmetima zahtjev se odnosio na isplatu zakonske zatezne kamate na nezakonito naplaćen PDV. Međutim, Ustavni sud smatra da se, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i predmeta AP 3548/18 i AP 4783/19 i obrazloženja osporenih odluka u tim predmetima, praksa iz ovih predmeta može, mutatis mutandis, primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da je odredbom tačke III.a Odluke o količinama dizel-goriva, na koju se u vezi s isplatom zakonskih zateznih kamata apelant bezuspješno pozivao u postupku koji je okončan osporenom odlukom, propisano: „[…] Nakon poravnanja drugih obaveza po osnovu indirektnih poreza, UIO će izvršiti povrat putarine u roku od 30 dana, računajući od dana kada je nadležna organizaciona jedinica UIO zaprimila zahtjev.“ U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u skladu sa članom 6. ZOPIO putarina smatra indirektnim porezom, a da Odluka o količinama dizel-goriva kao propis o putarini kao indirektnom porezu jasno propisuje rok kada je UIO obavezan da izvrši povrat, a to je rok od 30 dana, računajući od dana kada je nadležna organizaciona jedinica UIO zaprimila zahtjev. Dakle, u konkretnom slučaju je nesporno da je Odluka o količinama dizel-goriva zapravo lex specialis u odnosu na ZOPIO. U takvom slučaju, primjena roka iz druge rečenice člana 14. stav 2. ZOPIO ne dolazi u obzir budući da je posebnim propisom uređeno pitanje roka za povrat putarine. To znači da se za povrat putarine ne može primijeniti odredba druge rečenice člana 14. stav 2. i rok za povrat računati od dana „saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat“ (kao što je to urađeno u konkretnom slučaju), budući da je prema toj odredbi takvo računanje roka moguće samo kada posebnim propisom o indirektnom porezu nije propisan rok.
40. Dakle, dovodeći u vezu sve navedeno u kontekst s odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 3548/18 i AP 4783/19, te imajući u vidu i odluke o dopustivosti i meritumu AP 4436/19 i AP 2702/18, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju u suštini radi o proizvoljnom miješanju u pravo na imovinu zbog primjene roka za povrat od šest mjeseci iz člana 14. stav 2. ZOPIO u situaciji kada je propisom o određenom indirektnom porezu, u konkretnom slučaju Odlukom o količini dizel-goriva, propisan drugačiji rok za povrat. Stoga, u takvom slučaju, kako je već rečeno, nije primjenljiv rok od šest mjeseci od kada je UIO „saznala da treba izvršiti povrat“. Ustavni sud zaključuje da ako UIO ili sud u takvom slučaju primijene rok od šest mjeseci iz druge rečenice navedenog člana radi se o nezakonitom (proizvoljnom) miješanju u pravo na imovinu.
41. S obzirom na to da je utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu u kontekstu „zakonitosti miješanja“, Ustavni sud ukazuje da nije potrebno da ispituje ostale kriterije iz testa opravdanosti miješanja u to pravo u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (odnosno da li je to miješanje služilo legitimnom cilju u javnom interesu i održavalo razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti).
42. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama apelantu prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
43. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su organi uprave i sudovi zaključili da apelantu ne pripada pravo na isplatu zatezne kamate za neblagovremeno izvršen povrat putarine, primjenjujući proizvoljno relevantne propise (člana 14. stav 2. ZOPIO), zanemarujući da je posebnim propisom o određenom indirektnom porezu, u konkretnom slučaju Odlukom o količini dizel-goriva, propisan drugačiji rok za povrat, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić