Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4121/21 (G. R.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4121/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4121/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Gradimir Rađenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gradimir Rađenović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 005437 19 Uvp od 22. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gradimir Rađenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, podnio je 6. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 005437 19 Uvp od 22. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za privredu, finansije i društvene djelatnosti Opštine Pelagićevo (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 13. marta 2018. godine apelantu je priznat status borca sedme kategorije za vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika oružanih snaga Vojske Republike Srpske, odnosno pripadnika oružanih snaga bivše SFRJ u trajanju od šest mjeseci i 10 dana.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja od 13. marta 2018. godine, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 7. juna 2018. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 7. juna 2018. godine, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 13 0 U 005437 19 U od 28. juna 2019. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 28. juna 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 U 005437 19 Uvp od 22. septembra 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja rješenja Ministarstva od 7. juna 2018. godine proizlazi da je taj organ u predmetnom postupku cijenio kako sve dokaze koje je predložio i priložio apelant, tako i one dokaze koji su pribavljeni iz službenih evidencija Ministarstva i prvostepenog organa. Naime, da je u konkretnom slučaju izveden pravilan zaključak da je apelant bio vojno angažovan šest mjeseci i 10 dana u VP 7574 Petrovac, a da se preostalo vrijeme koje je u ratu proveo na mjestu sekretara Skupštine opštine Srpski Bihać ima smatrati njegovom radnom obavezom. Vrhovni sud je naveo da se naprijed navedeni pravilan zaključak Ministarstva ne zasniva na dopisu Ministarstva odbrane Republike Srpske iz septembra 1997. godine, kako to pogrešno interpretira apelant, nego na odredbama člana 2. stav (1) tač. a) i b) Zakona o pravima boraca (kojima je propisano da borac može biti lice koje je do 18. maja 1992. godine učestvovalo u oružanim akcijama i oružanoj borbi na teritoriji bivše SFRJ, a od 19. maja 1992. godine, pa do kraja rata lice koje je bilo pripadnik oružanih snaga Republike Srpske). Naime, neosnovan je navod apelanta da se njegovo angažovanje na mjestu ratnog sekretara Skupštine opštine Srpski Bihać ima smatrati „vršenjem drugih dužnosti za odbranu Republike Srpske“ ili „učestvovanjem u oružanoj akciji preduzetoj za vrijeme mira za odbranu Republike Srpske“. Navedena dva pojma se, kako je to naveo Vrhovni sud, shodno sadržaju odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o pravima boraca, isključivo odnose na pripadnike oružanih snaga i učesnike oružanih akcija preduzetih za vrijeme mira za odbranu Republike Srpske, a u koju kategoriju ne spada angažovanje apelanta u periodu izvan onog koji mu je priznat u okviru predmetnog postupka. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da odredbe člana 2. stav (1) tač. a) i b) Zakona o pravima boraca ne odnose samo na pripadnike oružanih snaga i učesnike oružanih akcija, nego i na druga lica koja su doprinijela odbrani Republike Srpske. Dalje ističe da su upravni organi i redovni sudovi svoje zaključke zasnovali na „dopisu nekadašnjeg ministra odbrane Republike Srpske“ (dopis Ministarstva odbrane Republike Srpske iz septembra 1997. godine), čime su njegova prava povrijeđena, a on stavljen u neravnopravan položaj.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su organi uprave i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 28. juna 2019. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4121/21 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio