Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1911/20 (R. F. B. i Hercegovine)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kamata
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1911/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1911/20, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 273968 14 Rsž od 26. februara 2020.
godine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Odbija se apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 273968 14 Rsž od 26. februara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adina Buzurović advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 273968 14 Rsž od 26. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 273968 12 Rs od 21. februara 2014. godine. Apelantica je ovu apelaciji podnijela zbog dužine postupka, a navela je i da je izjavila reviziju o kojoj u vrijeme podnošenja apelacije još nije bilo odlučeno. Ovaj predmet je zaveden pod brojem AP 1911/20.
2. Apelantica je 14. aprila 2021. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu nakon što je Rješenjem Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 273968 21 Rev njena revizija odbačena kao nedopuštena. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 1219/21.
3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću ista pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1911/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 3. decembra 2020. godine od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Lejle Sokolović, učesnice u postupku, posredstvom punomoćnika, advokata Faruka Karića (u daljnjem tekstu: tužiteljica), da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor 23. oktobra, a Općinski sud 13. decembra 2020, dok ostali pozvani nisu dostavili odgovore.
6. Odgovori na apelaciju su 18. januara 2022. godine dostavljeni apelantici na eventualno izjašnjenje. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Tužiteljica je 9. jula 2012. godine podnijela tužbu kojom je tražila da sud obaveže apelanticu da joj isplati određene novčane iznose za određene periode na ime razlike naknade za topli obrok, naknade za regres i za jubilarnu nagradu. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 273968 12 Rs od 21. februara 2014. godine djelimično usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev u odnosu na topli obrok i regres, kako je to detaljno navedeno u prvom stavu izreke prvostepene presude, dok je višak njenog tužbenog zahtjeva u odnosu na topli obrok i regres, te u odnosu na jubilarnu nagradu odbio.
9. U obrazloženju te presude Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su apelantica i tužiteljica zaključile ugovor o radu 1. marta 2009. godine na neodređeno vrijeme, da su 20. februara 2012. godine, po pismenom zahtjevu tužiteljice, zaključile sporazum o raskidu radnog odnosa u kojem je u članu 3. navedeno da na osnovu tog sporazuma prestaju sva prava i obaveze tužiteljice koje su proizašle iz radnog odnosa, i to sa danom 15. februar 2012. godine. Dalje je utvrđeno da je između parničnih stranaka 23. februara 2012. godine zaključen i sporazum o vansudskom poravnanju, i to u vezi sa rješavanjem spornog odnosa „nastalog u vezi sa rješenjem o prestanku ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 1. decembra 2009. godine, koje je predmet spora koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 176863 10 Rs“. Ovim sporazumom o vansudskom poravnanju u drugom postupku apelantica je obavezana da isplati tužiteljici određeni iznos na ime razlike plaće za period decembar 2009 – januar 2012. godine sa pripadajućim doprinosima, a tužiteljica se odrekla potraživanja preko iznosa dogovorenog tim sporazumom, kao i dijela tužbenog zahtjeva za uspostavu radnopravnog odnosa.
10. Dalje, sud je detaljno naveo koje je dokaze proveo i kako je utvrdio da je apelantica dužna po osnovu toplog obroka i regresa isplatiti tužiteljici dosuđene iznose, pa je, nakon analiziranja Pravilnika o plaćama i naknadama zaposlenika apelantice (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) i nalaza vještaka, utvrdio da je apelantica dužna isplatiti utvrđenu razliku (detaljno na str. 5-7. prvostepene presude) za topli obrok i regres, kako je to već navedeno. Dalje, sud je odbio prigovor presuđene stvari uz obrazloženje da se tužiteljica u ranijem postupku odrekla potraživanja koje „nije predmet ove tužbe“, već se taj postupak vodio radi poništenja rješenja o prestanku ugovora o radu i tužiteljicinog zahtjeva za isplatu razlike plaća. Također, Općinski sud je odbio i prigovor apsolutne zastare potraživanja uz obrazloženje da je tužba podnesena 9. jula 2012. godine, da se odnosi na potraživanja za period 1. juli 2009 - 15. februar 2012. godine, te da nije protekao zastarni rok od tri godine.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 273968 14 Rsž od 26. februara 2020. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je uglavnom ponovio utvrđenja i zaključke prvostepenog suda, pa je zaključio da je taj sud pravilno ocijenio nalaz vještaka i njegov iskaz na glavnoj raspravi u vezi sa materijalnim dokazima koji su provedeni. Također, Kantonalni sud je naveo i da je, suprotno žalbenim navodima, iz zapisnika od 21. januara 2014. godine utvrdio „da ne proizlazi bilo kakav prijedlog punomoćnika [apelantice] u vezi sa odredbom člana155. Zakona o parničnom postupku, tj. eventualni prijedlog za određivanje drugog vještaka“. Osim toga, Kantonalni sud je odbio i apelanticine žalbene navode da zaključeni sporazum o raskidu radnog odnosa predstavlja sporazum o otpuštanju duga iz člana 344. Zakona o obligacionim odnosima, kako je to zaključio i prvostepeni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo sadržaj ove odredbe, pa je zaključio da iz sporazuma o prekidu radnog odnosa ne proizlazi da se tužiteljica odrekla „tačno određene obaveze [apelantice], da se odrekla isplate regresa i toplog obroka, koja obaveza je utvrđena normativnim aktima [apelantice] i pozitivnim zakonskim propisima, kao ni tačno određenog novčanog iznosa po tim osnovama“. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao i na pravno stanovište Vrhovog suda prema kojem kod ugovora o otpuštanju duga obaveza dužnika prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi.
12. Također, Kantonalni sud je odbio i žalbene navode da, prema Pravilniku, za isplatu regresa moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta navedena u članu 35. Pravilnika (da apelantica nije završila prethodnu poslovnu godinu sa gubitkom i da su finansijskim planom za tekuću godinu predviđena sredstva za isplatu regresa). Naime, sud je utvrdio da je članom 19. OKU predviđeno kao uvjet samo da poslodavac nije prethodnu godinu završio sa gubitkom, pa kako je utvrđeno da to nije bio slučaj, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužiteljici dosudio naknadu za razliku regresa za utuženi period.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 273968 21 Rev apelanticina revizija je odbačena kao nedozvoljena.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na odlučivanje „u razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelantica u suštini ponavlja sve prigovore koje je isticala i pred Općinskim i Kantonalnim sudom, a naročito da su sudovi pogrešno tumačili odredbe člana 344. ZOO kada su zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o otpustu duga. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno ocijenili „niz odlučnih činjenica od čijeg postojanja ili nepostojanja direktno zavisi meritorno rješavanje spornog odnosa među parničnim strankama“. Naročito navodi da „to što su strane sporazum o otpuštanju duga nazvale sporazum o raskidu radnog odnosa ne mijenja njegovu pravnu prirodu normiranu odredbama člana 344 ZOO“, obrazlažući detaljno zbog čega smatra da je stav sudova o ovom pitanju pogrešan (str. 5-6. apelacije). Dalje, apelantica smatra da sudovi nisu dali jasna i dovoljna obrazloženja za svoje stavove u vezi sa ovim pitanjem, te da i to predstavlja kršenje prava na pravično suđenje.
15. U vezi sa dužinom postupka, apelantica je navela da smatra da ukupno trajanje postupka od osam godina od dana podnošenja tužbe u radnom sporu, „od čega je više od šest godina čekala na donošenje drugostupanjske odluke“, ne odgovara standardu prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim je navela i da se ne radi o kompleksnom pravnom pitanju, te da se dužina postupka u konkretnom slučaju ne može opravdati. U vezi s tim, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu „posebno zbog visine zakonskih zateznih kamata […] čija visina je jednaka visini glavnog duga, što je direktna posljedica dužine trajanja postupka“. Apelantica, također, smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom pitanju koje je značajno za primjenu prava i u drugim slučajevima u vezi s čim navodi da postoji „različita sudska praksa“, te da su različita i stajališta Vrhovnog suda u vezi s tim (detaljnije na strani 7. apelacije).
16. Sumirajući na kraju apelaciju, apelantica navodi da sudovi nisu dali zadovoljavajuća i razumna obrazloženja za svoje odluke, da je ocjena dokaza i primjena prava bila proizvoljna, kao i da je postupak trajao neprimjereno dugo. Stoga, traži da Ustavni sud utvrdi kršenje prava na pravično suđenje i imovinu i da joj dosudi 3.000 KM kao nematerijalnu štetu zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u odluci „iznio razloge koji opravdavaju donošenje drugostepene odluke“ kao i da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi sa navodima o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Kantonalni sud je naveo da se „o tome neće izjašnjavati“, ali da je „zadužen velikim brojem predmeta“, te da se „pridržava pravila o redoslijedu rješavanja predmeta“.
18. Općinski sud je u odgovoru naveo da se u postupku pridržavao svih zakonom propisanih rokova, da je u odnosu na meritum dao razloge u svojoj odluci, a naročito da je obrazložio ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:
OTPUŠTANJE DUGA
Sporazum Član 344.
(1) Obaveza prestaje kad poverilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi.
(2) Za punovažnost ovog sporazuma nije potrebno da bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz koga je obaveza nastala.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, čije relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 191. stav 4.
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 273968 21 Rev apelanticina revizija odbačena kao nedozvoljena zbog čega ovo rješenje ne predstavlja efektivan pravni lijek, pa je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 273968 14 Rsž od 26. februara 2020. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelantica je primila 11. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u konkretnom slučaju ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica osporava navedene presude i smatra da joj je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na odlučivanje „u razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj stav izražen u Odluci broj AP 39/03 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) prema kojem državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je apelantica javni servis, koji je uređen Zakonom o javnom servisu Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i prema kojem ima status javnog preduzeća, Ustavni sud će ispitati apelacione navode o povredi prava garantiranih članom II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[…]
k) Pravo na imovinu. [...] Pravo na pravično suđenje u odnosu na osporene presude
28. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su sudovi, kako je navela, pogrešno i proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, naročito zato što, kako navodi, nisu dali odgovarajuće obrazloženje za svoje odluke.
29. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ističe da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
30. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
31. U konkretnom slučaju apelantica u obrazloženju svojih apelacionih navoda ne iznosi ništa što nije već ranije isticala pred redovnim sudovima o čemu su sudovi pri odlučivanju dali jasna i dovoljna obrazloženja. Naročito, sudovi su obrazložili zbog čega su zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o otpustu duga u smislu člana 344. ZOO, već da se radi o sporazumnom raskidu radnog odnosa, a Kantonalni sud se pozvao i na konkretne stavove Vrhovnog suda o pitanju otpusta duga (vidi tačku 11.1. ove odluke). U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ističe da su apelantica i tužiteljica sklopile sporazum o prekidu radnog odnosa u smislu Zakona o radnim odnosima, koji ni po svom sadržaju, a ni po namjeri kod njegovog sklapanja ne može predstavljati otpust duga u smislu člana 344. ZOO, kako su to i sudovi zaključili. Osim toga, sudovi su jasno i detaljno obrazložili zašto se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari u vezi sa zaključenim sporazumom o vansudskom poravnanju u sporu koji je vođen između istih stranaka i prema kojem se apelantica obavezala platiti tužiteljici razliku plaća, budući da se u konkretnom slučaju potraživanje odnosilo na topli obrok, regres i jubilarnu nagradu.
32. Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da su o svim ključnim pitanjima dali odgovarajuće obrazloženje. Zbog toga se ne može reći da u osporenim odlukama ima bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica niti jednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njenu štetu, već da je samo nezadovoljna rezultatom.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani, osim prava na suđenje u razumnom roku koje će Ustavni sud naknadno ispitati.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
34. Apelantica smatra da joj je pravo na suđenje u razumnom roku prekršeno zato što je postupak u konkretnom slučaju trajao oko osam godina od čega je šest godina trebalo da Kantonalni sud odluči o žalbi.
35. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalih, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, tačka 38).
36. U konkretnom slučaju nesporno je da je relevantni period od podnošenja tužbe (9. juli 2012. godine) do donošenja konačne odluke drugostepenog suda (26. februar 2020. godine), dakle, period od nešto manje od osam godina. Također, nesporno je da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode, te da predmet nije bio naročito složen. Ustavni sud naročito zapaža da je postupak najduže čekao na rješavanje pred Kantonalnim sudom, kojem je trebalo šest godina da odluči o žalbi protiv prvostepene presude. U vezi s tim, Kantonalni sud nije pružio bilo kakvo obrazloženje osim što je naveo da ima veliki broj predmeta koje rješava prema redoslijedu, ali Ustavni sud ne može prihvatiti takvo obrazloženje, naročito kada se radi o nedonošenju odluke u periodu od šest godina u predmetu koji nije naročito složen i koji je po zakonu hitan. Stoga, Ustavni sud smatra da se ukupna dužina postupka u konkretnom slučaju može staviti na teret isključivo Kantonalnom sudu, jer je predmet pred Općinskim sudom riješen relativno brzo.
37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Naknada nematerijalne štete
38. Apelantica je zatražila 3.000 KM na ime naknade štete zbog dužine postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
39. Međutim, s obzirom na to da se radi o javnom servisu koji ima status javnog preduzeća, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje dovoljna satisfakcija u konkretnom slučaju.
Pravo na imovinu
40. Apelantica se žali da joj je, zbog dužine postupka, prekršeno i pravo na imovinu naročito zbog zateznih kamata koje su tekle i u periodu u kojem je Kantonalnom sudu trebalo da odluči o žalbi.
41. U konkretnom slučaju je nesumnjivo da obavezivanje apelantice da plati određene iznose glavnog duga sa zateznim kamatama predstavlja miješanje u apelanticinu imovinu, koje je zakonito i ima legitiman cilj. Međutim, Ustavni sud zapaža da bi iznos zateznih kamata koje apelantica mora isplatiti tužiteljici bio sigurno manji da je Kantonalni sud riješio predmet u razumnom roku. Pri tome Ustavni sud uzima u obzir i činjenicu da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem sa rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Propusti nadležnih da se ovakvi sistemski problemi riješe i nakon donošenja odluka Ustavnog suda o tome, te da se osigura suđenje u razumnom roku ne mogu ići na štetu parničnih stranaka ni kada se odlučuje o njihovim pravima, niti kada se odlučuje o njihovim obavezama, budući da se pravo na pravično suđenje odnosi na garancije koje se tiču odlučivanja i o građanskim pravima i o obavezama. Imajući u vidu sve navedeno, zatim, činjenicu da još uvijek nisu otklonjeni sistemski problemi sa rješavanjem predmeta pred sudovima u razumnom roku, te prethodni zaključak Ustavnog suda da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u odnosu na apelanticu, Ustavni sud smatra da postoji i kršenje apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Navode koji se tiču osporavanja rješenja Vrhovnog suda kojim je odbačena revizija Ustavni sud neće razmatrati, jer je konačna odluka u konkretnom slučaju, kako je to već navedeno, osporena presuda Kantonalnog suda.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je postupak po tužbi iz radnog odnosa, koji nije naročito složen i koji je po zakonu hitan, trajao ukupno nešto kraće od osam godina od čega je šest godina trebalo Kantonalnom sudu da odluči o žalbi protiv prvostepene presude, a Kantonalni sud nije dao bilo kakve prihvatljive razloge za tako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud zaključuje da je, zbog neopravdanog odugovlačenja odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude, prekršeno i apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da će apelantica morati platiti veći iznos dosuđenih zateznih kamata zbog neopravdanog odugovlačenja postupka.
44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju drugih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zato što apelantica ni na koji način nije dovela u pitanje ukupnu pravičnost postupka, a obrazloženja koja su sudovi dali za svoje odluke zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić