Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3843/21 (D.M.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Kazna
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3843/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3843/21, rješavajući apelaciju koju je podnio D. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. M.
protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 004010 21 Kž 2 od 31. kolovoza 2021. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Iks 113/09 (X – K – 05/164) od 13. kolovoza 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. D. M. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Gruda, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac“ iz Mostara, podnio je 8. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 004010 21 Kž 2 od 31. kolovoza 2021. godine i Rješenja Suda BiH broj Iks 113/09 (X – K – 05/164) od 13. kolovoza 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH od 29. travnja 2008. godine (pravomoćna 30. ožujka 2009. godine) apelant je oglašen krivim za kazneno djelo Carinska prijevara iz čl. 216. st. 3. u svezi sa st. 1. Kaznenoga zakona BiH (u daljnjemu tekstu: KZ BiH), kazneno djelo Porezna utaja iz čl. 210. st. 1. KZ BiH, te za produljeno kazneno djelo Porezna utaja iz čl. 272. st. 2. KZ Federacije BiH, a sve u svezi sa čl. 53. KZ BiH, pa mu je za kazneno djelo Carinske prijevare iz čl. 216. st. 3. u svezi sa st.
1. KZ BiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, za kazneno djelo Porezna utaja iz čl. 210. st. 1. KZ BiH novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, te za produljeno kazneno djelo Porezna utaja iz čl. 272. st. 2. KZ Federacije BiH kazna zatvora u trajanju od jedine godine i novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM, pa je primjenom čl. 53. KZ BiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 50.000,00 KM.
3. Rješenjem Suda BiH od 13. kolovoza 2021. godine odbijena je kao neutemeljena molba apelanta za utvrđivanje zastare izvršenja jedinstvene kazne zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci, koja mu je izrečena Presudom Suda BiH broj X-K-05/164 od 29. travnja 2008. godine.
4. Rješenjem Suda BiH od 31. kolovoza 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta protiv rješenja toga suda od 13. kolovoza 2021. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH istakao je da je pravilno pobijanim rješenjem konstatirano da je međunarodna tjeralica za apelantom izdana 25. veljače 2011. godine, te da je taj sud poduzimao sve zakonom propisano radnje i mjere kako bi apelant stupio na izdržavanje kazne zatvora. Također, istakao je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da bi apsolutni rok zastare izvršenja izrečene jedinstvene kazne zatvora istekao 30. ožujka 2029. godine. Nadalje, istakao je da je čl. 18. st. 3. KZ BiH propisano da se zastarijevanje prekida svakom radnjom nadležnoga organa koja se poduzima radi izvršenja kazne. Također, istakao je da je utvrđeno da je nakon izdavanje međunarodne tjeralice poduzeta nova procesna radnja, tj. 11. studenoga 2018. godine je produžen rok važenja međunarodne tjeralice raspisane protiv apelanta. Dakle, istakao je da je očigledno da je sud u međuvremenu, kako apelant nije bio lišen slobode i upućen na izdržavanje izrečene kazne do toga dana, poduzimao radnje na njegovomu pronalasku, a kojima je tijek zastare prekinut. Osim toga, istakao je da u odnosu na prigovor apelanta da nije bilo zakonskoga utemeljenja za izdavanje tjeralica, taj sud nalazi da je 21. siječnja 2011. godine izdao uputni akt kojim se apelant upućuje na izdržavanje kazne zatvora, te da iz akta Sudbene policije BiH od 26. siječnja 2011. godine je vidljivo da djelatnici Sudbene policije BiH apelanta nisu našli na adresi, već da su zatekli njegove srodnike, koji su ih obavijestili da ne znaju gdje se apelant nalazi. Imajući u vidu navedeno, istakao je da su, naprotiv prizivnim navodima apelanta, bili ispunjeni uvjeti iz čl. 443. st. 1. Zakona o kaznenome postupku za izdavanje tjeralice, a potom i međunarodne tjeralice.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u predmetnoj apelaciji navodi kako je nesporno da je presuda postala pravomoćna 30. ožujka 2009. godine, te i kada bi se uzelo u obzir da rokovi zastare izvršenja kazne teku od 25. veljače 2011. godine kada je poduzeta zadnja radnja, tj. izdavanje međunarodne tjeralice, zastara bi nastupila 25. veljače 2021. godine. Osim toga, navodi da međunarodna tjeralica ukoliko je i bila raspisana nije imala zakonsko uporište. Također, istječe da je drugostupanjski sud utvrđivao činjenicu produženja međunarodne tjeralice, koju prvostupanjski sud nije utvrdio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno istakao koje radnje su nadležni organi poduzimali radi izvršenja kazne, te zbog čega nije nastupila zastara izvršenja kazne, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić