Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4130/21 (Š. O. i drugi)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Disciplinska mjera
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4130/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4130/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Šefkija Omeragić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Šefkija Omerović, Zuhdija Hasanović, Mirsad Pitarević, Nihad Hasanović, Ramiz Makić, Reuf Katana, Midhat Veletovac, Sehad Vejo, Fadil Baličevac, Esad Salihagić, Senad Vatrenjak, Midhat Nuhić, Sead Husejnović, Hilmo Fatić i Džemal Bozalija protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 423847 17 Rsž od 6. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šefkija Omerović iz Ilidže, Zuhdija Hasanović iz Vogošće, Mirsad Pitarević iz Ilijaša, Nihad Hasanović iz Vogošće, Ramiz Makić iz Sarajeva, Reuf Katana iz Ilidže, Midhat Veletovac iz Sarajeva, Sehad Vejo iz Sarajeva, Fadil Baličevac iz Sarajeva, Esad Salihagić iz Sarajeva, Senad Vatrenjak iz Sarajeva, Midhat Nuhić iz Sarajeva, Sead Husejnović iz Sarajeva, Hilmo Fatić iz Visokog i Džemal Bozalija iz Hadžića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 423847 17 Rsž od 6. oktobra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbačena je tužba apelanata podnesena radi poništenja odluka o oglašavanju apelanata (kao zaposlenika tuženog, KJKP „Gradski saobraćaj“ Sarajevo) odgovornim i izricanju mjere pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je tuženi 17. aprila 2013. godine donio odluke kojima je apelante oglasio odgovornim i izrekao mjeru pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu sa obrazloženjem da su apelanti povrijedili radne obaveze iz člana 6. stav (1) tačka 12) Pravilnika o odgovornosti zaposlenika za povrede radnih obaveza tuženog. Kantonalni sud je ukazao da, naime, rješavanje o predmetnom tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost, odnosno da je tužba nedopuštena iz razloga što predmetne odluke (o izricanju pismenog upozorenja na obaveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza) nisu odluke protiv kojih radnik ima pravo na sudsku zaštitu. Naime, Kantonalni sud je naveo da u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca radnik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativan učinak na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada (dakle, odluka poslodavca koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je naveo da pismeno upozorenje, u smislu odredbi člana 88. st. (2) i (3) Zakona o radu, nije odluka koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa, shodno odredbama člana 102. i člana 103. st. (2) i (3) Zakona o radu, već je to samo izjava koja nema neposredan pravni učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo apelanata iz radnog odnosa. Naime, takva izjava (odluka kojom su apelanti oglašeni odgovornim i izrečena im pismena mjera upozorenja pred otkaz ugovora o radu) zapravo je odraz zakonske obaveze poslodavca u slučaju da radnik krši obaveze iz radnog odnosa, jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika u smislu odredbi člana 88. st. (2) i (3) Zakona o radu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se opravdanost takvog upozorenja ne može neposredno pobijati pred sudom, već se neosnovanost takvog upozorenja može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da su mogli tražiti ostvarenje svojih prava i pred nadležnim sudom, te da se sud u ovom postupku pogrešno oglasio nenadležnim.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-763/21 od 7. aprila 2021. godine i AP-1309/21 od 5. maja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić