Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3604/21 (M. N.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3604/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3604/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mario Naletilić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mario Naletilić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 518238 17 Rsž od 6. travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 518238 15 Rs od 16. studenoga 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mario Naletilić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Naletilić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 23. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 518238 17 Rsž od 6. travnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 518238 15 Rs od 16. studenoga 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1759/21 od 9. lipnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv rješenja Kantonalnoga suda od 6. travnja 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 518238 21 Rev od 25. kolovoza 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena odluka Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskoga suda od 16. studenoga 2016. godine naloženo je tuženici (Federacija BiH, Sudbena policija) da apelantu na ime jubilarne nagrade za 15 godina neprekidnoga rada isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 842,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 6. travnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje (sadržano u presudi Općinskoga suda od 16. studenoga 2016. godine, kojim je odlučeno o troškovima postupka) potvrđeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odluku o troškovima donio na temelju čl. 383. st. 1. i 2., čl. 386. st. 1. i čl. 396. st. 1-3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), a koji se sastoje od priznatih troškova apelanta za zastupanje putom punomoćnika-odvjetnika, a koji se sastoje od: sastava tužbe, zastupanja na pripremnome ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, uvećani za PDV u iznosu od 122,40 KM, što ukupno predstavlja dosuđeni iznos troškova. Nadalje, istakao je da prvostupanjski sud nije dosudio apelantu potraživane troškove koji se odnose na uporabu osobnoga automobila od strane odvjetnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški dva puta, te za odsustvo odvjetnika iz ureda zbog pristupa na dva ročišta. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 387. st. 1. ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka cijenio koji su troškovi bili potrebno radi vođenja postupka, odnosno radi zaštite prava i interesa apelanta. Naime, istakao je da troškovi korištenja vlastitoga automobila i odsustva iz ureda su očigledno nastali uslijed činjenice da je apelant kao punomoćnika angažirao odvjetnika čije sjedište nije na području postupajućega prvostupanjskoga suda. Nadalje, istakao je da se angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje ove parnice, a imajući u vidu vrstu i složenost postupka i vrijednost spora. Istakao je da na jednostavnost spora ukazuju njegov činjenični i pravni temelj, okolnost da su izvedeni dokazi samo čitanjem isprava, kao i da je među strankama bila nesporna visina neisplaćenih naknada. Također, istakao je da okolnost da je apelant prema stanju spisa raspoređen kao djelatnik Sudbene policije u Širokome Brijegu, je sukladno odredbama o izberivoj mjesnoj nadležnosti, okolnost zbog koje je mogao tužbu podnijeti na području suda na kojemu obavlja rad, pa bi na taj način bio u mogućnosti angažirati odvjetnika po svojemu izboru, a bez dodatnih troškova radi prijevoza i odsustva punomoćnika iz ureda. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi kako su mu trebali biti dosuđeni svi troškovi koje je opredijelio na temelju Odvjetničke tarife, „koja je lex specialis u ovome slučaju“. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad) kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) i (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Nenadležnost za odlučivanje
8. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima „koja su sadržana u ovome ustavu“. Obzirom na to da se apelantica poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4566/20 od 20. listopada 2021. godine, toč. 25., odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
II.Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1623/21 od 23. lipnja 2021. godine, sa daljnjim referencama navedenim u toj odluci, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka a) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić