Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4438/20 (M.B.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4438/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4438/20, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 033184 19 Kž od 21. listopada 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Ivana Grizelj Ćorluka, odvjetnica iz Gruda, podnio je 7. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 033184 19 Kž od 21. listopada 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 14. prosinca 2020. godine, apelant je 21. prosinca 2020. godine dopunio apelaciju. Apelant (osobno) je 23. prosinca 2020. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 10. kolovoza 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi od kojih je zatraženo su dostavili odgovore na apelaciju.

3. Odgovori na apelaciju su 16. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

4. Apelant je 20. i 24. siječnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 63 0 K 033184 17 K od 28. prosinca 2018. godine apelant je proglašen krivim zato što je neutvrđenog dana, u razdoblju od 5. do 11. rujna 2016. godine, u navedenom mjestu i na opisani način, skupa sa M. M., radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, u više navrata ulazio u obiteljsku kuću J. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni), gdje su vršili pretraživanje po stvarima, tražeći novac, pa su tako 10. rujna 2016. godine poduzeli opisane radnje kojim su od oštećenog otuđena novčana sredstva. Općinski sud je utvrdio da je na navedeni način apelant kao suizvršitelj počinio kazneno djelo teške krađe iz članka 287. stavak (1) točka a), u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

7. Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku Tužiteljstvo protiv apelanta podiglo Optužnicu broj T08 0 KT 0004978 17 od 11. listopada 2017. godine. Potom je naveo dokaze optužbe, koje je proveo u dokaznom postupku na glavnoj i javnoj raspravi (strana 3. presude). Općinski sud je naveo da je proveo i dokaze obrane ispitivanjem svjedoka T. V. i M. B. (apelantove supruge), da je ispitao apelanta u svojstvu svjedoka. Pored toga, Općinski sud je kao dokaz obrane pročitao dopis Granične policije Bosne i Hercegovine od 13. rujna 2018. godine s prilogom granične provjere nad osobama: pojedinačna tabela za razdoblje od 5. do 11. rujna 2016. godine (u daljnjem tekstu: dopis Granične policije), koji je bio i dokaz optužbe.

8. Općinski sud je istaknuo da je ocjenom provedenih dokaza na glavnoj raspravi, pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, utvrdio da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude i našao da u tim radnjama stoje sva zakonska obilježja bića kaznenog djela teške krađe iz članka 287. stavak (1) točka a), u svezi sa člankom 31. KZFBiH, za koje ga je proglasio krivim.

9. Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da su se apelant i M. M. prethodno dogovorili da izvrše krađu i da su u više navrata u razdoblju od 5. do 11. rujna 2016. godine dolazili do obiteljske kuće oštećenog, te kroz krovnu ciglu obiteljske kuće ulazili u nju i vršili pretraživanje po stvarima tražeći novac. Zatim, da su apelant i M. M. 10. rujna 2016. godine, prilikom posljednjeg ulaska u obiteljsku kuću oštećenog, otvorili prozor na kući i prilikom izlaska ostavili ga otvorenim. Dalje proizlazi da je 11. rujna 2016. godine (nedjelja) u jutarnjim satima kroz spomenuti prozor u kuću oštećenog ušao M. M. i otuđio metalnu kasu u kojoj je bio novac u vlasništvu oštećenog u raznim valutama (euri, kune i KM), nakon čega je izašao kroz prozor kroz koji je i ušao, a potom pozvao apelanta na telefon koji on koristi kako bi se s njim našao. M. M. je potom otuđeni novac i kasu odnio u staru obiteljsku kuću koju koristi apelant, gdje su ga sakrili, te ga kasnije međusobno i podijelili, oštetivši na taj način oštećenog za vrijednost otuđenih novčanih sredstava. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je iskaz oštećenog, dan pred djelatnicima policije, pročitan na glavnom pretresu, u skladu sa člankom 288. stavak (2) ZKPFBiH, zato što je svjedok – oštećeni u međuvremenu umro. Općinski sud je istaknuo da iz iskaza oštećenog proizlazi da je primao dvije mirovine, da je štedio tako što je novac podizao iz banke ili mu je dolazio poštom, da ga je stavljao u metalnu sivu kutiju od prve pomoći i krio na različitim mjestima i da je 11. rujna 2016. godine utvrdio da je ona nestala, a da je u kasi bilo najmanje oko 30.000,00 KM u eurima, hrvatskim kunama i KM. Nadalje, Općinski sud je interpretirao iskaze svjedoka I. Š., I. L. i M. B. (policijskih djelatnika), te T. V. i iskaz apelantove supruge M. B.

10. Potom je Općinski sud detaljno interpretirao iskaze apelanta i M. M. (koji je s apelantom počinio predmetno kazneno djelo) i naveo svoje zaključke u svezi s tim iskazima. Općinski sud je naveo da je apelant, koji je ispitan i tijekom istrage, na glavnom pretresu negirao da je na zapisniku o njegovom ispitivanju iz istrage od 11. kolovoza 2017. godine njegov potpis, te je stoga provedeno vještačenje apelantovog potpisa na spornom zapisniku putem vještaka kriminalističke struke – podoblasti vještačenja novca, dokumenata i rukopisa A. F. Općinski sud je istaknuo da se nalaz i mišljenje vještaka u potpunosti slaže s iskazima svjedoka I. L. i M. B., iz kojih nedvojbeno proizlazi da je apelant skriptor svih potpisa na zapisniku o njegovom ispitivanju iz istrage od 11. kolovoza 2017. godine, pa iz navedenog razloga Općinski sud nije prihvatio apelantove navode da nije njegov potpis na zapisniku ocijenivši da je on dan s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti, odnosno s ciljem da se njegov iskaz iz istrage ne koristi u dokaznom postupku kao dokaz. Općinski sud je naveo da je prihvatio apelantov iskaz dan u istrazi kao točan (čije dijelove je potom interpretirao u presudi), dok je iskaz koji je apelant dao prilikom saslušanja u dokaznom postupku pred sudom ocijenio kao iskaz koji je dan s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti, jer se apelantov iskaz iz istrage u relevantnom dijelu slaže s iskazom svjedoka M. M., dok iz drugih provedenih dokaza ne proizlazi drugačije.

11. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja kriminalističkog vještaka za mobilne telefonske uređaje i telekomunikacijske tehnologije A. B., koji je nalaz i mišljenje dao na temelju naredbe Tužiteljstva, dostavljenih mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica (opisani na strani 7. presude) i koji je iznio na glavnoj raspravi, proizlazi da je kod opisanog mobilnog telefonskog aparata koji je oduzet od M. M. evidentirana komunikacija s mobilnim telefonskim aparatom opisanog broja u razdoblju od 4. do 15. rujna 2016. godine (sadržaj nalaza interpretiran u presudi), koji je u imeniku evidentiran pod imenom „Mate“.

12. Općinski sud je dalje naveo da je iz dopisa Granične policije vidljivo, između ostalog, da je u razdoblju od 5. do 11. rujna 2016. godine apelant evidentiran da je prelazio državnu granicu BiH, a da osoba M. B. (apelantova supruga), za koju nisu navedeni drugi osobni podaci, nije evidentirana da je prelazila državnu granicu. Potom je navedeno da je iz granične provjere nad osobama, pojedinačna-tabelarna za razdoblje od 5. do 11. rujna 2016. godine, vidljivo da je apelant 5. 7. i 8. rujna 2016. godine prelazio državnu granicu ulaženjem i izlaženjem (detaljno opisano u presudi).

13. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka obrane T. V. i apelantove supruge M. B., koji su izjavili da je u razdoblju od 5. do 11. rujna 2016. godine apelant bio u Slavoniji. Naime, Općinski sud je iskaz T. V. ocijenio kao iskaz dan u korist apelanta – svog prijatelja s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti, iz razloga što je njegov iskaz neuvjerljiv i kontradiktoran sam sebi, jer je svjedok najprije rekao da je s apelantom trebao u navedenom razdoblju obaviti spomenute poslove u svom selu, a da bi na izravan upit suda izjavio da su trebali obaviti spomenute poslove u susjednom selu, koji iskaz je u suprotnosti s iskazom svjedoka M. M. kao i sa podacima iz dopisa Granične policije, iz kojeg je vidljivo da je apelant u tom razdoblju u opisanom vremenu prelazio državnu granicu BiH, dok M. B. nije evidentirana da je prelazila državnu granicu.

14. Nadalje, Općinski sud nije prihvatio iskaz apelantove supruge M. B., ocijenivši da je dan u korist apelanta – njenog supruga s ciljem njegovog izbjegavanja kaznene odgovornosti, iz razloga što je njezin iskaz neuvjerljiv i nepotkrijepljen i s obzirom na to da je njezin iskaz u suprotnosti s iskazom svjedoka M. M., kao i s materijalnim dokazima, odnosno podacima iz dopisa Granične policije i provjere nad osobama (pojedinačna-tabelarna za razdoblje od 5. do 11. rujna 2016. godine). Općinski sud nije prihvatio ni apelantov iskaz da nije bio u BiH kada je oštećeni opljačkan jer je bio u Slavoniji, ocijenivši da je on neprihvatljiv i dan s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti, zato što njegov iskaz nije potvrđen drugim provedenim dokazima koje je sud prihvatio. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao na iskaz svjedoka M. M., podatke iz dopisa Granične policije, kao i nalaz i mišljenje vještaka A. B., da je s pokretnog telefona navedenog korisničkog broja u razdoblju od 4. do 15. rujna 2016. godine, koji je oduzet od M. M., evidentirana komunikacija s mobilnim telefonskim aparatom navedenog broja, koji je u imeniku evidentiran pod imenom „Mate“. Općinski sud je naveo da se iskaz M. M. u potpunosti slaže s navedenim materijalnim dokazima, iz kojih, prema nalaženju Općinskog suda, nesporno proizlazi da se apelant nalazio u svom mjestu prebivališta u vrijeme izvršenja kaznenog djela s obzirom na to da je 5., 7. i 8. rujna 2016. godine prelazio državnu granicu BiH na graničnim prijelazima u neposrednoj blizini mjesta prebivališta i da ga je 11. rujna 2016. godine pozivao svjedok M. M. u jutarnjim satima, kao i da je njegov korisnički broj evidentiran pod imenom Mate u mobilnom telefonskom aparatu svjedoka M. M.

15. Općinski sud je zaključio da su apelant i M. M. zajedno sudjelovali u radnji izvršenja kaznenog djela, što proizlazi iz samog načina počinjenja kaznenog djela, jer su u više navrata dolazili do obiteljske kuće oštećenog i kroz krovnu ciglu ulazili u nju i vršili pretraživanje po stvarima, tražeći novac, a po prethodnom dogovoru, da je za postojanje suizvršiteljstva potrebna svijest o zajedničkom djelovanju i sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela u skladu sa člankom

31. KZFBiH. Općinski sud je naveo da su apelant i M. M. bili svjesni zajedničkog djelovanja i da su u konkretnom slučaju nastupili kao suizvršitelji u izvršenju kaznenog djela teške krađe iz članka 287. stavak (1) točka a) KZFBiH, dok je okolnost da apelant nije bio prisutan samom otuđenju novca 11. rujna 2016. godine irelevantna s obzirom na to da, prema mišljenju Općinskog suda, suizvršitelj ne mora neposredno poduzimati sve radnje kojim se izvršava kazneno djelo, već je dovoljno da poduzme samo jednu radnju.

16. Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 K 033184 19 Kž od 21. listopada 2020. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i Presudu Općinskog suda broj 63 0 K 033184 17 K od 28. prosinca 2018. godine preinačio u dijelu odluke o kazni na način da je apelant zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a) u svezi sa člankom 31. KZFBiH, za koje je proglašen krivim prvostupanjskom presudom, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci umjesto ranije utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su točni apelantovi navodi da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio skoro sedam mjeseci od dana objave. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da prvostupanjski sud nakon objave presude sačinjava njezin pismeni otpravak u rokovima koji su propisani člankom 304. stavak 1. ZKPFBiH, ali i da prekoračenje tih rokova ne može predstavljati bilo koji od žalbenih razloga koji su propisani odredbama članka 311. ZKPFBiH, niti može prouzročiti štetne posljedice za apelanta, a samo prekoračenje navedenih rokova je stvar sudske uprave prvostupanjskog suda.

18. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanta proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a), u svezi sa člankom 31. KZFBiH, dajući za svoju odluku valjane razloge, koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima, koje razloge prihvaća i taj sud.

19. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim i žalbene prigovore da prvostupanjski sud nije s jednakom pažnjom cijenio sve dokaze u prvostupanjskom postupku, nego da je dokaze optužbe cijenio kao točne i potpune, a iz iskaza svjedoka uzimao dijelove iskaza koji se mogu dovesti u vezu s optužnicom, dok dokaze obrane prvostupanjski sud nije cijenio kao relevantne, niti ih je dovodio u vezu s ostalim dokazima. Prema ocjeni Kantonalnog suda, takvi prigovori nemaju uporišta u činjeničnom stanju utvrđenom izvedenim dokazima na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom i o onome što je taj sud naveo u obrazloženju pobijane presude. Prvostupanjski sud je, kako je dalje ocijenio Kantonalni sud, za razliku od žalbenih prigovora, pravilno cijenio sve izvedene dokaze, kako dokaze optužbe tako i dokaze obrane, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti s drugim dokazima, te na njima pravilno utemeljio apelantovu krivnju. Nasuprot žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka T. V. i M. B. i doveo ih u vezu s ostalim dokazima, posebno dopisima Granične policije, te je utvrdio da se u razdoblju navedenom u optužnici apelant nije cijelo vrijeme nalazio izvan granica Bosne i Hercegovine, točnije u Slavoniji.

20. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio postojanje obilježja kaznenog djela teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka a) u svezi sa člankom 31. KZFBiH u apelantovim radnjama, kao i apelantovu namjeru prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela, za što je prvostupanjski sud dao valjane razloge, koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima. Kantonalni sud je također ocijenio paušalnim i ničim dokazanim žalbeni prigovor da je pobijana presuda donesena na temelju nezakonitog dokaza, tj. iskaza osuđene osobe M. M.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu. Europska konvencija), kao i čl. 14. i 17. Europske konvencije. U apelaciji apelant navodi da su pobijane presude „prvenstveno rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, te supsidijarno rezultat i ostalih pobijanih razloga“. Apelant ukazuje da su prvostupanjsku presudu on i njegova braniteljica primili 17. srpnja 2019. godine premda je donesena 28. prosinca 2018. godine, kada je održano i ročište za objavu presude, dakle nakon skoro sedam mjeseci od dana njezine objave, „što predstavlja bitnu povredu odredbi ZKPFBiH“. Apelant smatra da je prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud propustio utvrditi pravilno i potpuno i točno činjenično stanje. Apelant ističe da prvostupanjski sud, kao i drugostupanjski sud nisu s jednakom pažnjom cijenili sve dokaze u provedenom postupku, već su dokaze i svjedoke optužbe cijenili kao točne, potpuno sigurne, uzimajući dijelove iskaza koji se mogu dovesti u vezu s optužnicom, dok ostatak iskaza svjedoka optužbe sudovi nisu cijenili kao relevantne, niti su ih dovodili u vezu s ostalim dokazima. Također, apelant smatra da prvostupanjski sud nije posebno cijenio niti obrazlagao dokaze obrane na način kako je to predviđeno odredbama ZKPFBiH. Apelant dalje ukazuje da je njegova obrana provela dokaz saslušanjem M. B., potom saslušanjem apelanta, te saslušanjem svjedoka T. V., iz kojih dokaza nedvojbeno proizlazi da apelant u vrijeme počinjenja djela nije bio na prostorima Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da redovni sudovi nisu izvan razumne sumnje i zakonitim dokazima utvrdili da je on počinio radnje opisane u izreci pobijanih presuda. Apelant navodi da je pobijana presuda donesena na temelju jednog jedinog, i to nezakonitog dokaza – iskaza osuđene osobe M. M., koja je pravomoćno osuđena za isto kazneno djelo i isti činjenični opis optužnice kao i apelant. Pojašnjava da je M. M. pravomoćno osuđen za kazneno djelo teške krađe kao i apelant, ali M. M. je osuđen na temelju priznanja i njemu je izrečena uvjetna osuda, pa se postupak u odnosu na apelanta razdvojio. Apelant ukazuje na primjenu načela in dubio pro reo. U svezi s tim, apelant ističe da Tužiteljstvo tokom postupka nije dokazalo postojanje obilježja kaznenog djela, kao ni eventualnu namjeru i motiv apelanta za počinjenje eventualnog kaznenog djela „predviđenog KZFBiH i ZKPFBiH“. Kako bi potkrijepio svoje navode apelant ukazuje na praksu redovnih sudova, Ustavnog suda, kao i na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud). Apelant je i u dopuni apelacije ponovio apelacijske navode uz napomenu da „je osuđen na osam mjeseci zatvora, koji nije spreman odslužiti zato što je nevin. Ističe da je osuđen na tešku krađu u kojoj nije učestvovao“.

b)Odgovori na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da on u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio u mjestu prebivališta nego u Republici Hrvatskoj, jer je prvostupanjski sud, pravilnom ocjenom iskaza svjedoka T. V. i M. B., dovodeći ih u vezu s ostalim dokazima, a posebno dopisima Granične policije, utvrdio da se u razdoblju navedenom u optužnici apelant nije cijelo vrijeme nalazio izvan granica Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen i apelantov navod da je pobijana presuda donesena na temelju jednog, i to nezakonitog dokaza – iskaza osuđene osobe M. M., koja je pravomoćno osuđena za isto kazneno djelo i isti činjenični opis kao i apelant, jer je takav navod paušalan i ničim dokazan.

23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je najprije ukazao da je odluka u ovoj kaznenoj stvari usmeno objavljena 28. prosinca 2018. godine, a da je pismeni otpravak odluke uručen apelantu 19. srpnja 2019. godine, a braniteljici 17. srpnja 2019. godine, zato što je ona objavljena neposredno uoči Nove godine kada sud ima iznimno pojačane aktivnosti i uslijed tih aktivnosti je „došlo do gubitka navedenog predmeta iz evidencije“. Potom, da je tek po razmatranju dopisa apelantove braniteljice od 5. lipnja 2019. godine uočeno da nije izrađen pismeni otpravak odluke, koja je odmah potom i napisana i uručena strankama. Potom je Općinski sud naveo da je s posebnom pažnjom cijenio sve dokaze provedene na glavnoj raspravi, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, kako to propisuje članak 296. ZKPFBiH. Općinski sud je istaknuo i da su neutemeljeni apelantovi navodi da je odluka donijeta samo na temelju jednog dokaza, i to iskaza osuđene osobe M. M., kao nezakonitog dokaza jer je navedena odluka donijeta pažljivom analizom svih provedenih dokaza shodno članku 296. ZKPFBiH, pa su apelantovi navodi u tom pravcu dani paušalno, s tim da je ukazao da apelant nije obrazložio zašto je iskaz M. M. bio nezakonit dokaz.

24. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti bilo koje pravo zagarantirano Ustavom i zakonom Bosne i Hercegovine, kao i Europskom konvencijom.

25. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je istaknuo da su neutemeljene konstatacije Općinskog suda, Kantonalnog suda i Tužiteljstva, dane u formi odgovora na apelaciju, da nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega predlažu da se apelacija odbije kao neutemeljena. Osim toga, apelant je ponovio razloge koje je već naveo u apelaciji, iz kojih proizlazi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. stavak (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 15. stavak (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Članak 296. stavak (2) Dokazi na kojima se temelji presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 304. stavak (1) Pisana izrada presude (1) Objavljena se presuda mora pisano izraditi u roku od 15 dana po objavi, a u složenim stvarima, iznimno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u tim rokovima, sudac odnosno predsjednik vijeća je dužan obavijestiti predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda što prije izradi.

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, [...] a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 K 033184 19 Kž od 21. listopada 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu, apelant je primio 6. studenog 2020. godine, a apelacija i dopuna apelacije su podnesene 7. i 23. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda došlo do kršenja njegovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7. i 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

34. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

36. Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno pravo, kao i da su sudovi propustili pravilno, potpuno i točno utvrditi činjenično stanje. Također, apelant ukazuje na način na koji je sud proveo ocjenu dokaza, ukazuje na nezakonitost dokaza. Apelant tvrdi da je došlo do povrede načela presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo.

37. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj kaznenopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova glede apelantove uloge u izvršenju predmetnog kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog kaznenog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od temeljnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. siječnja 2019. godine, st. 50. i 51., dostupna na www.ustavnisud.ba).

39. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostupanjske odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, temeljeći takav zaključak na ocjeni u svezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako tijekom postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno ocjene dokaza. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da apelant, koji je tijekom postupka imao branitelja, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, niti proizlazi da je apelantu bilo onemogućeno osporavati dokaze Tužiteljstva.

40. Ustavni sud dalje konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući iskaze saslušanih svjedoka doveo u vezu s provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda glede utvrđenja da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome je Općinski sud vrlo iscrpno naveo sadržaj provedenih dokaza, a onda i svoju ocjenu tih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja i u apelaciji, i to: počev od toga na koji način je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela (u razdoblju od 5. do 11. rujna 2016. godine) za koje je proglašen krivim bio u Bosni i Hercegovini, do toga na koji način je utvrdio da je apelant potpisao zapisnik o ispitivanju u istrazi od 11. kolovoza 2017. godine; da je skupa s M. M. poduzeo radnje koje čine obilježja kaznenog djela teške krađe (dopis Granične policije, iskazi policijskih djelatnika I. L. i M. B., apelantovi iskazi iz istrage, iskaz M. M., kao i nalaz i mišljenja kriminalističkog vještaka za mobilne telefonske uređaje i telekomunikacijske tehnologije A. B. i nalaz i mišljenje vještaka kriminalističke struke – podoblasti vještačenja novca, dokumenata i rukopisa A. F.). Pored toga, Općinski sud je detaljno obrazložio zašto nije poklonio vjeru apelantovim iskazima datim pred sudom, te iskazima svjedoka T. V. i apelantove supruge (vidi Činjenično stanje).

41. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, utemeljeno na nezakonitom dokazu – iskazu svjedoka M. M., već na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu, glede kojih je apelantu i njegovoj obrani bila dana mogućnost osporavati ih. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu utemeljene ni apelantove tvrdnje kojim se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud poštovao svoju obvezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je utemeljio osporenu odluku u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

42. U svezi s prigovorima kojim apelant ukazuje na nezakonitost dokaza – iskaza svjedoka M. M., Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije ukazao zašto je iskaz ovog svjedoka nezakonit dokaz. Naime, apelantovi navodi da je taj svjedok pravomoćno osuđen za isto kazneno djelo, na temelju priznanja i da je uvjetno kažnjen, prema mišljenju Ustavnog suda, ne dokazuju da je doista taj iskaz nezakonit dokaz. Također, Ustavni sud primjećuje da je taj apelantov prigovor razmatrao i Kantonalni sud i u drugostupanjskoj presudi obrazložio da je prigovor „ocijenio paušalnim i ničim dokazanim, te je stoga bez ikakvog utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja iz žalbe ne može razaznati o kojem se nezakonitom dokazu radi“. Ustavni sud nalazi da je ovakvo stajalište drugostupanjskog suda potpuno prihvatljivo i za Ustavni sud jer, osim navođenja kao „nezakonitog dokaza“, u apelaciji ništa nije navedeno u čemu se nezakonitost sastoji, niti iz osporene prvostupanjske presude proizlazi da je ona utemeljena na dokazima na kojima ne bi smjela biti utemeljena.

43. Apelant dalje navodi da je Općinski sud prvostupanjsku presudu javno objavio 28. prosinca 2018. godine, a da je pismeni otpravak izradio skoro sedam mjeseci kasnije, kada je presudu dostavio apelantu (17. srpnja 2019. godine), čime je povrijedio odredbe ZKPFBiH. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije (apelacija, presuda Kantonalnog suda i odgovor Općinskog suda) proizlazi da je Općinski sud presudu javno objavio 28. prosinca 2018. godine, a strankama dostavio nakon šest i pol mjeseci od dana objave. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud obrazložio da je navedena presuda objavljena uoči Nove godine kada sud ima iznimno pojačane aktivnosti i uslijed tih aktivnosti je „došlo do gubitka navedenog predmeta iz evidencije“. Općinski sud je također odgovorio da je odmah po saznanju (apelantov podnesak od 5. lipnja 2019. godine) da nije izrađen pismeni otpravak presude, ona napisana i uručena strankama. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud doista propustio izraditi pismeni otpravak presude u rokovima koje je propisao ZKPFBiH (vidi Relevantne odredbe). Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni kazneni postupak ukupno trajao oko tri godine, budući da je optužnica protiv apelanta podignuta 11. listopada 2017. godine, a drugostupanjska presuda donesena 21. listopada 2020. godine, Ustavni sud smatra da istaknuti propust Općinskog suda (koji ni u kojem slučaju ne odobrava niti podržava) nije utjecao na apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

44. Konačno, glede prigovora o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da su tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom provedeni dokazi, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je izvan razumne sumnje (suprotno onome što apelant navodi u apelaciji) utvrđeno da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, za što je redovni sud dao jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacijskim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti niti načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente kaznenog djela za koje je utvrđena apelantova krivnja i zbog čega je u konačnici osuđen.

45. Ustavni sud je cijenio i druge navode iznijete u apelaciji, kao i praksu na koju se apelant pozivao, ali u konkretnom predmetu nije našao ništa što bi utjecalo na donošenje drugačije odluke.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Ostali navodi

47. Ustavni sud primjećuje da su navodi o povredi prava iz čl. 7. i 14. Europske konvencije evidentirani u označenom dijelu apelacije, ali da ničim nisu obrazloženi, zbog čega Ustavni sud te navode ne može da ispituje.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je sud dao jasne i precizne razloge na temelju kojih je utvrdio apelantovu krivnju, ukazujući na dokaze iz kojih ona proizlazi, a koji nisu nezakoniti, i pri čemu je sud naveo zašto određenim dokazima poklanja vjeru, a određenim ne, te kada, osim činjenice da je apelant nezadovoljan donijetim odlukama, ništa ne ukazuje na nepravičnost postupka ili proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4438/20 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio