Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4134/21 (J. S.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4134/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4134/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Josip Sužanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Sužanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Pr 056303 20 Pžp od 16. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Sužanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 3. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Pr 056303 20 Pžp od 16. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Pr 056303 19 Pr od 22. jula 2020. godine apelant je, kao odgovorna osoba u „Lara Natural“ d.o.o. Livno, oglašen odgovornim što je, u vrijeme i na mjestu pobliže naznačenom izrekom predmetnog rješenja, inspekcijskim nadzorom kod investitora „Lara Natural“ d.o.o. Livno utvrđeno da su se na lokalitetu preciziranom izrekom predmetnog rješenja izvodili radovi na izgradnji pristupnog puta na istražnom polju do istražnog platoa bez prethodne vodne saglasnosti, čime je počinio prekršaj iz člana 42. stav (1) tačka g) i člana 81. stav (2) tačka a) Zakona o vodama Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Zakon o vodama), pa ga je taj sud na osnovu člana 84. stav (2) istog zakona, a primjenom člana 19. Zakona o prekršajima, kaznio novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM i obavezao ga da plati troškove postupka u iznosu od 30,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao svjedoka, inspektora P.C., predloženog od strane predstavnika ovlašćenog organa, te izvršio uvid i pročitao materijalne dokaze priložene od strane predstavnika ovlašćenog organa i apelanta. Dalje, da je navedeni svjedok izjavio da je u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanta, isključivo u primjeni bio Zakon o vodama, a ne Zakon o geološkim istraživanjima, te da apelant za pristupni put na istražnom platou u dužini od cca 400 m nije posjedovao vodnu suglasnost, za što je, prema navedenom zakonu, bila neophodna dozvola jer ako se pristupni put nalazi na istražnom polju, do istražnog platoa neophodna je dozvola, iako postoji i lokalni put do parcele. Takođe, da je predstavnik ovlašćenog organa u završnoj riječi izjavio da u konkretnom slučaju nije bilo sumnje da je navedeni inspektor P.C. Uprave za inspekcijske poslove učinio nepravilnost prilikom izvršavanja poslova iz svoje nadležnosti, odnosno da ne postoje nikakvi dokazi da je bilo pogrešno postupanje navedenog inspektora, te da je predmetni prekršaj uočen i upućen u proceduru shodno relevantnim propisima. Općinski sud je dalje naveo da je savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, dovodeći dokaze u vezu sa odbranom, te da je prihvatio iskaz saslušanog svjedoka, inspektora P.C. i istom poklonio vjeru jer je jasan, identičan, podudaran, te objektivan, a nije u suprotnosti sa materijalnim dokazima. Takođe, da je poklonio vjeru i materijalnim dokazima u spisu predmeta priloženim od strane predstavnika ovlašćenog organa, dok nije uvažio odbranu apelanta jer su njegovi navodi suprotni izvedenim dokazima i očigledno usmjereni na oslobađanje od prekršajne odgovornosti. Konačno, da je u prilog navedenom naročito ilustrativno zaključivanje ugovora o radovima na izgradnji pristupnog puta između apelanta i Javnog preduzeća „Čistoća“ d.o.o. Livno od 22. avgusta 2019. godine, dok u iznošenju obrane apelant tvrdi da nije potreban pristupni put ako postoji lokalni put, što je očigledno kontradiktorno zaključenom ugovoru o izgradnji pristupnog puta.
4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 22. jula 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 Pr 056303 20 Pžp od 16. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da žalba, shodno odredbama člana 310. stav (1) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), u vezi sa članom 83. Zakona o prekršajima, mora da bude sastavljena tako da može poslužiti kao osnovica za ispitivanje pobijanog rješenja što, između ostalog, podrazumijeva i obavezu žalioca da konkretizuje žalbene osnove iz kojih pobija prvostepeno rješenje, jer se bez toga ne zna koji su zapravo njegovi žalbeni prigovori. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je ukazao da branilac apelanta pobija prvostepeno rješenje zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ali da u obrazloženju žalbe u tom pogledu na bilo kakav način nije označeno o kojoj bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava bi se radilo, u čemu bi se iste sastojale, niti su za to navedeni potrebni razlozi. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je branilac apelanta, ističući da je odredbama člana 18. Zakona o prekršajima propisano da će se u prekršajnom postupku mutatis mutandis primjenjivati odredbe ZKP FBIH, očito izgubio iz vida da se te odredbe primjenjuju ukoliko nije drugačije propisano odredbama Zakona o prekršajima. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode predmetne žalbe da iz prednje odredbe Zakona o prekršajima proizlazi da su bitne povrede odredbi krivičnog (dakle i prekršajnog) postupka, koje uvijek dovode do nezakonitosti odluke, propisane odredbama člana
312. ZKP FBiH, jer je odredbama Zakona o prekršajima već navedeno, u sedam tačaka, kada postoje bitne povrede prekršajnog postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je inspektor P.C. postupao kao „urbanističko građevinski inspektor sa ovlašćenjima vodnog inspektora”, pa da je u vezi s tim prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 312. KZP FBiH. Dalje navodi da je odredbama člana 18. Zakona o prekršajima propisano da će se u prekršajnom postupku, mutatis mutandis, primjenjivati odredbe ZKP FBiH, pa da stoga stav drugostepenog suda da se odredbe ZKP FBiH primjenjuju ukoliko nije drugačije propisano odredbama Zakona o prekršajnom postupku mora biti obrazložen i navedeni jasni razlozi iz kojih se može jasno utvrditi da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe Zakona o prekršajnom postupku koje isključuju primjenu odredbi ZKP FBiH.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić