Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2726/21 (Đ. P.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2726/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2726/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Đorđe Pantić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđe Pantić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 89 0 P 049369 20 Rev od 12. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Pantić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Boško Čegar odvjetnik iz Pala, podnio je 28. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 049369 20 Rev od 12. svibnja 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je on vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul. broj 1783 k.o. SP Hreša koje po novom premjeru odgovaraju nekretninama upisanim u p.l. broj 129/3 k.o. Nemanjica i da se naloži zemljišno knjižnom odjeljenju da na tim nekretninama upiše apelanta s pravom vlasništva 1/1. Dalje je obvezan apelant da tuženoj (K.C.) nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni je sud istakao da je prvostepeni sud utvrdio da su prednici parničnih stranaka, otac apelanta i otac tužene, bili suposjednici s po 1/2 dijela nekretnina upisanih u p.l. broj 71 k.o. Nemanjica (po novom premjeru 129/3 k.o. Nemanjica). Zatim, da su apelant i tužena u srpnju 2010. godine zaključili ugovor o diobi i da su predmet diobe bile nekretnine upisane u p.l broj 129/3 k.o. Nemanjica (na kojima su stranke suposjednici sa po 1/2 dijela), a dioba je izvršena prema posjedovnom stanju. Dalje je naveo da je rješenjem o nasljeđivanju iz 2016. godine iza B.P. (stric tužene), tužena proglašena za zakonskog nasljednika sa 1/1 na nekretninama upisanim u zk.ul. broj 1783 k.o. Hreša (kojima odgovaraju nekretnine upisane u p.l. 129/3 k.o. Nemanjica). Vrhovni sud je ukazao da se, prema odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), u svezi s člankom 344. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima (daljnjemu tekstu: ZSP), pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu odluke suda ili drugog nadležnog organa, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem (članka 20. stavak 1. ZOSPO). Po samom zakonu pravo svojine se stiče i održajem. Održajem se stiče pravo svojine na nepokretnoj stvari u trenutku kada nastupne one pravne činjenice na koje zakon nadovezuje neposredno sticanje prava svojine. Za ovakvo sticanje prava svojine na nepokretnosti potrebna je savjesna i zakonita državina i protek vremena od 10 godina za savjesnog i zakonitog držaoca (članak 28. stavak 2. ZOSPO), a 20 godina za savjesnog držaoca koji nepokretnost drži nezakonito (članak 28. stavak 4. ZOSPO). U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su prednici apelanta i tužene cjelokupno zemljište koje je njima pripadalo koristili zajedno, da su živjeli u zajedničkom obiteljskom domaćinstvu i da su bili upisani u katastarskoj evidenciji s po 1/2 dijela na tim nekretninama, te da su poslije njihove smrti apelant i tužena, koristili i sporno zemljište koje je pripadalo B.P. Dalje proizlazi da su ugovorom o diobi 2010. godine apelant i tužena izvršili diobu cjelokupnog zemljišta, pa i parcela upisanih u zk.ul. broj 1783 k.o. SP Hreša (kao vlasništvo B.P.), za koje, sve do donošenja rješenja o nasljeđivanju kojim je te nekretnine naslijedila tužena, nisu ni znali da isto predstavlja imovinu B.P.. Dakle, dioba je izvršena po posjedovnom stanju i svakom od njih pripalo je „po pola“ predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je ukazao da apelant svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je sporno zemljište (koje je bilo u vlasništvu B.P.), u njegovom posjedu od 1973. godine (kada je otac apelanta poginuo), te je ugovorom o diobi pripalo njemu, a prije njega da je pripadalo njegovom ocu. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je ta tvrdnja apelanta suprotna provedenim dokazima, prije svega, iskazu apelanta saslušanog kao parnične stranke u kojem je naveo „da je sve do zaključenja ugovora o diobi sa tuženom, cjelokupno zemljište njihovih predaka bilo u zajedničkom suposjedu s po 1/2 dijela, da prilikom diobe ni jedno od njih dvoje nisu znali koje je zemljište vlasništvo B.P. i da nisu gledali, tko je čiji nasljednik i da su zemlju podijelili po posjedovnom stanju, na jednake dijelove“. Pri tomu, Vrhovni sud je istakao da iz nalaza vještaka geometra proizlazi da je predmetna nekretnina bila predmet ugovora o diobi i da su apelant i tužena predmetnu nekretninu „cijepali“ na način, da su na licu mjesta – na terenu pokazali granice koje su geometri snimili, pocijepali, sračunali površinu, te su apelant i tužena potpisali svaku stavku promjena na skici premjera i prijavnom listu. S obzirom da su predmetnim ugovorom o diobi apelant i tužena sporazumno odredili način diobe (po posjedovnom stanju), koji je ZSP definiran kao „dobrovoljno razvrgnuće“ suvlasništva (članak 37. 3SP), na cjelokupnom zemljištu njihovih prednika, te na zemljištu B. P., Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev. Naime, istakao je da apelant svoju tvrdnju, da je stekao pravo na spornim nekretninama dosjelošću, ne samo da ničim nije dokazao, nego je i sam, suprotno navodima revizije, potvrdio da su cjelokupno zemljište njihove porodice koristile zajedno (ne znajući – koji dio zemljišta je pripadao njihovom srodniku B..P., čiji dio parcela je predmet ovog spora), sve do zaključenja navedenog ugovora o diobi. Kako su sporne nekretnine ugovorom o diobi pripale apelantu i tuženoj (što je apelant prihvatio potpisivanjem ugovora), a apelant provedenim dokazima nije dokazao da je pravo vlasništva na istim stekao putem dosjelosti (tužba podnesena 2016. godine), Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, jer apelantov posjed na predmetnoj nekretnini traje od 1997. godine od kad je izvršena fizička dioba između stranaka i njihovih predaka, a koja je samo formalno potvrđena zaključenjem sporazuma o diobi 2010. godine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO i ZSP, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2726/21 (Đ. P.) | Sudska praksa | Aktio