Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3334/21 (M. K.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3334/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3334/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mihret Karapandžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mihret Karapandžić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 04 0 K 005804 20 Kž 2 od 16. lipnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 K 005804 19 K 2 od 10. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mihret Karapandžić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tešnja, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Igor Kvesić & Dušanka Babić“ iz Mostara, podnio je 22. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 005804 20 Kž 2 od 16. lipnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 005804 19 K 2 od 10. srpnja 2020. godine.
2. Presudom Kantonalnoga suda od 10. srpnja 2020. godine apelant je oglašen krivim što je u vremenskome razdoblju od 1. lipnja 2006. godine do 8. ožujka 2011. godine u Tešnju, u svojstvu odgovorne osobe u pravnoj osobi („EUROTEHNA“ d.o.o. Tešanj) u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe, izbjegavao plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u F BiH, ne dajući zahtijevane podatke o svojemu oporezivome prihodu, te uskratio plaćanje dodatnih obveza na temelju javnih prihoda, koje su dospjele za prijavu i uplatu, i to dodatne obveze poreza na plaću, poreza na dohodak, doprinosa iz i na plaću, te druge prihode na temelju i u svezi sa nesamostalnom djelatnošću (sve bliže označeno u izreci osporene odluke, str. 1- 3.), čime je učinio kazneno djelo Porezna utaja iz čl. 273. st. 3. u svezi sa st. 1. Kaznenoga zakona (u daljnjemu tekstu: KZ), pa je na temelju čl. 49. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te je određeno da je na temelju čl. 114. st. 1. i 2. i čl. 115. st. 1. KZ dužan platiti novčani iznos od 433.295,29 KM u korist proračuna F BiH, u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude.
3. Presudom Vrhovnoga suda od 16. lipnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen, te je prvostupanjska presuda potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da apelant u prizivu prigovara da prvostupanjski sud nije postupio po uputama toga suda od 14. ožujka 2019. godine, kojim je utvrđena povreda prava na obranu apelanta, jer prvostupanjski sud nije pokušao osigurati prisustvo svjedoka S. K., kojega je predložila obrana, te da ističe da je obrana tijekom cijeloga postupka tražila saslušanje toga svjedoka, ali da taj dokazni prijedlog sud nije usvojio. Vrhovni je sud istakao da iako je točno da je taj sud u svojoj ranijoj odluci utvrdio povredu prava na obranu koju apelant navodi, istakao je da je u ponovljenome postupku prvostupanjski sud u smislu čl. 331a. st. 2. ZKP na osnovu ranije optužnicu ponovno započeo glavni pretres. Istakao je da iz toga slijedi da stranke i branitelj imaju mogućnost iznošenja svojih dokaznih prijedloga, ali da iz zapisnika o glavnome pretresu u ponovljenome postupku ne proistječe da je obrana apelanta ponovno predlagala da se navedeni svjedok pozove i ispita na glavnome pretresu. Osim toga, istakao je da apelant niti u prizivu nije naveo kada je istakao taj prijedlog, niti je konkretizirao svoje navode o odbijanju toga prijedloga u kojima je istakao i da je „konfuzno obrazloženje suda da je svjedok nepoznatog mjesta prebivališta“, jer takve navode i ne sadrži pobijana presuda. Dakle, istakao je da su prizivni navodi kako prvostupanjski sud nije postupio po uputama toga suda paušalni. Nadalje, istakao je da tvrdnja priziva da je apelant novcem tvrtke vršio gotovinske isplate tvrtki „Kusmi-prom“ d.o.o. Tuzla i da je primitak gotovinskih isplata potpisom i štambiljem ovjerila odgovorna osoba u navedenoj tvrtki nema uporišta u provedenim dokazima, osim što je to apelant isticao u svojemu iskazu, koji nije prihvaćen od prvostupanjskoga suda. Naime, istakao je da naprotiv navodima priziva, niti vještak predložen od obrane (vještak ekonomske struke A. H.) na glavnome pretresu nije potvrdio navode apelanta glede vršenja gotovinskih isplata. Glede toga, istakao je da je taj vještak tijekom unakrsnoga ispitivanja potvrdio da u financijskoj dokumentaciji tvrtke „EUROTEHNA“ d.o.o. Tešanj, čiji je ravnatelj bio apelant, postoje nalozi za isplatu iz kojih proistječe da je apelant podizao novac iz blagajne i da je na njima navođeno da se odnose na isplatu dobavljaču „Kusmi-prom“ d.o.o. Tuzla, ali da se niti na jednom nalogu za isplatu na mjestu primatelja ne nalazi potpis niti štambilj onoga tko je novac primio, pa niti tvrtke „Kusmi-prom“ d.o.o. Tuzla. Istakao je da je isto to zaključio i vještak optužbe (O. Č.), koji je detaljno opisao iz koje konkretno navedene financijske dokumentacije proistječe da je podizan novac iz blagajne tvrtke, ali da ne postoji validna dokumentacija iz koje bi se moglo zaključiti da su tim novcem plaćane obveze dobavljačima, kao što to tvrdi obrana. Dodatno, istakao je da iz zapisnika o glavnome pretresu proistječe da je vještak A. H. jasno potvrdio da nedostaje validna dokumentacija iz koje bi se moglo potvrditi da je tvrtka „EUROTEHNA“ d.o.o. Tešanj vršila gotovinske isplate dobavljačima, te u konačnici potvrdio da je njegov nalaz i mišljenje utemeljen na pretpostavkama. Stoga, istakao je da imajući u vidu da je i vještak A. H. tijekom unakrsnoga i dodatnoga ispitivanja, suštinski potvrdio zaključke iz nalaza i mišljenja vještaka O. Č. kojega je prihvatio prvostupanjski sud, navodi apelanta da je prvostupanjski sud propustio cijeniti s dovoljnom pažnjom nalaz vještaka A. H. su neutemeljeni, jer je sud cijenio sve provedene dokaze, u smislu čl. 296. st. 2. ZKP, i na temelju takve ocjene iznio svoje činjenične zaključke.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, ponavlja navode iz priziva na prvostupanjsku odluku, te istječe da nije saslušan svjedok S. K. Nadalje, navodi, da je uredno vršio gotovinsko plaćanje tvrtki „Kusmi-prom“ d.o.o. Tuzla, što proistječe iz nalaza i mišljenja vještaka A. H., te kako je sud samo cijenio nalaz i mišljenje vještaka tužiteljstva O. Č., te da bez ikakvog obrazloženja nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka obrane A.H.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić