Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2770/20 (V.H.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Disciplinski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2770/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2770/20, rješavajući apelaciju koju je podnio V.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio V.H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 234366 16 Rsž od 10. februara 2020. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu V.H. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio V.H. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 234366 16 Rsž od 10.

februara 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 234366 16 Rsž od 10. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla, kao zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 1. do 17. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 10. januara 2022. godine dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 8. aprila 2015. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđivanja nezakonitosti odluka.

7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 234366 15 Rs od 16. maja 2016. godine utvrđeno je da su nezakonita rješenja tuženog od 16. februara i 11. marta 2015. godine i odlučeno je da rješenja ne proizvode pravno djejstvo. Istom presudom je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo materijalne dokaze (detaljno navedeni na stranici 3. presude), saslušao apelanta kao parničnu stranku i saslušao pet svjedoka, pa je ocjenom svih dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, kao i u njihovoj međusobnoj povezanosti, shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci presude. Naime, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant kao policijski službenik (Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona – u daljnjem tekstu MUPTK) napravio propust koji se sastoji u tome da je izgubio 23 obavijesti o prekršaju, dok je bilo sporno da li takav propust predstavlja lakšu ili težu povredu radne dužnosti, odnosno da li je disciplinski postupak koji je vođen protiv apelanta pred organima tuženog proveden zakonito i da li su zakonite odluke prvostepene i drugostepene disciplinske komisije. U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je protiv apelanta podnesen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka zbog osnovane sumnje da je kao policijski službenik učinio težu povredu službene dužnosti propisanu odredbama člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima). Dalje je utvrđeno da je rješenjem prvostepene disciplinske komisije tuženog apelantu, zbog utvrđene teže povrede službene dužnosti, izrečena sankcija i to novčana kazna u iznosu od 20% osnovne mjesečne plaće za period od četiri mjeseca, a koje je potvrđeno od drugostepenog organa.

9. Općinski sud je naveo da je iz iskaza saslušanih svjedoka koji su učestvovali u disciplinskom postupku, kao i uvidom u cjelokupan spis disciplinskog postupka zaključio da tokom postupka nadležna tijela tuženog nisu provodila dokaze na temelju kojih bi se sa sigurnošću utvrdilo da li je gubljenjem obavijesti od apelanta nastupila teža ili lakša povreda službene dužnosti. Općinski sud je naveo da navedeno smatra bitnim, jer Zakon o policijskim službenicima pravi razliku između nepreduzimanja ili nedovoljnog preduzimanja mjera u okviru vlastitih dužnosti neophodnih u osiguravanje objekata, osobe i povjerenih sredstava i stvari, u slučaju kada nije nastupila teža posljedica, od slučaja kada teža posljedica nastupi. Općinski sud je naveo da je ta razlika suštinske prirode, jer ukoliko se utvrdi da policijski službenik nije preduzimao ili je nedovoljno preduzimao mjere, a nije nastupila teža posljedica, onda se ne radi o težoj povredi službene dužnosti iz člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima, odnosno člana 5. stav 1. tačka 10. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika MUP-a TK (u daljnjem tekstu: Pravilnik), već o lakšoj povredi službene dužnosti iz člana 106. tačka 8. navedenog zakona, odnosno člana 4. tačka 8. Pravilnika, koja podrazumijeva i blaže sankcioniranje. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je takvim propustom organa tuženog koji je vodio disciplinski postupak učinjena povreda materijalnog prava, jer je organ morao utvrditi da li su, uslijed propusta koji apelant i ne spori, nastupile teže posljedice, budući da je jedino na osnovu tog kriterija mogao dati pravnu kvalifikaciju učinjenog propusta, kao lakše ili teže povrede službene dužnosti.

10. Nadalje, Općinski sud je naveo da, pored navedenih propusta koji su napravljeni u disciplinskom postupku, tuženi nije ni u parničnom postupku pred sudom uspio dokazati odgovornost apelanta za disciplinski prekršaj koji mu se stavlja na teret, jer se samo oslonio na dokaze koji su izvedeni u disciplinskom postupku i nije predlagao nikakve posebne dokaze na osnovu kojih bi dokazao da je postupanjem apelanta nastupila teža povreda službene dužnosti sa težom posljedicom, već je tuženi smatrao da je to riješena stvar s obzirom da je tako odlučeno u disciplinskom postupku. Dakle, Općinski sud je naveo da tuženi nije dokazao postojanje činjenica od kojih zavisi odgovornost apelanta za težu povredu službene dužnosti s obzirom na to da radnje koje su stavljene na teret apelantu nisu dokazane provođenjem disciplinskog postupka, pa je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP navedene činjenice ocijenio nedokazanima. Naime, Općinski sud je istakao da činjenica da u parničnom postupku egzistiraju rješenja iz disciplinskog postupka ne može sama po sebi dovesti do zaključka da je nesporno postojanje predmetnog disciplinskog prekršaja, na čemu istrajava tuženi, jer bi to obesmislilo, odnosno učinilo iluzornom tužbu predviđenu zakonom radi zaštite prava iz radnog odnosa u kojoj se može osporavati (kao što je bilo u konkretnom slučaju) odgovornost za disciplinski prekršaj za koji je prethodno utvrđena odgovornost u disciplinskom postupku (stav izražen u odluci Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 4429/11 od 24. aprila 2015. godine).

11. Slijedom svega navedenog, Općinski sud je zaključio da tuženi nije dokazao da je apelant učinio predmetni disciplinski prekršaj, a što je bio dužan shodno citiranoj odredbi ZPP, odnosno nije dokazao postojanje činjenica od kojih zavisi postojanje odgovornosti apelanta za težu povredu službene dužnosti, zbog čega je taj sud na osnovu svih provedenih dokaza usvojio tužbeni zahtjev apelanta i odlučio kao u izreci presude.

12. Tuženi je 3. juna 2016. godine podnio žalbu na prvostepenu presudu.

13. Općinski sud je 1. jula 2016. godine žalbu dostavio apelantu na odgovor. Apelant nije podnio odgovor na žalbu tuženog.

14. Općinski sud je 6. septembra 2016. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na postupanju po žalbi.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 234366 16 Rsž od 10. februara 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom tuženog ukazuje da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan pravni zaključak da tuženi nije dokazao postojanje teže povrede službene dužnosti od apelanta u smislu odredbe člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima koja mu se stavlja na teret, te da je nejasan stav suda da je tuženi morao utvrditi da li su, uslijed propusta, koji apelant i ne spori, nastupile teže posljedice i da se samo na osnovu toga mogla dati pravna kvalifikacija učinjenog propusta kao lakše ili teže povrede službene dužnosti. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 106. tačka 8. Zakona o policijskim službenicima (odnosno člana 4. tačka 8. Pravilnika – jednake odredbe) i odredbama člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima (odnosno člana 5. stav 1. tačka 10. Pravilnika – iste odredbe). Polazeći od navedene zakonske odredbe člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima, kao i navedene odredbe općeg akta tuženog, Kantonalni sud je, suprotno rezoniranju prvostepenog suda, ocijenio da je organ tuženog koji je provodio disciplinski postupak dokazao postojanje teže povrede službene dužnosti od apelanta, imajući u vidu da su se u ponašanju apelanta ostvarila bitna obilježja bića disciplinskog prekršaja iz citirane odredbe, koji kao obilježje tog disciplinskog prekršaja ne uvjetuje nastupanje štetne posljedice. Kantonalni sud je naveo da sadržaj zapisnika prvostepene disciplinske komisije ukazuje da je apelantu omogućeno pravo na odbranu, da je on potvrdio da je njegovom nepažnjom izgubio predmetne obavijesti, a da pri tome nije predlagao bilo kakve dokaze da ospori tvrdnju tuženog da je radnjama koje mu se stavljaju na teret počinio težu povredu službene dužnosti, nego se samo izjasnio da, po njegovom mišljenju, gubljenje predmetnih obavijesti „ne utječe puno na rad policije, da smatra da je preteška optužba za to što je učinio, te misli da mu je to neko učinio iz ljubomore i da mu napakosti…“.

17. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je kod donošenja pobijanih odluka tuženi imao u vidu i Instrukciju o pravilima ponašanja i međusobnim odnosima policijskih službenika Uprave policije MUP-a TK (u daljnjem tekstu: Instrukcija), te Uputstva o rukovanju i održavanju materijalno - tehničkih sredstava u MUP-u TK. Naime, u Glavi VI Instrukcije je propisan odnos policijskih službenika prema materijalno-tehničkim sredstvima, a u stavu 1. je određeno da je policijski službenik dužan pravilno rukovati materijalno-tehničkim sredstvima koja su im povjerena, te ih brižljivo čuvati, upotrebljavati i održavati i pri tome se moraju pridržavati propisanih odredaba koje utvrde nadležne organizacione jedinice uprave policije. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tuženi pravilno utvrdio da su se u ponašanju apelanta ostvarila obilježja teže povrede službene dužnosti, koja se ogleda u krajnje neprofesionalnom i nezakonitom postupanju apelanta.

18. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, suprotno rezoniranju prvostepenog suda, smatra da tuženi nije morao utvrditi nastupanje štetne posljedice zbog učinjenog propusta apelanta, a da bi se on kvalificirao kao teža povreda službene dužnosti u smislu odredbe člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima, s obzirom da u smislu te odredbe nastupanje štetne posljedice ne predstavlja bitno obilježje teže povrede službene dužnosti. Kantonalni sud je naveo da je apelantu dato pravo na odbranu, a da je on sam morao i mogao biti svjestan posljedica učinjenog propusta i načina nestanka, odnosno gubljenja obavijesti, te nepreduzimanja, odnosno nedovoljnog preduzimanja mjera na njihovom brižljivom čuvanju, kako se to navodi i u Instrukciji, za koju apelant nije tvrdio da nije upoznat sa njom, a tuženi je ocijenio sve okolnosti koje su bitne za kvalifikaciju učinjene povrede, te je, vodeći računa i o olakšavajućim okolnostima, kao i „osobnoj“ i generalnoj prevenciji, razmjerno težini učinjene povrede i stepenu odgovornosti izrekao apelantu minimalnu disciplinsku sankciju. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da to što je apelant smatrao da će u slučaju njegovog nezakonitog rada prema njemu biti izrečena blaža mjera u smislu lakše povrede službene dužnosti, a ne teža povreda sa minimalnom sankcijom, ne znači da je tuženi nepravilno i nezakonito proveo disciplinski postupak.

19. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tačno da apelant ima pravo da u parničnom ili disciplinskom postupku dokazuje svoju „odgovornost ili neodgovornost“. Međutim, kako je sud u postupku ocjene zakonitosti i pravilnosti odluke o disciplinskoj odgovornosti apelanta i izrečenoj sankciji vezan za činjenični opis povrede, a ona u konkretnom slučaju prema njenom opisu čini obilježje disciplinskog prekršaja iz člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima, gdje nastupanje štetne posljedice ne čini bitno obilježje tog disciplinskog prekršaja, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud pogrešno bavio ocjenom da li se u konkretnom slučaju radilo o težoj povredi službene dužnosti, te je izveo pogrešan pravni zaključak da je tuženi morao dokazati da je nastupila štetna posljedica zbog učinjenog propusta apelanta, pa time dokazati i da učinjene radnje apelanta predstavljaju težu povredu službene dužnosti, zbog čega je i pozivanje prvostepenog suda na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 4429/11 od 24. aprila 2015. godine neprihvatljivo, jer se u tom predmetu radi o drugačijoj činjenično-pravnoj situaciji.

20. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je istakao da je žalbu tuženog usvojio kao osnovanu i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev apelanta.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 107. stav 1. tačka. 10. Zakona o policijskim službenicima i da je pogrešno zaključio da tuženi nije morao dokazivati da je nastupila teža posljedica. Apelant navodi da je u predmetu bilo sporno da li je gubljenjem obavijesti od apelanta nastala lakša ili teža povreda službene dužnosti, a sporno je bilo i ko je bio dužan dokazivati da su gubljenjem obavijesti nastale teže posljedice. U vezi sa tim, apelant ukazuje da su obilježja lake i teže povrede službene dužnosti iste, a da je razlika samo u tome da li je nastupila teža posljedica, te da je u disciplinskom postupku moralo biti dokazano da je nastupila teža posljedica, jer to predstavlja odlučujuću činjenicu. Nasuprot tome, apelant smatra da nije nastupila teža posljedica, jer su izgubljene obavijesti bile prazne, nepopunjene i nepotpisane. Osim toga, apelant smatra da je predmetni postupak predugo trajao, ističe da nije utjecao na dužinu postupka, da je predmet od velikog značaja za njega, da se ne radi o naročito složenom predmetu, te ukazuje da se radi o predmetu hitne prirode. Slijedom navedenog, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“ i traži naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je istakao da navode iz apelacije smatra neosnovanim i da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. U odnosu na dužinu postupka, Kantonalni sud je istakao da ima veliki broj neriješenih predmeta, da predmete rješava prema planu rješavanja predmeta Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, odnosno da se predmeti rješavaju prema starosti podnesene tužbe, te da predmet nije mogao biti ranije uzet u rad.

23. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, istakao da je postupak pred tim sudom završen u razumnom roku, te naveo da smatra da apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred prvostepenim sudom, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tuženi je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, da nije došlo do povrede apelantovih prava i da su odluke donesene u razumnom roku, zbog čega je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

26. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16, 14/18 i 22/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” broj 6/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 106. tačka 8) Lakše povrede službene dužnosti Lakše povrede službene dužnosti jesu:

8) nepreduzimanje ili nedovoljno preduzimanje mjera u okviru vlastitih dužnosti neophodnih za obezbjeđenje objekata, lica i povjerenih sredstava i stvari, ukoliko nije nastupila teža posljedica.

Član 107. stav (1) tačka 10) Teže povrede službene dužnosti (1) Teže povrede službene dužnosti jesu:

10) nepreduzimanje ili nedovoljno preduzimanje mjera u okviru vlastitih dužnosti neophodnih za obezbjeđenje objekata, lica i povjerenih sredstava i stvari;

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 234366 16 Rsž od 10. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu odluku

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude (kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev) proizlazi da je među parničnim strankama bilo nesporno da je apelant kao policijski službenik napravio propust koji se sastoji u tome da je izgubio 23 obavijesti o prekršaju, dok je bilo sporno da li takav propust predstavlja lakšu ili težu povredu radne dužnosti, odnosno da li je disciplinski postupak koji je vođen protiv apelanta pred organima tuženog proveden zakonito i da li su zakonite odluke prvostepene i drugostepene disciplinske komisije. Nadalje, navodi da iz obrazloženja drugostepene presude (kojom je uvažena žalba tuženog i odbijen apelantov tužbeni zahtjev) proizlazi da je tuženi u provedenom disciplinskom postupku dokazao postojanje teže povrede službene dužnosti od apelanta, propisane odredbom člana 107. stav 1. tačka

10. Zakona o policijskim službenicima, odnosno da nije jasan stav suda da je tuženi morao utvrditi da li su uslijed propusta, koji apelant i ne spori, nastupile teže posljedice i da se samo na osnovu toga mogla dati pravna kvalifikacija učinjenog propusta kao lakše ili teže povrede službene dužnosti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 107. stav 1. tačka 10. Zakona o policijskim službenicima propisano da teža povreda službene dužnosti predstavlja nepreduzimanje ili nedovoljno preduzimanje mjera u okviru vlastitih dužnosti neophodnih za osiguranje objekata, lica i povjerenih sredstava i stvari. Dakle, Ustavni sud nalazi da su citiranom odredbom opisana bitna obilježja bića disciplinskog prekršaja, te da kao obilježje tog disciplinskog prekršaja nije propisano nastupanje teže posljedice. Osim toga, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da sadržaj zapisnika prvostepene disciplinske komisije ukazuje da je apelantu omogućeno pravo na odbranu, da je on potvrdio da je svojom nepažnjom izgubio predmetne obavijesti, a da pri tome nije predlagao bilo kakve dokaze da ospori tvrdnju tuženog da je radnjama koje mu se stavljaju na teret počinio težu povredu službene dužnosti, nego se samo izjasnio da, po njegovom mišljenju, gubljenje predmetnih obavijesti „ne utječe puno na rad policije, da smatra da je preteška optužba za to što je učinio, te misli da mu je to neko učinio iz ljubomore i da mu napakosti…“. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 8. aprila 2015. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 10. februara 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao četiri godine i deset mjeseci, što je period koji će Ustavni sud razmatrati.

Analiza dužine trajanja predmetnog postupka

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Budući da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje nezakonitosti odluka kojima je apelantu utvrđena disciplinska odgovornost (i izrečena sankcija), Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.

41. Analizirajući ponašanje redovnih sudova Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 8. aprila 2015. godine, a da je prvostepena presuda donesena 16. maja 2016. godine, dakle, postupak pred Općinskim sudom je trajao jednu godinu i jedan mjesec. Ustavni sud, dalje, nalazi da je Kantonalni sud osporenu odluku donio u roku od tri godine i pet mjeseci (računajući od dana dostavljanja spisa). U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni suda nalazi da se dužina postupka pred Općinskim sudom može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koji služi kao osnova za donošenje sudske odluke. Sa druge strane, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom periodu može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a za šta nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

42. Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak koji je hitan, a nije složen, trajao četiri godine i deset mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po žalbi donio nakon tri godine i pet mjeseci, a za šta nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

43. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

46. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

47. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije izričito naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost davanja odgovora na žalbu Kantonalnom sudu, ali to pravo nije iskoristio, odnosno da je apelant imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek. Činjenica da je Kantonalni sud nakon detaljnog ispitivanja zaključio da su osnovani žalbeni navodi tuženog i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i, s tim u vezi, ponudio relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da nema proizvoljnosti u datom obrazloženju, upućuje na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima, a ne da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanta da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji je hitan, a nije složen, trajao četiri godine i deset mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po žalbi donio nakon tri godine i pet mjeseci, a za šta nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

49. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant navode o povredi ovog prava vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije povrijeđeno, a činjenica da osporena odluka nije donesena u korist apelanta ne vodi sama po sebi povredi prava na djelotvoran pravni lijek.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2770/20 (V.H.) | Sudska praksa | Aktio