Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3745/21 (T. S. i drugi)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinska mjera
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3745/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3745/21, rješavajući apelaciju Tvrtka Stanića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Tvrtko Stanić, Ramiz Mahmozić, Kemo Ramić, Fehim Hanić, Sadmir Brbutović, Sahrudin Vražalica, Haris Džuho, Junuz Šahović, Hajrudin Suljić, Ismet Radmanović, Semir Japalak, Senaid Omerović, Vjekoslav Raič, Nesib Boja i Senad Vranešić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 425971 19 Rsž od 2. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tvrtko Stanić, Ramiz Mahmozić, Kemo Ramić, Fehim Hanić, Sadmir Brbutović, Sahrudin Vražalica, Haris Džuho, Junuz Šahović, Hajrudin Suljić, Ismet Radmanović, Semir Japalak, Senaid Omerović, Vjekoslav Raič, Nesib Boja i Senad Vranešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ilidže, Ilijaša, Sarajeva i Hadžića, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 425971 19 Rsž od 2. septembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se ponište kao nezakonite odluke tuženog (KJKP „Gradski saobraćaj“ Sarajevo) o oglašavanju odgovornim zaposlenika i izricanju mjere pismeno upozorenje pred otkaz ugovora o radu od 17. aprila 2013. godine, bliže navedene u izreci presude.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je 17. aprila 2013. godine apelantima izrečena mjera pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 6. stav (1) tačka 12) Pravilnika o odgovornosti za zaposlenike za povrede radnih obaveza tuženog (zbog samovoljnog isključenja vozila iz saobraćaja bez opravdanog razloga). Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da iz odredbi člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) proizilazi da u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca zaposlenik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativne posljedice na pravo radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika, ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio da odluke tuženog od 17. aprila 2013. godine, koje se tužbom pobijaju nisu odluke u smislu odredbi člana 103. ZOR-a, već da je riječ samo o izjavi, odnosno pisanom upozorenju pred otkaz ugovora o radu, koje nema neposredno pravno dejstvo. Naime, navedeno upozorenje je samo odraz zakonske obaveze poslodavca u slučaju da radnik krši obaveze iz radnog odnosa, jer bez takve opomene i upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu koji je uslovljen ponašanjem radnika. Konačno, Kantonalni sud je istakao da još uvijek nije povrijeđeno pravo apelanata iz radnog odnosa, pa se opravdanost takvog upozorenja, odnosno opomene ne može neposredno pobijati pred sudom, već se njezina osnovanost može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu, i da je zbog toga tužbu apelanata trebalo odbaciti, ali kako su pravne posljedice iste i u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva, to je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku potvrđena prvostepena presuda.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenio ZOR i Zakon o parničnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2828/21 od 16. decembra 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3745/21 (T. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio