Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2472/21 (V. Ž.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2472/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2472/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vlado Žobrak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Žobrak protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 055420 19 Rev od 17. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Žobrak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Marko Medarević odvjetnik iz Istočnog Sarajeva, podnio je 9. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 055420 19 Rev od 17. svibnja 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 055420 14 Rs od 27. veljače 2015. godine utvrđeno je da su nedopuštene izmjene članaka 4., 5., 8. i 14. Ugovora o radu sklopljenog između parničnih stranaka 18. prosinca 2013. godine, prema kojima je apelant raspoređen na neadekvatno radno mjesto sa opisom neadekvatnih poslova koje treba obavljati, s umanjenom plaćom i datumom primjene, pa je navedeni Ugovor o radu poništen i tuženiku (Javno komunalno preduzeće „Čapljina“ d.o.o. Čapljina) je naloženo da apelanta vrati na poslove na kojima je radio prije zaključenja ovog Ugovora ili druge odgovarajuće poslove, koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, grupi i koeficijentu po kojima apelantu ne bi bila umanjenja plaća (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku da apelantu isplati razliku plaća za razdoblje od 1. travnja 2014. godine do 30. studenog 2014. godine, u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama (stavak II. izreke), naloženo je tuženiku da apelantu na ime razlike plaće mjesečno isplaćuje određeni novčani iznos počevši od 1. prosinca 2014. godine pa nadalje, odnosno do udovoljena tužbenom zahtjevu pod I (stavak III. izreke).
3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055420 15 Rsž od 13. veljače 2019. godine priziv tuženika je uvažen, prvostupanjska presuda je preinačena tako da su tužbeni zahtjevi u cijelosti odbijeni.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je apelant (kao VKV vodoinstalater) zaključio sa tuženim ugovor o radu 2007. godine, te je zaposlen na radno mjesto poslovođa održavanja vodovoda i kanalizacije, koje radno mjesto je pravilnikom svrstano u V. grupu složenosti. Navedeni ugovor je stavljen van snage kada su apelant i tuženik uredili svoje odnose zaključenjem ugovora o radu 18. prosinca 2013. godine, kojim je sukladno novim pravilnicima i sistematizaciji radnih mjesta apelant raspoređen na radno mjesto Radnika na održavaniju komunalnih objekata i uređaja. Kantonalni sud je istakao da je čl. 42. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju BiH (u daljnjem tekstu: GKU) utvrđen najniži koeficijent 2,90 za V. grupu složenosti poslova (koji kolektivni ugovor primjenjuje tuženik). Međutim, kako apelant više ne obavija poslove V. grupe složenosti, te kako je vještak potvrdio da je apelantu plaća isplaćivana sukladno novom radnom mjestu, drugostupanjski sud je istakao da bi apelant imao pravo na isplatu razlike plaće između starog i novog radnog mjesta samo pod uvjetom da je dokazao da je tuženik prilikom određivanja visine isplate plaće povrijedilo koju odredbu Zakona o radu, GKU ili odredbe Pravilnika o plaćama i drugim primanjima zaposlenika tuženika od 6. prosinca 2013. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), a što u konkretnom slučaju nije dokazao.
5. Osporenom odlukom Vrhovnoga suda od 17. svibnja 2021. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske odluke.
6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je akcijskim planom od 28. veljače 2013. godine tuženik smanjio broj zaposlenika sa 20 na 13, te je ukinuo radno mjesto apelanta. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je tuženik nakon savjetovanja sa sindikalnom organizacijom 6. prosinca 2013. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji poduzeća i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji), te Pravilnik o plaćama, kojima je definirao unutrašnju organizaciju radnih mjesta, izvršio vrednovanje svih radnih mjesta i utvrdio kriterije za određivanje plaća za sva radna mjesta. Vrhovni sud je istakao da je tuženik taj postupak proveo suglasno odredbama člancima 97. i 107. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev na osnovu odredbe članka 97. stavak 2. ZOR-a. S obzirom na utvrđenje da su navedeni Pravilnici tuženika doneseni na zakonit način, da njihove odredbe nisu oglašene nevažećim u smislu članka 107. stavak 4. ZOR, Vrhovni sud je istakao da je tuženik, kao poslodavac, imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora apelantu. Naime, istakao je da je odredbom članka 9. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji propisano da će se zaposleniku koji se na dan stupanja na snagu tog Pravilnika zatekne na radnom mjestu koje nije predviđeno tim Pravilnikom, ponuditi ugovor o radu na radnom mjestu predviđenom tim Pravilnikom, u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima (stavak 2.). Suglasno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je tuženik apelantu otkazao ugovor o radu i ponudio mu zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, a što predstavlja autonomno pravo poslodavca da svoje poslovanje i tehnologiju rada u najvećoj mjeri prilagodi potrebama poslovanja (pri čemu je poslodavac vezan poštivanjem zakonske procedure propisane ZOR). Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neutemeljen apelantov revizijski prigovor da je raspoređen na radne poslove i zadatke koji ne odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i za koje nije osposobljen, niti obrazovan, odnosno da on kao VKV vodoinstalater ne može obavljati poslove električara, građevinske poslove, bravarske poslove i slično. U svezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji pod točkom 13. predviđeno radno mjesto „radnik na održavanju komunalnih objekata i uređaja“, za koje su predviđeni uvjeti najmanje srednja stručna sprema - smjer elektroinstalater, vodoinstalater, te pod točkom d) opisani radni zadaci za ove poslove (između ostalih poslovi na održavanju i izgradnji vodovodne i kanalizacijske mreže, svi električarski poslovi, svi bravarski poslovi, svi građevinski poslovi i ostali poslovi prema zahtjevima posla i po nalogu voditelja odjela). Dakle, Vrhovni sud je istakao da je apelant raspoređen na radno mjesto za koje posjeduje stupanj obrazovanja i smjer, te je za isto radno mjesto predviđen i smjer elektroinstalater. Vrhovni sud je istakao da poslodavac u općem aktu određuje da je za obavljanje radnih zadataka na određenom radnom mjestu potrebna određena stručna sprema i smjer, procjenjujući složenost radnih zadataka tog radnog mjesta uz zaključak da radnik, koji ima takvu stručnu spremu i smjer može stručno, poštujući dinamiku obavljanja poslova obaviti radne zadatke tog radnog mjesta. Zbog navedenog, činjenica da su u opisu apelantovog radnog mjesta navedeni i poslovi koji nisu vodoinstalaterski, prema mišljenju Vrhovnoga suda, nema značaj povrede koja bi nužno dovela do nezakonitosti pobijanog ugovora o radu.
Apelacioni navodi
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog ističe da je ugovor iz 2013. godine, suprotan odredbi članka 42. Granskog kolektivnog ugovora, te je nezakonit jer je apelant raspoređen na neadekvatno radno mjesto, koje je ne odgovara njegovoj stručnoj spremi, s opisom neadekvatnih poslova koje treba obavljati i svrstan je u nižu III. grupu složenosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, naime, ukazao da su navedeni Pravilnici tuženika doneseni na zakonit način, da njihove odredbe nisu oglašene nevažećim u smislu članka 107. stavak 4. ZOR, te da je apelant raspoređen na radno mjesto za koje posjeduje stupanj obrazovanja i smjer, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić