Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2697/20 (Sberbank a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nekretnina
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2697/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2697/20, rješavajući apelaciju Sberbank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sberbank a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 051199 19 Gž od 15. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 31. jula 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 051199 19 Rev od 20. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 051199 19 Gž od 15. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelantica je prije podnošenja ove apelacije, 19. augusta 2019. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 92 0 P 051199 19 Gž od 15. maja 2019. godine koja je zavedena pod brojem AP 3323/19 godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 938/19 od 30. oktobra 2019. godine, u okviru koje je razmatrao i apelaciju broj AP 3323/19 (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelaciju podnesenu protiv navedene presude Okružnog suda odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelantica, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8. a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 30. septembra 2021. godine zatraženo je od Okružnog i Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od B. T. (u daljnjem tekstu: tužioca) da dostave odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 7. oktobra 2021., a tužilac 13. oktobra 2021. godine. Osnovni sud je dostavio određenu dokumentaciju, ali nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Ustavni sud je 6. januara 2022. godine apelantici dostavio odgovore na apelaciju na eventualno izjašnjenje.

6. Apelantica je 14. i 19. januara 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Osnovnog suda broj 92 0 P 051199 18 P od 21. novembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim izvršenje na nekretninama (preciznije opisanim u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da se predmetne nekretnine izluče iz sredstava izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem 92 0 I 027407 17 I2, određenog rješenjem istog suda od 25. oktobra 2011. godine.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da je apelantica pred Osnovnim sudom pokrenula izvršni postupak protiv R.S. (u daljnjem tekstu: izvršenik) i drugih, da je kao predmet izvršenja predložila zapljenu, procjenu i prodaju određenih nekretnina, između ostalih i predmetnih nekretnina. Predloženo izvršenje je dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 92 0 1 027407 11 1 od 25. oktobra 2011. godine, te je u zemljišnim knjigama upisana zabilježba postojanja prinudnog izvršenja. Navedeno je da tužilac smatra da se izvršenje ne može provesti na predmetnim nekretninama jer su one u njegovom vlasništvu, a ne u vlasništvu izvršenika. Nadalje je navedeno da je tužilac sa izvršenikom kod notara zaključio Ugovor o kupoprodaji broj 1542/11 od 19. maja 2011. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji), da je na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao državinu na predmetnim nekretninama koju je 20. juna 2011. godine upisao u katastarski operat. Navedeno je da je tužilac istakao da je ušao u posjed predmetnih nekretnina, da nije u javnim knjigama odmah upisao pravo vlasništva zbog visokih troškova postupka upisa, te da smatra da je i pored toga bio njihov vanknjižni vlasnik. Navedeno je da je tužilac pravo vlasništva u javnim knjigama upisao nakon upisa zabilježbe postojanja prinudnog izvršenja određenog navedenim rješenjem o izvršenju, ali da su predmetne nekretnine u momentu donošenja rješenja o izvršenju i upisa zabilježbe u zemljišnim knjigama bile u tužiočevom vanknjižnom vlasništvu.

10. Dalje je navedeno da je apelantica u odgovoru na tužbu istakla da je u trenutku pokretanja izvršnog postupka na predmetnim nekretninama kao nosilac prava vlasništva bio upisan izvršenik, te da shodno načelima konstitutivnosti i povjerenja u javne knjige lice koje je upisano u zemljišnim knjigama smatra se kao vlasnik ili titular upisanog stvarnog prava. Navedeno je da apelantica smatra da tužilac nije mogao steći pravo vlasništva samo na osnovu zaključenog ugovora o prodaji, isplatom cijene i predajom u posjed, jer je zaključeni ugovor samo osnov (causa) za stjecanje prava vlasništva na nekretninama, te da je pored osnova neophodan i upis u javnu evidenciju nekretnina kao način stjecanja vlasništva, koji u konkretnom slučaju nedostaje. Nadalje je Osnovni sud naveo dokaze koji su tokom postupka provedeni, između ostalih, prijedlog za izvršenje tužene (apelantice) od 1. septembra 2011. godine (detaljno navedeni na strani 3 presude).

11. Nadalje, Općinski sud je citirao član 53. st. (1), (2), (3) i (4) Zakona o stvarnim pravima, te je ukazao da je odredbom člana 53. stav (1) Zakona o stvarnim pravima jasno propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnim knjigama, te da upis u zemljišne knjige za slučaj stjecanja prava vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla ima konstitutivan karakter. Navedeno je da valjan pravni posao predstavlja samo osnov (titulus) za stjecanje prava vlasništva, a pravo vlasništva se stječe tek upisom u zemljišnu knjigu od kada se proizvode određeni pravni učinci. Navedeno je da je odredbom člana 53. stav (4) Zakona o stvarnim pravima još preciznije određen momenat stjecanja prava vlasništva, na način da se u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis prava vlasništva ima smatrati da je uknjižba prava vlasništva provedena. Dalje je navedeno da činjenica da je tužilac na osnovu pravnog posla – zaključenog ugovora o kupoprodaji izvršio upis prava posjeda na predmetnim nekretninama ne može dovesti do drugačije odluke suda, jer je za stjecanje prava vlasništva neophodan upis u zemljišne knjige. Na tu činjenicu tužilac je upozoren i od notara koji je u članu 10. zaključenog ugovora o kupoprodaji precizno upozorio tužioca da “kupac stječe vlasništvo na predmetnim nekretninama tek upisom u zemljišnu knjigu“.

12. Nadalje je navedeno da iz odredbi Zakona o stvarnim pravima jasno proizlazi načelo povjerenja u zemljišne knjige, čime se uspostavlja obaveza titulara da svoje pravo uknjiži. Prema navedenom načelu i pravilima građanskog prava, pretpostavlja se da je vlasnik nekretnine osoba koja je upisana u zemljišne knjige. Titular prava vlasništva koji svoje pravo nije uknjižio rizikuje gubitak tog prava u korist savjesnog trećeg lica koje je s povjerenjem u zemljišne knjige steklo to pravo. Na taj način se štiti pravna sigurnost kao sastavni dio prava. Navedeno je da je apelantica postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje, pribavljajući i prilažući zemljišnoknjižni izvadak, predložila da se izvršenje provede zapljenom, procjenom, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom izvršenikovih nekretnina, jer je izvršenik u zemljišnoj knjizi bio upisan kao njihov vlasnik sa dijelom 1/1, zbog čega je izvršena zabilježba rješenja o izvršenju.

13. Nadalje je navedeno da nije sporno da je tužilac sa izvršenikom prije upisa zabilježbe izvršenja na predmetnim nekretninama zaključio ugovor o kupoprodaji, da je ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi, kao i da je u cijelosti ispunjen (kupac je izvršio isplatu cijene za predmetne nekretnine, a izvršenik je uveo kupca u njihov posjed). S tim u vezi je navedeno da upis prava vlasništva u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla ima konstitutivan karakter, tužilac pravo vlasništva na predmetnim nekretninama nije stekao momentom zaključenja ugovora o kupoprodaji, niti momentom upisa prava posjeda, već tek momentom podnošenja zahtjeva nadležnoj Republičkoj upravi za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Tužilac je zahtjev podnio nakon što je na predmetnim nekretninama upisan teret - zabilježba rješenja o izvršenju. S obzirom da je pravo vlasništva na predmetnim nekretninama tužilac stekao 17. maja 2012. godine, tj. nakon što je nadležna Republička uprava 28. novembra 2011. godine (postupajući po zahtjevu Osnovnog suda za upis od 28. oktobra 2011. godine) izvršila zabilježbu rješenja o izvršenju Osnovnog suda, to je tužilac pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao sa upisanim teretom, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 05199 19 Gž od 15. maja 2019. godine tužiočeva žalba je usvojena, Presuda Osnovnog suda broj 92 0 P 051199 18 P od 21. novembra 2018 godine je preinačena na način da se usvaja tužbeni zahtjev i proglašava da je nedopušteno izvršenje na predmetnim nekretninama, te se predmetne nekretnine imaju izlučiti iz sredstava izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem 92 0 1 027407 1712, određenog rješenjem istog suda od 25. oktobra 2011. godine.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda (detaljno navedeno na strani 2 i 3 presude), te je naveo da tužilac žalbom osnovano osporava pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

16. Nadalje je citiran član 51. stav (1), član 52. stav (1), član 53. stav (5), član 70. i član 72. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), čl. 23. i 53. Zakona o stvarnim pravima, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedeno je da u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su 24. maja 2011. godine tužilac i izvršenik zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji je valjan pravni posao i predstavlja jedan od osnova za stjecanje prava vlasništva u smislu člana 23. Zakona o stvarnim pravima. Navedeno je da je izvršenik, prema odredbi člana 9. ugovora, saglasan da se tužilac na osnovu zaključenog ugovora, bez njegovog daljnjeg znanja i privole, upiše u zemljišnoj knjizi kod nadležnog suda kao njihov vlasnik. Tužilac je ispunio obaveze po ugovoru, stupio je u posjed predmetnih nekretnina, te su one upisane sa pravom vlasništva 1/1 na tužioca 17. maja 2012 godine, a osnov upisa je ugovor o kupoprodaji, te da su prema posjedovnom listu (preciznije navedenom na strani 5 presude) predmetne nekretnine upisane na tužioca sa pravom posjeda 1/1. Nadalje je navedeno da, iako zaključenjem ugovora o kupoprodaji i isplatom kupoprodajne cijene tužilac nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama upisom u odgovarajući registar, saglasno odredbi člana 53. Zakona o stvarnim pravima, on je stekao pravo da se upiše kao njihov vlasnik i pravo na njihov posjed, što u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavlja „materijalni interes". Ovo pravo tužioca nije prestalo zabilježbom rješenja o izvršenju koje je upisano u određeni zk. izvadak u kojem je izvršenik bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1.

17. Ukazano je da je u navedenom izvršnom postupku tužilac upućen na parnicu (prigovor trećeg lica) u kojoj je pravosnažnom presudom utvrđeno da je tužilac na osnovu ugovora o kupoprodaji kupio i stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama što je „izvršenik“ dužan priznati i trpjeti da se tužilac uknjiži kao vlasnik, uz obrazloženje da je za postojanje ovih prava bez značaja činjenica da je u zemljišnoj knjizi 28. novembra 2011. godine upisana zabilježba rješenja o izvršenju kojom je konstituirano pravo namirenja u apelanticinu korist. Dalje je navedeno da tužilac ima pravo na posjed predmetnih nekretnina i pravo da se na njima uknjiži kao vlasnik, što je i učinio 17. maja 2012. godine.

18. Navedeno je da iz odredbe člana 70. ZlP-a proizlazi da neće biti dozvoljeno izvršenje u slučaju da na nekretninu na kojoj je određeno izvršenje postoji pravo vlasništva trećeg lica koje je ustanovljeno prije pokretanja izvršnog postupka. Smisao odredbi čl. 70. i 72. ZlP-a je da osiguraju da se prinudna naplata izvrši na imovini koja nesporno pripada izvršeniku, te da pod udar prinudne naplate ne potpadne imovina trećeg lica prema kojem apelantica nema neki od izvršnih naslova kojim je utvrđeno njeno potraživanje. Ukazano je da je smisao navedenih odredbi i da osiguraju zaštitu prava tražioca izvršenja od eventualne zloupotrebe od izvršenika ili trećeg lica na način da nakon dozvoljenog izvršenja na nekretninama, izvršenik ne otuđi nekretninu trećem licu prema kojem tražilac izvršenja nema potraživanje utvrđeno izvršnim naslovom i licu koje nije označeno u izvršnoj ispravi kao izvršenik i tako onemogući prinudno namirenje potraživanja. S tim u vezi je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužilac prije konstituiranja apelanticinog prava namirenja na predmetnim nekretninama stekao pravo na posjed i pravo na uknjižbu prava vlasništva, te da ta prava nisu prestala da postoje upisom zabilježbe rješenja o izvršenju. Navedeno je da raspolaganje predmetnim nekretninama između tužioca i izvršenika na osnovu ugovora nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i sa ciljem da se apelantica onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika, od čega je štiti odredba člana 72. ZIP-a. Navedeno je da je nesporno da izvršenik prema apelantici nije izvršio obaveze iz njihovog obligacionog odnosa i da ih apelantica nastoji prinudno naplatiti u izvršnom postupku, a svrha izvršnog postupka je da osigura prinudno namirenje potraživanja koje apelantica ima prema izvršeniku na imovini koja njemu pripada. Ukoliko dozvoljeno izvršenje nije moguće provesti na predloženom sredstvu izvršenja, apelantica ima mogućnost sve do namirenja svog potraživanja i dok postoji bilo koja izvršenikova imovina da predlaže nova sredstva izvršenja. Dalje je navedeno da je nesporno da je tužilac svoju obavezu iz ugovora o kupovini predmetnih nekretnina izvršeniku ispunio u cjelini, te bi teret izvršenikove obaveze prema apelantici iz njihovog obligacionog odnosa bio neosnovano prebačen na tužioca, koji prema njima nema neizmirenih obaveza. Zbog toga što se tužilac nije uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina prije pokretanja izvršnog postupka, na njega bi bio stavljen pretjeran teret i bilo bi povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno izvukao pogrešan pravni zaključak jer je normu materijalnog prava nepravilno primijenio, na čiju primjenu drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 92 0 P 051199 19 Rev od 20. maja 2020. godine odbačena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

20. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju tužilac u tužbi vrijednost spora označio 5.000,00 KM, te da taj iznos predstavlja pobijani dio presude. Kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, saglasno odredbi člana 237. stav (2) ZPP, revizija nije dozvoljena. Nadalje je navedeno da je apelantica revizijom tražila odlučivanje u skladu sa članom 237. stav (3) ZPP, navodeći da bi odluka po reviziji bila značajna da se izbjegne različita praksa drugostepenih sudova i tako omogući sigurnost i jednakost u pogledu pravnog djejstva zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama u slučajevima kada treće lice stekne/uknjiži neko pravo na istim nekretninama. Ukazano je da ti navodi nisu dovoljni da bi se raspravljalo o inače nedozvoljenoj reviziji, jer apelantica nije označila pravno pitanje zbog kojeg reviziju podnosi, uz navođenje propisa i drugih važnih izvora prava koji se na nju odnose, niti je određeno izložila razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njenoj primjeni. Navedeno je da revizija nije sastavljena u skladu sa odredbom člana 237. st. (3) i (4) ZPP, te da u konkretnom slučaju nema mjesta za njeno odlučivanje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

22. Apelantica ističe da je obrazloženje drugostepene presude nejasno i neargumentirano, da se zasniva na stavu da je tužilac samim zaključenjem ugovora o prodaji i isplatom prodajne cijene prije pokretanja izvršnog postupka stekao pravo na posjed predmetnih nekretnina i pravo na uknjižbu vlasništva. Pogrešan je stav da bi provođenjem daljeg izvršenja na predmetnim nekretninama na tužioca bio prebačen prevelik teret obaveza iako se tužilac u zemljišnim knjigama nije uknjižio kao njihov vlasnik prije pokretanja izvršenja i upisa zabilježbe izvršenja. Apelantica smatra da ovakvo obrazloženje drugostepenu presudu čini nezakonitom, jer nema osnov ni u jednom materijalnopravnom propisu, suprotna je utvrđenim činjenicama i odredbama čl. 17, 23. i

53. Zakona o stvarnim pravima, te odredbama čl. 70. i 72. ZIP-a.

23. Apelantica smatra da je kao tražilac izvršenja upisom zabilježbe izvršenja, shodno članu 72. stav (2) ZIP-a, stekla pravo namirenja na predmetnim nekretninama u odnosu na sva ostala treća lica koja bi kasnije stekla neko pravo na nekretninama, uključujući i tužioca koji u vrijeme upisa zabilježbe izvršenja nije bio upisan kao vlasnik ili suvlasnik predmetnih nekretnina, niti su bile zabilježene neke činjenice koje bi ukazivale na postojanje ugovora o prodaji. U skladu sa tim, apelantica smatra da svako ko se upiše kao titular nekog prava nakon upisane zabilježbe izvršenja dužan je da trpi određeno izvršenje i da se u odnosu na njega, kao novog izvršenika, nastavi izvršni postupak shodno članu 72. stav (2) ZIP-a. Apelantica navodi da za zaključeni ugovor nije znala, niti je mogla ili bila dužna znati, jer se kao savjesno lice, shodno članu 52. stav (2) Zakona o stvarnim pravima, odnosno načelu savjesnosti i povjerenja pouzdala u javnu evidenciju nekretnina, tj. u zk. izvadak u kojem je kao vlasnik predmetnih nekretnina bio upisan izvršenik. Apelantica smatra da se, shodno načelu konstitutivnosti, te članu 53. Zakona o stvarnim pravima, stvarna prava na nekretninama stječu tek upisom u zemljišnu knjigu, te da nije moguće steći ni pravo na posjed nekretnina, kao dio prava vlasništva, dok se vlasništvo ne provede u zemljišnoj knjizi. To što je tužilac stupio u posjed predmetnih nekretnina prije nego što se uknjižio kao vlasnik, ne znači da je na to imao pravo, jer se pravo posjeda na nekretninama stječe tek uknjižbom prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Ovakvim obrazloženjem drugostepeni sud na štetu apelantice pruža zaštitu tužiocu, kao nezakonitom i nesavjesnom posjedniku, a sprečava ostvarivanje apelanticinih zakonskih prava na namirenje iz člana 72. ZIP-a.

II.Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude dao opširne i valjane razloge kod kojih ostaje u cijelosti i smatra da nema potrebe iste navode ponovo ponavljati i u odgovoru na apelaciju.

25. Tužilac je istakao da apelacija nije dozvoljena, jer je podnesena nakon proteka vremena od 60 dana od dana prijema posljednje odluke o djelotvornom pravnom lijeku. Tužilac je istakao da tokom postupka nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se u apelaciji poziva, te smatra da apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu.

26. Apelantica je u izjašnjenju na odgovor ukratko ponovila navode istaknute u apelaciji, te je predložila da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu. V.Relevantni propisi

27. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – OUS, 107/19 i 1/21 – OUS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – OUS), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje uknjižbom Član 53.

(1)Pravo vlasništva na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2)Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

(3)Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prenos svojine na nepokretnostima.

(4)Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.

28. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUS RS, 60/17 - OUS BiH, 115/17 - OUS BiH, 58/18 - Rješenje US BiH i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Dokaz o svojini izvršenika Član 70.

(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.

(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjiškog stanja.

Član 72. st (1) i (3) (1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 92 0 P 051199 19 Rev od 20. maja 2020. godine (koje je primila 18. juna 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 31. jula 2020. godine) kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom da u konkretnom slučaju revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 051199 19 Gž od 15. maja 2019. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca, pa će Ustavni sud apelanticine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Ustavni sud podsjeća da je u tački 2. ove odluke već konstatirao da je apelantica prije podnošenja ove apelacije podnosila apelaciju protiv navedene presude Okružnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3323/19. Naime, apelantica je navedenu presudu Okružnog suda primila 20. juna 2019. godine, a apelaciju u predmetu AP 3323/19 je podnijela 19. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u predmetnom postupku tužilac tražio da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnim nekretninama, te da se predmetne nekretnine izluče iz sredstava izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi kod Osnovnog suda, određenog rješenjem istog suda od 25. oktobra 2011. godine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenljivi.

37. Ustavni sud dalje ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Apelantica tvrdi da je obrazloženje drugostepene presude nejasno i neargumentirano, da se zasniva na stavu da je tužilac samim zaključenjem ugovora o prodaji i isplatom prodajne cijene prije pokretanja izvršnog postupka stekao pravo na posjed predmetnih nekretnine i pravo na uknjižbu vlasništva, odnosno da je pogrešan stav da bi provođenjem daljeg izvršenja na predmetnim nekretninama na tužioca bio prebačen prevelik teret obaveza, iako se tužilac u zemljišnim knjigama nije uknjižio kao njihov vlasnik prije pokretanja izvršenja i upisa zabilježbe izvršenja.

39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 588/20 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 20. maja 2020. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) Ustavni sud naveo: „Po mišljenju Ustavnog suda, samo u slučaju da je apelant tokom izvršnog postupka stekao imovinu (predmetnu nekretninu) primjena odredaba člana 72. stav 3. ZIP-a, na način kako su to uradili redovni sudovi u konkretnom slučaju, bila bi u skladu sa pravom iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, u konkretnom slučaju je nesporno da je apelant ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključio 11. oktobra 2011. godine, a da je izvršni postupak pokrenut tek 19. juna 2013. godine. Dakle, apelant je znatno prije pokretanja izvršnog postupka stekao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (potpisao i ovjerio kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed predmetne nekretnine itd.), a tu činjenicu su redovni sudovi zanemarili u osporenim odlukama. Činjenica da apelant, prije pokretanja izvršnog postupka, nije postao vlasnikom predmetnih nekretnina, na način propisan relevantnim zakonima, ne daje pravo redovnim sudovima da smatraju da apelant ne posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i dozvole da, u konačnici, apelant može izgubiti svoju imovinu, zbog duga koji njegov prodavac ima prema trećem licu, samo iz razloga što se nije na vrijeme uknjižio kao zemljišnoknjižni vlasnik. Da bi se poštovalo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odredbe člana 72. stav 3. ZIP-a bi se trebale shvatiti na način da nema smetnji za nastavak izvršnog postupka samo ako tokom izvršnog postupka dođe do promjene titulara imovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 772/19 od 17. decembra 2019. godine, stav 39, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u imovinu nije izvršeno na temelju zakona, tj. suprotno odredbama člana 72. stav 3. ZIP-a.“

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužilac sa izvršenikom zaključio kupoprodajni ugovor 19. maja 2011. godine, da je 1. septembra 2011. godine podnesen prijedlog za izvršenje, da je 25. oktobra 2011. godine doneseno rješenje o izvršenju, a 28. novembra 2011. godine u zemljišnoj knjizi upisana je zabilježba rješenja o izvršenju na predmetnim nekretninama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud usvojio tužiočev tužbeni zahtjev uz obrazloženje da, iako zaključenjem ugovora o kupoprodaji i isplatom kupoprodajne cijene tužilac nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama upisom u odgovarajući registar saglasno odredbi člana 53. Zakona o stvarnim pravima, on je stekao pravo da se upiše kao njihov vlasnik i pravo na njihov posjed. Nadalje je obrazložio da je tužilac prije konstituiranja apelanticinog prava namirenja na predmetnim nekretninama stekao pravo na posjed i pravo na uknjižbu prava vlasništva, da ta prava nisu prestala da postoje upisom zabilježbe rješenja o izvršenju, te da raspolaganje predmetnim nekretninama između tužioca i izvršenika na osnovu ugovora nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i sa ciljem da se apelantica onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika, od čega je štiti odredba člana 72. ZIP-a. Imajući u vidu navedeni stav Ustavnog suda u citiranom predmetu broj AP 588/20 Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju presude Okružnog suda.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi da je osporenom presudom povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju ovog prava nije posebno obrazlagala, već da ih zasniva na tvrdnji da je pogrešnim tumačenjem pravnih normi ugroženo navedeno pravo, iz čega proizlazi da ih zasniva na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je Okružni sud u osporenoj presudi detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2697/20 (Sberbank a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio