Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4315/21 (D.J.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Povjeravanje djeteta
- Razvod braka
- Dijete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4315/21
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4315/21, rješavajući apelaciju D. J., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. J. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 027457 21 Gž od 16.
februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 027457 18 P od 10. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantkinja D. J. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 027457 21 Gž od 16. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 027457 18 P od 10. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1716/21 odbačena je kao preuranjena apelantkinjina apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda i Osnovnog suda iz prethodne tačke ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1716/21 od 7. jula 2021. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer je utvrđeno da je apelantkinja protiv presude Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, punomoćnika tuženog N. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) i Centra za socijalni rad Teslić (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je 30. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud, Osnovni sud i Centar su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 12. do 28. januara 2022. godine. Apelantkinjinom punomoćniku su 18. i 31. januara 2022. godine dostavljeni odgovori učesnika u postupku radi izjašnjenja. Izjašnjenje na odgovore učesnika postupka nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 027457 18 P od 10. decembra 2020. godine razveden je brak između apelantkinje i tuženog, a zajedničko mldb. dijete N. J., koje je rođeno 25. maja 2008. godine, povjereno je na brigu, čuvanje i vaspitanje baki M. J., a istom presudom parnične stranke su obavezane da na ime izdržavanja mldb. djeteta mjesečno doprinose po 15% od ličnih primanja (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. U odgovoru na tužbu tuženi se nije usprotivio zahtjevu za razvod braka, ali jeste zahtjevu za povjeravanje mldb. N. J. apelantkinji, podnoseći protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se mldb. dijete povjeri njemu na brigu i vaspitanje jer je dijete od faktičkog prekida bračne zajednice ostalo da živi s njim i njegovom majkom, djetetovom bakom, koja se zajedno s njim od rođenja brinula za dijete koje je sretno u sredini u kojoj živi, kao i u specijalnoj školi u Beogradu.
8. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je zaključio da je trenutno u najboljem interesu mldb. djeteta da bude povjereno baki M. J. na brigu, čuvanje i vaspitanje. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 88 i člana 90 stav 2 Porodičnog zakona RS, te člana 12 Evropske konvencije o pravima djeteta. Osnovni sud je naglasio da su parnične stranke i njihovo mldb. dijete gluhonijeme osobe, što predmet čini specifičnim. Iz provedenih dokaza, između ostalog, proizašlo je da je mldb. N. J. sve do faktičkog prekida bračne zajednice parničnih stranaka (sredina maja 2018. godine) živio u domaćinstvu sa roditeljima i bakom po ocu u bakinoj kući u Radešićima kod Teslića, ali da je faktički od svoje druge godine života radnim danima boravio sa apelantkinjom u Banjaluci, a kraći period kod bake zato što je zbog zdravstvenog stanja dijete pohađalo vrtićku i predškolsku grupu u Banjaluci, a potom i školu u JU Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Banjaluci i da je u tom periodu brigu o djetetu u pretežnom dijelu vodila apelantkinja. Tokom postupka je utvrđeno da je odnos između apelantkinje i mldb. N. J. u to vrijeme bio skladan i da u tom odnosu nije bilo nikakvih problema. Od polovine maja 2018. godine, kada je došlo do poremećaja odnosa između parničnih stranaka i faktičkog prekida bračne zajednice, dijete je odvojeno od apelantkinje, a brigu o djetetu preuzeli su tuženi i baka. Utvrđeno je da se u tom periodu odnos između apelantkinje i djeteta narušio do te mjere da mldb. N. J. ne želi da viđa apelantkinju i, štaviše, šalje joj putem telefona video-poruke neprimjerenog sadržaja. U tom periodu Centar je postavio dječakovu baku za hranitelja mldb. djeteta, kojeg su tuženi i baka ispisali iz škole u Banjaluci i uz odobrenje Centra dijete upisali u specijalnu školu u Beogradu, gdje je smješten u Centar za smještaj i dnevni boravak djece i omladine ometene u razvoju, gdje se i danas školuje i boravi. Utvrđeno je takođe da su parnične stranke kod notara dale saglasnost za nastavak školovanja mldb. N. J. u Beogradu.
9. Tokom postupka je proveden veliki broj dokaza, između ostalog, psihološko vještačenje od doktora medicine na okolnosti da li je dijete od lica sa kojima živi podvrgnuto manipulaciji i indukciji, te da se u skladu s tim izvrši procjena podobnosti takve porodice za eventualni budući boravak djeteta u takvoj porodici, te da li su uslijed toga kod djeteta nastupile trajne promjene. Zadatak vještaka je bio i da procijeni podobnost apelantkinje i njene porodice za eventualnu brigu i staranje o mldb. N. J.
10. U razgovoru sa mldb. N. J., kojem je prisustvovao tumač za znakovni jezik, vještak se uvjerio da dijete izričito izražava volju da živi sa ocem i bakom, pri tome ne doživljava apelantkinju samo kao neadekvatnu majčinsku figuru, nego čak i lošu. Utvrđeno je da je naglašen emocionalni odnos djeteta s tuženim i bakom, te da je donekle primjetna atipičnost u ponašanju i reakciji nesvojstvene dobu, s neprimjerenim stavovima i znakovima iracionalnih i kognitivnih uvjerenja, najvjerovatnije uzrokovanim indukcijama i manipulacijama (od ranije od starijih lica). U odnosu na podobnost parničnih stranka za eventualnu brigu i starenje o djetetu, vještak je izrazio stav da apelantkinja i njena aktuelna porodična situacija, kao i tuženi i njegova primarna porodica za sada imaju podobnost za eventualnu brigu i staranje o mldb. djetetu u glavnim aspektima dječjih prava, ali da su se kod tuženog i bake izdvojili pouzdani stručni indikatori koji bi upućivali na znakove manipulacije i indukcije (svjesne/nesvjesne), što dijelom umanjuje kapacitet roditeljstva/starateljstva, tj. kompromituje globalnu podobnost za brigu i vaspitanje, što nije u najboljem interesu djeteta. Navedeno je još da su kod djeteta primjetni anksiozni neurotski znaci i reakcije u razvoju s tendencijom impulsivnog ponašanja i odbacujućim modalitetom odnosa prema majci, koji se mogu povezati s porodičnom situacijom i s visokom vjerovatnoćom da su uzrokovani time, ali se ne može zaključiti da su nastupile trajne promjene.
11. Iz iskaza mldb. N. J. datog pred sudom putem tumača za znakovni jezik proizašlo je, između ostalog, da mu je lijepo u Beogradu, da ne želi da ide u školu u Banjaluku, da se baka i tata o njemu brinu, da ne voli mamu do smrti i da ne želi da je vidi jer se razočarao u nju i više puta je ponovio da ne želi da živi s njom u Banjaluci. Cijeneći ponašanje i držanje mldb. N. J. prilikom izjašnjenja, Osnovni sud je stekao uvjerenje da je dijete svjesno situacije u pogledu razvoda braka roditelja, a takođe i činjenice da je nakon razvoda bio povjeren nekom na čuvanje, iz kojih razloga, i prema ocjeni suda, uz očigledan uticaj starijeg lica, najvjerovatnije oca (unaprijed pripremljen odgovor), na jasan, nedvosmislen i intenzivan način navodi da majku ne želi da vidi do smrti, da je mrtva za njega i da želi da živi sa ocem i bakom.
12. Osnovni sud je, cijeneći kompletnu porodičnu situaciju, a posebno činjenicu da mldb. dijete, uz određeni negativan uticaj i manipulaciju tuženog, izražava nedvosmislenu i jaku odbojnost prema apelantkinji, koja je za njega mrtva, koja mu je slomila srce i ne želi da je vidi, zbog čega je s njom prekinuo svaki kontakt, zaključio da je trenutno u najboljem interesu djeteta da se on prisilno ne odvaja iz porodice i sredine u kojoj je navikao da živi i u kojoj se osjeća bezbjedno i zaštićeno, te da bi u suprotnom, shodno svemu navedenom i predstojećem pubertetskom uzrastu djeteta, to još negativnije uticalo na njegov, ionako narušen psihofizički razvoj, zbog čega je sud, uvažavajući prijedlog Centra, mldb. N. J. povjerio na brigu, vaspitanje i čuvanje baki M. J.
13. Pored toga, budući da se Osnovni sud iz provedenih dokaza uvjerio da postoji očit negativan uticaj tuženog na ponašanje, stav i percepciju mldb. N. J. koji je usmjeren prema apelantkinji, što utiče na nepravilan i nepotpun psihofizički razvoj djeteta, sud je zaključio da nije u najboljem interesu djeteta da se povjeri na brigu i vaspitanje tuženom.
14. Osnovni sud je naveo da ne negira činjenicu da je za pravilan i potpun psihofizički razvoj djeteta podjednako potrebna briga, razumijevanje, podrška, ljubav i dobri odnosi oba roditelja, te redovno održavanje kontakata djeteta sa oba roditelja, što je pravo djeteta po članu 81a. Porodičnog zakona, iz kojih razloga smatra da je pod hitno neophodno angažovati nadležne službe Centra i JU u kojoj mldb. dijete boravi da se aktivnije radi sa djetetom i roditeljima, prije svega sa tuženim i bakom, a sve kako bi se otklonili znaci manipulacije i indukcije prema mldb. djetetu i kako bi došlo do poboljšanja odnosa prema apelantkinji.
15. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi u dijelu odluke o povjeravanju mldb. N. J. na brigu, vaspitanje i čuvanje baki M. J., Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 027457 21 Gž od 16. februara 2021. godine žalbu odbio i osporenu presudu u tom dijelu potvrdio. Okružni sud je naveo da apelantkinja istaknutim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu koji se pobija. Okružni sud je u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda o tome da je trenutno u najboljem interesu djeteta da se ono prisilno ne odvaja iz porodice u kojoj je navikao da živi i u kojoj se osjeća bezbjedno i zaštićeno jer bi suprotno odlučenje dovelo do narušavanja ionako narušenog psihofizičkog razvoja mldb. djeteta. Prema mišljenu Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno prihvatio prijedlog Centra o povjeravanju mldb. N. J. njegovoj baki, koja je od njegovog rođenja prisutna u njegovom životu, pri čemu je sud vodio računa da se dijete kod bake osjeća bezbjedno. Pravilnost ovakve odluke proizašla je iz svih provedenih dokaza koje je Okružni sud taksativno pobrojao na str. 3 obrazloženja presude. Pošto se apelantkinjinom žalbom ne ukazuje ništa bitno jer ponavlja navode koji su isticani pred prvostepenim sudom, koje je taj sud sa dužnom pažnjom cijenio, dajući jasne činjenične i pravne razloge koje u potpunosti prihvata taj sud, istaknuti prigovori stoga nemaju uporište u sadržaju spisa predmeta, a niti u važećem materijalnom pravu na koje se prvostepeni sud pozvao u obrazloženju.
16. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 87 0 P 027457 21 Rev od 16. septembra 2021. godine reviziju odbacio jer revizija ne ispunjava uslove iz člana 237 stav 2 ZPP-a. Vrhovni sud je zaključio da revizija ne ispunjava uslove ni po st. 3 i 4 člana 237 ZPP-a, te je primjenom člana 247 stav 4 ZPP-a u vezi sa članom 237 st. 2 i 4 ZPP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pristup sudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i to čl. 81a. i 90 Porodičnog zakona i procesnog prava, i to čl. 8, 123 i 126 ZPP-a.
18. U iscrpnim navodima apelacije apelantkinja posebno skreće pažnju na osjetljivost predmeta jer se radi o povjeravanju gluhonijemog djeteta na brigu, čuvanje i vaspitanje, te naglašava da je dijete povjereno baki pored žive majke koja je sposobna da se brine o djetetu, što je utvrđeno vještačenjem. Za apelantkinju je posebno problematično što je dijete povjereno baki, iako je tokom postupka vještačenjem utvrđeno da je prema djetetu vršena indukcija i manipulacija od odraslih u porodici u kojoj je ostao da živi nakon faktičkog prekida bračne zajednice. Za apelantkinju je apsurdno da je sud, cijeneći nalaz vještaka, utvrdio da su tuženi i baka vršili indukciju i manipulaciju u odnosu na mldb. N. J. i da su time kod djeteta izazvali psihološki poremećaj i destruktivno ponašanje prema apelantkinji, ali da ta činjenica nije spriječila sud da dijete povjeri na brigu i čuvanje baki. Prema apelantkinjinom mišljenju, u konkretnom slučaju se radi o težem obliku kršenja prava mldb. djeteta jer i pored toga što je vještak utvrdio da zadržavanje djeteta u porodici za koju je utvrđeno da vrši indukciju i manipulaciju djeteta koje je usmjereno prema apelantkinji nije u najboljem interesa djeteta jer je ta okolnost već ostavila psihičke promjene kod djeteta koje se mogu samo pogoršati ukoliko dijete ostane u toj sredini. Stav suda da se dijete u takvoj sredini „naviklo“ smatra neprihvatljivim, što potvrđuje da se sud nije dublje upuštao u utvrđivanje najboljeg interesa djeteta. Prema apelantkinjinom mišljenju, iz utvrđenog činjeničnog stanja nameće se jedino logičan zaključak da je bilo neophodno izdvojiti dijete iz sredine koja manipuliše djetetom, što bi bio najbolji interes za dijete. Sredina za koju sud smatra da se dijete „naviko“ stvorila je kod djeteta očigledno destruktivno ponašanje, koje će se dalje produbljivati ukoliko se dijete iz takve sredine ne izdvoji. Apelantkinja zbog svega ukazuje i na kršenje Konvencije o pravima djeteta. Apelantkinja tvrdi da dokaz manipulacije proizlazi i iz izjave od 20. jula 2018. godine kojom se apelantkinja „saglasila“ da dijete nastavi školovanje u Beogradu i da se ono može ispisati iz škole koju je pohađalo u Banjaluci. U vezi s tim, apelantkinja tvrdi da je izjava ovjerena kod notara bez prisustva tumača za znakovni jezik, što dovoljno govori o načinu na koji je potpisana. Apelantkinja tvrdi da nije dala saglasnost da dijete ide u Beograd jer nije bila sposobna dati saglasnost bez tumača za znakovni jezik. Predloženo je da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu zbog paušalne primjene materijalnog i procesnog prava, da se presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje uz utvrđivanje troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je ostao pri razlozima datim u osporenoj odluci u kojoj je u svemu podržao činjenično utvrđenje i odlučenje Osnovnog suda, pri čemu navodi iz apelacije ne mogu uticati na drugačiji stav suda, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud je, suprotno navodima iz apelacije, istakao da prilikom odlučivanja nije došlo do povrede prava na pravično suđenje na koje se apelantkinja pozvala. Istaknuto je da Osnovni sud nije zloupotrijebio načelo slobodne ocjene dokaza, niti je odluka suda nejasna i nerazumljiva, već upravo suprotno. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Centar je u iscrpnom odgovoru potkrijepljenom dokumentacijom iz spisa sve prigovore ocijenio neosnovanim. Između ostalog, Centar je istakao da je kao primarna ustanova imao najbolji uvid u socio-anamnestičke podatke porodice J., njeno funkcionisanje i razvoj mldb. N. J. Naglašeno je da je porodica J. bila korisnik prava i usluga Centra i savjetodavnih opservacija i prije raspada bračne zajednice, tj. od samog rođenja mldb. N. J. Centar smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravičan postupak. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
22. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS):
Član 81.
Roditelji imaju dužnost i pravo da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i zdravlju.
Član 81a.
(1) Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i da se roditelji o njemu brinu prije svih drugih.
(2) Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo kada je u odgovarajućem postupku utvrđeno da je to u najboljem interesu djeteta.
(3) Dijete ima pravo da održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.
(4) Dijete ima pravo da održava osobne odnose i sa srodnicima i drugim licima sa kojim ga vezuje posebna bliskost, ako je to u najboljem interesu djeteta.
(5) Zahtjev za održavanje kontakta djeteta i bliskog srodnika mogu podnijeti bliski srodnici i dijete.
Član 88.
Kad sud u bračnom sporu odluči da se brak poništava ili da se razvodi, odlučiće u istoj presudi o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.
Član 90.
(1)Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.
(2)Kad to zahtijevaju njihovi interesi, djeca se mogu povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS):
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
24. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ broj 15/90). Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
28. Ustavni sud je odlukom od 7. jula 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1716/21 koju je apelantkinja podnijela Ustavnom sudu 17. maja 2021. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 87 0 P 027457 21 Rev od 16. septembra 2021. godine apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 027457 21 Gž od 16. februara 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena, pa je apelacija protiv te presude podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. U konkretnom slučaju postupak se ticao razvoda braka i povjeravanja mldb. djeteta na brigu i vaspitanje, iz čega slijedi zaključak da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava samo dio osporenih presuda kojima je odlučeno da se mldb. N. J. povjeri na brigu i vaspitanje baki M. J., pa će se osporene odluke ispitati samo u tom dijelu.
35. Ustavni sud naglašava da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3073/09 od 7. aprila 2011. godine, Odluka broj AP 4010/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelantkinja prigovara da u postupku nije imala pravo na pristup sudu dovodeći kršenje tog prava sa nezadovoljstvom osporenim odlukama u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, što nisu prigovori koji suštinski pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu. U odsustvu relevantne argumentacije Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja izneseni prigovor o kršenju prava na pristup sudu smatra neosnovanim.
37. U vezi s prigovorima kojima se pokreće pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
39. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na kršenje člana 8 ZPP-a (ocjena dokaza), Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
41. Apelacionim prigovorima problematizuje se primjena odredaba Porodičnog zakona (čl. 81a. i 90) i ZPP-a (čl. 8, 123 i 126) uz naglasak da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene prava. Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova i relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud provođenjem velikog broja dokaza (vještačenjem, iskazima parničnih stranaka, bake, mldb. N. J., uvidom u veliki broj materijalnih dokaza) i njihovom ocjenom u smislu člana 8 ZPP-a, zaključio da je prijedlog Centra opravdan i da je trenutno u najboljem interesnu mldb. N. J. da se povjeri na brigu, čuvanje i vaspitanje baki M. J., za što je Osnovni sud dao obrazloženje koje je zasnovao na odredbama čl. 88 i 90 stav (2) Porodičnog zakona (vidi relevantne propise) i članu 12 Konvenciji o pravima djeteta. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud prilikom odlučenja uzeo u obzir specifične okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da je mldb. N. J. suštinski već odvojen od porodičnog okruženja roditelja jer se, uz saglasnost oba roditelja, trenutno nalazi na školovanju u Beogradu, gdje najveći dio vremena i provodi u ustanovi u kojoj je smješten. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud izrazio jasan stav da je za vaspitanje i psihofizički razvoj djeteta u njegovom najboljem interesu da se uključe oba roditelja, te je u tom pravcu zbog narušenih odnosa između apelantkinje i mldb. N. J. koji su, kako je tokom postupka utvrđeno, sa visokom vjerovatnoćom uzrokovani manipulacijom i indukcijom mldb. djeteta od odraslih lica, naložio nadležnom Centru, ali i ustanovi u kojoj se mldb. N. J. trenutno nalazi, da se intenzivira rad sa djetetom, roditeljima i bakom od kvalifikovanih lica, kako bi se trenutno neprihvatljivi odnos između apelantkinje i djeteta što prije prevazišao i uspostavila normalna i redovna komunikacija apelantkinje sa mldb. djetetom. U tom smislu je naglašeno da bi posebnu i značajnu ulogu trebalo da preduzmu nadležni centri za socijalni rad i ustanova u R Srbiji u kojoj se mldb. N. J. trenutno nalazi.
42. U vezi s apelantkinjinim nezadovoljstvom ovakvom odlukom i činjenicom da je mldb. N. J. „pored žive majke povjeren na brigu baki“, Ustavni sud naglašava na to da jurisprudencija Evropskog suda brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece uvijek je primarna procjena. Evropski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud, Olsson protiv Švedske, presuda od 27. novembra 1992. godine, serija A, broj 250, stav 90, i Evropski sud, Johansen protiv Norveške, presuda od 7. avgusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).
43. Shodno navedenom, u kontekstu ovlašćenja koja ima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili u najboljoj poziciji da u neposrednom kontaktu sa parničnim strankama i mldb. N. J. procijene sve relevantne okolnosti i donesu odluku o povjeravanju djeteta koje će biti u njegovom najboljem interesu, pri čemu Ustavni sud ne uočava bilo kakav proceduralni propust redovnih sudova, u smislu Porodičnog zakona ili ZPP-a, koji bi za posljedicu doveo do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje.
44. U vezi s apelantkinjinim prigovorima da nije dala saglasnost za prebacivanje mldb. N. J. u Beograd na nastavak školovanja, odnosno da je data saglasnost manjkava jer nije data u prisustvu tumača za znakovni jezik, Ustavni sud ne zapaža da je ovaj prigovor apelantkinja iznosila tokom prvostepenog postupka, odnosno u žalbi kako bi se tim prigovorima bavili redovni sudovi. Shodno tome, Ustavni sud nije u prilici da ispita obrazloženje redovnih sudova u kontekstu tog prigovora.
45. Krećući se u okviru svoje nadležnosti koja u pravilu isključuje djelovanje kao sud „četvrte instance“, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava proizvoljnost na koju apelantkinja ukazuje u segmentu primjene odredaba Porodičnog zakona i ZPP-a.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Naknada troškova postupka
47. U pogledu zahtjeva za naknadu troškova postupka nastalih pred Ustavnim sudom, u skladu sa specificiranim troškovnikom, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Osnovni sud koji je proveo dokazni postupak i na osnovu ocjene dokaza utvrdio da je u smislu čl. 88 i 90 stav (2) Porodičnog zakona i člana 12 Konvencije o pravima djeteta u najboljem interesu mldb. N. J. da se na brigu, čuvanje i vaspitanje povjeri baki imajući u vidu da se dijete trenutno nalazi odvojeno od oba roditelja jer se nalazi u Beogradu na školovanju u specijalizovanoj školi za djecu sa posebnim potrebama, naloživši nadležnim centrima za socijalni radi i ustanovi u kojoj se nalazi dijete da preduzmu potrebne korake da se trenutno narušeni odnos između apelantkinje i djeteta prevaziđe i uspostavi normalna komunikacija i odnos, što je u najboljem interesu mldb. N. J.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić