Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2505/20 (F. T.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mobing
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2505/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-2505/20, rješavajući apelaciju Fuada Tekešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Tekešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 077695 20 Rev od 3. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 077695 19 Gž od 9. oktobra 2019.

godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 077695 17 P od 18. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fuad Tekešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 077695 20 Rev od 3. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 077695 19 Gž od 9. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 077695 17 P od 18. marta 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 077695 17 P od 18. marta 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je apelant trpio mobing na radu kod JKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od strane zakonskog zastupnika prvotuženog - v.d. direktora H.D. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i od šefa inkasanata M.M. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) koji su se prema apelantu ponašali diskriminirajuće, tretirajući ga različito u odnosu na druge zaposlenike i to na način što apelantu nije priznata reprezentativnost kao legalnog sindikalnog predstavnika po zahtjevu od 24. oktobra 2015. godine;, što je apelantu bilo uskraćeno pravo da kao predsjednik samostalnog sindikata komunalne privrede u Federaciji BiH bude prisutan na 39. sjednici predsjedništva održanoj 16. februara 2017.godine; što je apelantu bilo uskraćeno pravo da koristi godišnji odmor toga dana (16. februara 2017. godine); što apelantu nije isplaćen cjelokupan iznos plate za mjesec novembar 2016. godine koja isplata se vršila u februaru 2017. godine; što je apelant bio primoravan da piše raznorazne izjave na neosnovane prijave, te što prvotuženi nije apelanta vratio na radno mjesto na koje je bio raspoređen prije otkaza ugovora o radu po pravomoćnoj presudi Općinskog suda od 10. septembra 2016. godine. Zatim, da se zabrani tuženim da vrše daljnji mobing na radu prema apelantu na navedeni način i da se naloži tuženim objavljivanje predmetne presude po njenoj pravomoćnosti u sredstvima informisanja o njihovom trošku, kao i objavljivanje presude na oglasnoj ploči prvotuženog i da se obavežu tuženi da apelantu na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda solidarno isplate novčani iznos od 3.360,00 KM sa zakonskom kamatom, te je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao na zabranu diskriminacije i na definiciju mobinga, sadržane u odredbama čl. 8. st. 1. i 9. st. 5. Zakona o radu. Takođe je ukazao da su odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, između ostalog, propisani ostali oblici diskriminacije (član 4.), te da lica nad kojim je izvršena diskriminacija mogu podnijeti tužbu nadležnom sudu radi utvrđivanja da je nad njim izvršena diskriminacija i povrijeđeno pravo na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije), tražiti zabranu daljeg postupanja lica koje je izvršilo diskriminaciju (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije), tražiti naknadu materijalne ili nematerijalne štete koja je nastala radnjama diskriminacije (tužba za naknadu štete) i da se objavi presuda kojom je utvrđeno da je izvršena diskriminacija putem medija (član 12.). Takođe, da je propisano da lice ili grupa lica koja smatraju da je nad njim izvršena diskriminacija su dužna na osnovu raspoloživih dokaza, učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, dok je suprotna stranka, za koju se tvrdi da je izvršila diskriminaciju, dužna dokazati da do diskriminacije nije došlo (član 15. stav 1.). Općinski sud je nadalje naveo da je odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je trpio mobing jer mu nije priznata reprezentativnost kao legalnog sindikalnog predstavnika po zahtjevu od 24. oktobra 2015. godine, iz apelantovog iskaza utvrdio da je pismeni zahtjev za reprezentativnost sindikata podnio u zakonom propisanom roku kojim je traženo da se prizna reprezentativnost sindikata prvotuženog, da samo usvajanje tog zahtjeva za reprezentativnost za njega lično nije ništa bolje ni gore, njemu ništa to lično ne znači, te da je apelant naveo da je mogao podnijeti tužbu protiv poslodavca zbog nedavanja odgovora na zahtjev, odnosno da tužbu može podnijeti sindikalna organizacija čiji je on predsjednik. S tim u vezi je istakao da iz navedenog poizlazi da se nepriznavanje reprezentativnosti sindikata prvotuženog ne može smatrati radnjom mobinga i diskriminacije prema apelantu zbog nejednakog ili neravnopravnog postupanja u odnosu na druge zaposlenike, jer nepriznavanje reprezentativnosti sindikalne organizacije prvotuženog nije usmjereno lično prema apelantu, iako je on predsjednik sindikata, već prema sindikatu prvotuženog. Stoga je zaključio da apelant nije dokazao da su tuženi postupali diskriminatorski prema njemu, niti da je tom radnjom doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlenike. Općinski sud je nadalje, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da mu je bilo uskraćeno pravo da kao predsjednik samostalnog sindikata komunalne privrede u Federaciji BiH bude prisutan na 39. sjednici predsjedništva održanoj 16. februara 2017. godine i da mu je bilo uskraćeno pravo da za taj dan koristi godišnji odmor, istakao da iz iskaza trećetuženog, koji je bio apelantov poslovođa, proizlazi da je tačno da je apelant tražio slobodan dan kako bi prisustvovao sjednici sindikata, ali da mu takav zahtjev nije odobrio jer inkasanti koriste godišnji odmor u periodima između dijeljenja računa i očitovanja brojila, a toga dana je bilo posla jer se radila naplata. Općinski sud je naveo da je zastupnik prvotuženog u iskazu naveo da apelantu za navedeni datum nije odobreno korištenje slobodnog dana jer je taj zahtjev podnio dan prije, a poslovođa ga je obavijestio da ne postoji mogućnost organizovanja zbog obima posla. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant nije dokazao da navedene radnje predstavljaju radnje mobinga, te je ukazao da je sudska praksa zauzela stav da se ne može smatrati mobingom pojedinačni akti i radnje poslodavca koji se poduzimaju u cilju bolje organizacije posla i u cilju radne discipline, koje radnje i akti zaposlenici mogu osporavati u posebnim postupcima, što je apelant i učinio, jer je u iskazu naveo i da je podnio prijavu protiv tuženih inspekciji. Pri tome je istakao da apelant nije dokazao da su ga tuženi ovom radnjom doveli u neravnopravan položaj prema drugim zaposlenicima, niti povrijedili njegovo dostojanstvo i ugled, jer je apelant o nemogućnosti prisustvovanja sastanku sindikata 16. februara 2017. godine obavijestio predsjedništvo Granskog sindikata u Vogošći zbog čega su pomjereni sastanci upravnog odbora i predsjedništva sindikalne organizacije. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da se navedene radnje ne mogu smatrati mobingom ili diskriminacijom, posebno imajući u vidu da apelantu osim navedenog dana nije nikad prije, a ni poslije, onemogućeno da iskoristi svoj godišnji odmor na način koji odgovara rasporedu poslova i zadataka. Nadalje, u pogledu tužbenog zahtjeva koji se tiče neisplaćivanja cjelokupnog iznosa plate za novembar 2016. godine, koja plata je isplaćena u cijelosti u februaru 2017. godine, Općinski sud je istakao da iz iskaza svjedoka M.G, koji je radio na poslovima pomoćnika direktora za finansije prvotuženog, proizlazi da zbog blokade računa preduzeća nije bilo mogućnosti da se izvrši isplata zaostalog dijela plate za novembar 2016. godine i da se isplata vršila zajedno sa platom za februar 2017. godine svim zaposlenicima odjednom, da je osim apelanta bila grupa radnika koja je čekala priliv sredstava na račun da bi se izvršila isplata, te da nije dobio nikakvu instrukciju vezanu za redoslijed kome od radnika će se isplaćivati plata. Stoga je Općinski sud zaključio da ni ovom radnjom prvotuženi nije postupao različito prema apelantu u odnosu na ostale radnike, te je istakao da je plata isplaćena sa zakašnjenjem i drugim zaposlenicima (S.U, H.Č, A.Č. i E.B.). U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je trpio mobing jer je bio primoravan da piše raznorazne izjave na neosnovane prijave, Općinski sud je istakao da iz iskaza S.R, šefa službe za opće i pravne poslove, kao i iz iskaza zaposlenika prvotuženog A.K, S.U. i E.H, proizlazi da su i drugi zaposlenici pisali izjave po podnesenim prijavama o povredama radne discipline koji su im stavljani na teret. Stoga je zauzeo stanovište da radnje učinjene radi bolje radne discipline ne predstavljaju radnje mobinga prema apelantu, te istakao da pisanje izjava po prijavi koje se stavljaju na teret zaposleniku predstavlja omogućavanje zaposleniku prava na odbranu. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je bio izložen mobingu usljed činjenice da ga prvotuženi nije vratio na rad u skladu sa pravomoćnom presudom Općinskog suda od 1. septembra 2016. godine, Općinski sud je naveo da je apelant podnio prijedlog za izvršenje navedene presude neblagovremeno usljed čega je taj prijedlog odbačen, te da je apelant protiv takve odluke podnio prigovor. S obzirom da apelant nije dokazao da radnje navedene u tužbenom zahtjevu predstavljaju mobing na radu, a prvotuženi je dokazao da radnje koje je poduzimao nisu bile diskriminirajuće ili drugačije prema apelantu u odnosu na ostale zaposlenike, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 077695 19 Gž od 9. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da apelant nije predlagao dokaze na okolnost diskriminacije od strane prvotuženog zbog toga što nije proveo postupak priznavanja reprezentativnosti sindikata, što ga nije vratio na posao po pravomoćnoj presudi i što mu je za novembar 2016. godine dio plate isplaćen sa zakašnjenjem. Naveo je da je, sa druge strane, zastupnik prvotuženog izjavio da apelant u 2015. godini nije podnosio zahtjev za priznavanje reprezentativnosti sindikata, te da iz iskaza zastupnika prvotuženog i apelantovog iskaza proizlazi da apelant nije podnosio zahtjev prvotuženom za povrat na posao, nego je podnio prijedlog za izvršenje koji je izvršni sud odbacio kao neblagovremen. Kantonalni sud je podržao zaključak prvostepenog suda u vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se tiče zakašnjenja isplate dijela plate za novembar mjesec 2016. godine, te je istakao da je do kašnjenja isplate plate došlo iz objektivnih razloga (zbog blokade računa) i to ne samo tužitelju nego još jednom broju radnika i da se navedeno stoga ne može staviti na teret prvotuženom kao poslodavcu. Takođe je podržao stanovište prvostepenog suda u vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom u pogledu neodobravanja korištenja slobodnog dana 16. jula 2017. godine, te je u vezi zahtjeva za korištenje godišnjeg odmora istog dana, Kantonalni sud ukazao da apelant nije dokazao da je tražio godišnji odmor od drugotuženog, koji je jedini ovlašten da odobri korištenje godišnjeg odmora, niti je takav zahtjev postavio u podnesku od 15. februara 2017. godine, koji je dostavio drugotuženom, već je navedenim podneskom apelant obavijestio drugotuženog o zahtjevima koje je tražio od trećetuženog. Kantonalni sud je nadalje ocijenio da iz provedenih materijalnih dokaza, iskaza drugo i trećetuženog, te iskaza svjedoka S.R. proizlazi da su tuženi dokazali da nisu diskriminisali apelanta na način da su ga prisiljavali da piše neosnovane izjave, već da su se te izjave odnosile na disciplinske postupke u vezi sa povredama radnih dužnosti, a u skladu sa pravom na odbranu, i da je isti način postupano prema svim drugim uposlenicima za koje je utvrđeno da su počinili povrede radne dužnosti. Pri tome je naglasio da su ti navodi potvrđeni odlukom disciplinske komisije od 12. marta 2014. godine kojom je apelant oglašen krivim za počinjenu povredu radne dužnosti i kažnjen novčanom kaznom od 20 %, aktom od 17. januara 2017. godine kojim je apelant pozvan da se izjasni o prijavi za povredu radne obaveze jer je toga dana u radno vrijeme boravio u obližnjem kafiću i prijave od 10. marta 2017. godine zbog nesavjesnog i neodgovornog obavljanja povjerenih poslova iz razloga što za vrijeme radnog vremena obavljao privatne poslove. Slijedom navedenog Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, niti da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o zabrani diskriminacije.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 077695 20 Rev od 3. marta 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je zaključio da je revizija neosnovana. Ukazao je da je za postojanje diskriminacije neophodno utvrditi različito tretiranje nekog lica ili grupe lica, prema zabranjenim osnovama iz člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, u odnosu na lice ili grupu koje se nalazi u sličnoj ili podudarnoj situaciji i kojima je uživanje spornog prava omogućeno, te da takav različit tretman nema legitiman cilj, odnosno da nedostaje proporcionalnosti između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava, te je ukazao na sadržaj odredaba čl. 4. st. 3. i 15. st. 1. Zakona o zabrani diskriminacije. S tim u vezi je istakao da apelant nije učinio vjerovatnim da postoje određene činjenice na kojima se može utemeljiti presumpcija o postojanju diskriminacije odnosno da je došlo do nejednakog postupanja, a koje predstavljaju radnje mobinga, i koje radnje bi imale za cilj ili posljedicu pogoršanje radnih uslova na način koji šteti pravima i dostojanstvu zaposlenog, koje utiču na njegovo fizičko i mentalno zdravlje ili dovode u pitanje profesionalnu budućnost zaposlenog. Nadalje je naveo da apelant u tužbi, niti tokom postupka nije naveo zbog kojih ličnih karakteristika mu je uskraćeno pravo na reprezentativnost u sindikatu, prisustvu sjednici sindikata, isplati dijela plate, korištenja jednog dana godišnjeg odmora, povrata na posao po izvršnoj ispravi, te je ukazao da bez postojanja određene ili odredive zabranjene osnove za različit tretman diskriminacija ne postoji. Takođe je istakao da apelant nije naveo ni motiv zbog kojeg je, prema njegovoj tvrdnji, različito tretiran, a da je motiv zasnovan na zabranjenoj osnovi i da je doveo do nejednakog postupanja prema apelantu od strane tuženih, niti je učinio ni vjerovatnim različit tretman kada je u pitanju ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Nadalje je, u suštini, ponovio razloge koje su dali nižestepeni sudovi, te zaključio da utužene radnje u okolnostima konkretnog slučaja predstavljaju dozvoljene aktivnosti radi efikasnije organizacije posla i unapređenja radne discipline i da nisu preduzimane u cilju ugrožavanja radnog mjesta apelanta, njegovog dostojanstva i ličnosti, niti radi stvaranja za njega ponižavajuće i uvredljive radne sredine. Slijedom navedenog Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije u vidu mobinga, te da su pravilno odbili apelantov zahtjev za utvrđenje diskriminacije iz odredbe člana 12. stav 1a Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa odredbom člana 8. Zakona o radu i posljedično tome zahtjeve za naknadu materijalne i nematerijalne štete i objavu presude.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 4. stav 3, 12. stav 1. tačka a), b) i c) i 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nije dokazao odnosno učinio vjerovatnim da je u konkretnom slučaju različito tretiran po nekom od zabranjenih osnova da bi se moglo smatrati da je apelant od strane tuženih trpio mobing u smislu odredaba člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije, zbog čega su odbili apelantov zahtjev za utvrđenje diskriminacije iz odredbe člana 12. stav 1a Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa odredbom člana 8. Zakona o radu i posljedično tome zahtjeve za naknadu materijalne i nematerijalne štete i objavu presude. Date razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primijene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2505/20 (F. T.) | Sudska praksa | Aktio