Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/20 (A. Š.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ropstvo ili položaj ropske zavisnosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Raskid ugovora
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3250/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3250/20, rješavajući apelaciju Amile Šabanović rođ. Sidran, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amile Šabanović rođ.
Sidran podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 036676 20 Rev od 11. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 036676 19 Gž od 18. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 036676 18 P od 11. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amila Šabanović rođ. Sidran (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Goražda, koju zastupa Sanela Gorčić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 036676 20 Rev od 11. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 036676 19 Gž od 18. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 036676 18 P od 11. oktobra 2019. godine. Uvodne napomene
2. Apelantica i JU Dom zdravlja "Dr Isak Samokovlija" Goražde zaključili su Ugovor o specijalizaciji broj 04-34-8-324/15 od 12. marta 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). U članu 1. predmetnog ugovora je navedeno da se poslodavac obavezuje da će specijalizantu omogućiti da obavi specijalistički staž iz pedijatrije u trajanju od 60 mjeseci (pet godina), te da specijalistički staž počinje 16. marta 2015. godine. Članom 2. predmetnog ugovora je propisano da se poslodavac obavezuje da će za vrijeme obavljanja specijalističkog staža specijalizantu isplaćivati naknadu plaće u visini od 80 % plaće specijaliste iste grane, te ostale naknade koje specijalizantu pripadaju prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika. U članu 3. predmetnog ugovora je navedeno da se specijalizant obavezuje da će obaviti specijalistički staž u skladu sa Programom specijalizacije iz pedijatrije, a u članu 4. da će za vrijeme specijalističkog staža, bez prekida istog, zbog nedostatka kadra, povremeno obaviti poslove doktora medicine za šta će mu biti isplaćena naknada. Članom 8. predmetnog ugovora propisano je da se specijalizant obavezuje da će ukoliko mu prestane radni odnos kod poslodavca u toku specijalističkog staža (na lični zahtjev ili krivicom specijalizanta) odnosno ako samovoljno prekine specijalizaciju prije završetka specijalističkog staža bez prestanka radnog odnosa, odmah vratiti poslodavcu bruto obračunat i isplaćen iznos naknade plaće, ostalih naknada i troškova sa zakonskom zateznom kamatom koje su specijalizantu obračunate i isplaćene od početka specijalističkog staža do prestanka radnog odnosa odnosno do prestanka specijalističkog staža. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
3. JU Dom zdravlja "Dr Isak Samokovlija" Goražde (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 19. jula 2019. godine podnio tužbu protiv apelantice radi isplate duga prema predmetnom ugovoru.
4. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 036676 18 P od 11. oktobra 2019. godine obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (sve bliže navedeno u izreci presude).
5. Općinski sud je naveo da je apelantica 17. oktobra 2012. godine primljena u radni odnos kod tužitelja na neodređeno vrijeme na poslove doktora medicine na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dalje da je odlukom tužitelja o izboru specijalizanata od 11. decembra 2014. godine apelantica izabrana kao kandidat za specijalizaciju iz pedijatrije i da je rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva apelantici odobrena specijalizacija iz pedijatrije, te je apelantica sa tužiteljem zaključila predmetni ugovor. Nadalje je navedeno da su Univerzitetski klinički centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: UKC Sarajevo) kao davalac usluge i tužitelj kao korisnik usluge zaključili ugovor o plaćanju troškova specijalizacije u kojem je navedeno da davalac usluge prima apelanticu na specijalizantski staž iz pedijatrije na period trajanja dijela specijalizacije od 45 mjeseci i 21 dan na osnovu zahtjeva tužitelja za obavljanje specijalističkog staža (član 1. navedenog ugovora), da će specijalizant obavljati specijalistički staž u UKC Sarajevo počev od 16. marta 2015. godine na osnovu rješenja Federalnog ministarstva zdravstva (član 2. ugovora), te da se korisnik usluge obavezuje da na ime troškova rada mentora, materijalnih i drugih troškova koji nastaju u obavljanju specijalizantskog staža i realizacije plana i programa specijalizacije uplati iznos bliže označen u ugovoru (član 3.).
6. Općinski sud je istakao da je apelantica 13. aprila 2018. godine, prije isteka specijalističkog staža, podnijela tužitelju zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu - otkaz ugovora o radu. Dalje je naveo da je odukom direktora tužitelja apelantici 20. aprila 2018. godine protekom otkaznog roka od sedam dana prestao radni odnos zbog otkaza ugovora o radu i apelantica je odjavljena sa obaveznog osiguranje. Zatim je naveo da su među parničnim strankama sporni osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da li je apelantica dužna tužitelju vratiti bruto obračunat i isplaćen iznos naknade plaće, ostalih naknada i troškova sa zakonskom kamatom koje su specijalizantu obračunate i isplaćene od početka specijalističkog staža do prestanka radnog odnosa, da li je odredba člana 8. predmetnog ugovora u suprotnosti sa odredbom člana 73. starog Zakona o radu odnosno članom 82. važećeg Zakona o radu, te da li je ništav predmetni ugovor.
7. Općinski sud je naveo da je cijeneći sporne činjenice utvrdio da tužitelj potražuje određeni novčani iznos koji je apelantici isplaćen na ime naknada plaća i naknada odvojenog života, sa obaveznim doprinosima, porezima i naknadama, te na ime regresa i troškova specijalizacije, a sve za period od 16. marta 2015. godine do 20. aprila 2018. godine. S tim u vezi je naveo da je vještak ekonomske struke utvrdila koliki je iznos na ime ukupnih dugovanja apelantice za navedeni period, na koji nalaz tužitelj nije imao primjedbe, dok apelantica nije imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu koji se odnosi na obračun, ali je imala primjedbe u dijelu koji se odnosi na pravo poslodavca na potraživanja naknada koje su predmet spora. Također je naveo da apelantica ne spori dug koji je utvrđen vještačenjem, a odnosi se na troškove specijalizacije. Općinski sud je istakao da je predmetni ugovor dopušten pravni posao, jer nije protivan prinudnim propisima niti moralu društva da bi ispunjavao uslove za ništavost iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) -a. Osim toga, tužitelj kao poslodavac apelantici nije uskratio isplate naknada plaća, već joj je naknade plaće po osnovu specijalizacije isplaćivao do prestanka ugovora o radu i raskida predmetnog ugovora. Zatim je ukazao da je predmetni ugovor teretni ugovor, ali da odredbe predmetnog ugovora nisu nejasne, pa je neosnovan prigovor apelantice da ugovor treba tumačiti na način da se ostvari pravičan iznos uzajamanih davanja, jer se apelantica zaključenjem predmetnog ugovora obavezala da će u slučaju neispunjenja ugovora vratiti tužitelju bruto obračunat i isplaćen iznos naknada plaća i drugih naknada (regresa, naknade za odvojeni život), te troškove specijalizacije, koje je tužitelj isplatio apelantici za vrijeme specijalizacije. Također je naveo da je neosnovan prigovor apelantice da je ništav predmetni ugovor u smislu odredbe člana
141. ZOO-a, jer se tužitelj nije koristio zavisnošću apelantice, postoji pravo, a ne obaveza apelantice kao doktora medicine da se može specijalizovati u određenoj grani specijalnosti, kako je to propisano odredbom člana 153. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i člana 2. stav 1. Pravilnika o specijalizacijama i subspecijalizacijama doktora medicine, doktora stomatologije, magistara farmacije i inžinjera medicinske biohemije, pa je apelantica dobrovoljno konkurisala za specijalizaciju.
8. Općinski sud je ukazao na sadržaj čl. 124., 128., 132. i 135. ZOO-a, te naveo da je za vrijeme specijalizacije apelantica obavljala poslove i radne zadatke predviđene članom 1. predmetnog ugovora u cilju uspješnog savladavanja određenog program specijalizacije, za šta apelantici nije isplaćivana plaća doktora medicine, za koje radno mjesto je već osposobljena i posjeduje stručnu spremu i zvanje, već naknada plaće u visini 80% plaće specijaliste pedijatra za koju se apelantica specijalizirala, a što je ugovoreno članom 2. predmetnog ugovora, te je stoga neosnovani prigovor apelantice da tužitelj potražuje plaću koju joj je isplatio za obavljeni rad. Dalje apelantica je za vrijeme specijalizacije povremeno po potrebi, usljed nedostatka kadra doktora medicine, kod tužitelja obavljala poslove doktora medicine kako je to navedeno u članu 4. predmetnog ugovora, a što je potvrdio i svjedok, te joj je isplaćena naknada. Međutim, apelantica ni u tom slučaju nije obavljala rad na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, jer su se poslovi doktora medicine, koje je povremeno po potrebi obavljala, uračunavali u specijalistički staž, na šta je apelantica pristala zaključenjem predmetnog ugovora. Općinski sud je istakao da se apelantica nije pridržavala ugovorenih obaveza na način da obavi specijalistički staž iz pedijatrije u trajanju od 60 mjeseci (5 godina), jer joj je za vrijeme specijalističkog staža prestao radni odnos zbog otkaza ugovora o radu od strane apelantice, dok se tužitelj pridržavao ugovorenih obaveza, pa je na osnovu odredbe člana 128. ZOO-a osnovano raskinuo predmetni ugovor i otkazao ugovor o radu apelantici, a obaveza vraćanja iznosa primljenih za vrijeme specijalizacije ima materijalnu osnovu u odredbi člana 132. stav 2. ZOO-a. Osim toga je naveo da se odredba člana 8. predmetnog ugovora kojom je određena visina naknade, osporava bez pravnog osnova, jer iz načela autonomije volja propisanog odredbom člana 10. ZOO-a, proizlazi mogućnost da ugovorne strane ugovorom odrede koji će biti obim odgovornosti dužnika za povredu ugovora. Dalje je ukazao da pošto apelantica za vrijeme specijalizacije iz pedijatrije nije obavljala poslove i radne zadatke doktora medicine na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme odnosno u smislu odredbi Zakona o radu, to je na njen zahtjev otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme čime je došlo do raskida predmetnog ugovora, to je potraživanje tužitelja osnovano. Općinski sud je istakao da ovo i iz razloga što zaključenje predmetnog ugovora i zahtjev za vraćanje primljenih novčanih sredstava za vrijeme trajanja specijalizacije zbog povrede ugovora, ne predstavlja nedozvoljeno raspolaganje, pa nema nepravilne primjene člana 3. stav 2. ZPP-a, što korespondira sa pravnim stavom Vrhovnog suda izraženim u odlici broj 43 0 P 089247 16 Rev od 17. aprila 2019. godine (omaškom suda navedeno 19. aprila 2019. godine).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 036676 19 Gž od 18. decembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena je prvostepena presuda. Istovremeno presudom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
10. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani navodi žalbe da je predmetni ugovor ništav jer zahtjev za vraćanje novčanih sredstava primljenih za vrijeme trajanja specijalizacije zbog povrede ugovora odnosno usvajanje takvog zahtjeva ne predstavlja nedozvoljeno raspolaganje, jer nije suprotno prinudnim propisima, javnom poretku i pravilima morala, dakle, ni sa aspekta odredaba Zakona o radu na koje, nepravilnim tumačenjem istih, ukazuje žalba apelantice. Dalje je ukazao da polazeći od nesporne činjenice da je do povrede predmetnog ugovora došlo od strane apelantice (jer je ona prije isteka specijalističkog staža podnijela zahtjev za raskid ugovora o radu - otkaz) što je povreda odredbe člana 8. predmetnog ugovora, pravilan je zaključak prvostepene presude da je u skladu sa odredbom člana 128. ZOO-a došlo do raskida predmetnog ugovora kada obaveza vraćanja iznosa primljenog po osnovu specijalizacije ima uporište u odredbi člana 132. stav 2. ZOO-a. Također je ukazao da nisu osnovani ni navodi žalbe da se isplaćene plaće odnose na naknadu za rad koji je apelantica obavila kao doktor medicine za tužitelja, jer je apelantica specijalistički staž obavljala van sjedišta tužitelja, pa je logično da istovremeno nije mogla i raditi kao doktor medicine u Goraždu i obavljati specijalizaciju na UKC Sarajevu. Istakao je da su za sve navedene zaključke u prvostepenoj presudi dati jasni razlozi koje u cijelosti prihvata bez potrebe da ih ponavlja.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 036676 20 Rev od 11. maja 2020. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
12. Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovano i dalje u reviziji ustrajava u navodima da je predmetni ugovor o specijalizaciji ništav. S tim u vezi je istakao da nema osnova koji bi predmetni ugovor činio ništavim odnosno da je to dopušteno zaključeni pravni posao, jer nije protivan prinudnim propisima niti moralu društva da bi ispunjavao uslove za ništavost iz člana 103. ZOO-a. Dalje je ukazao da tužitelj apelantici nije uskratio isplate naknada plaća (80% plaće specijaliste iste grane specijalnosti) i naknada, kao i isplatu troška specijalizacije KCU Sarajevo, nego je iste isplaćivao do prestanka ugovora o radu otkazom od strane apelantice.
13. Vrhovni sud je ukazao da je pravilno drugostepeni sud ocijenio da je do povrede predmetnog ugovora došlo od strane apelantice, koja je prije isteka specijalističkog staža podnijela zahtjev za raskid ugovora o radu – otkaz. Dalje je ukazao da je pravilno prihvatanje zaključka da je, u skladu sa odredbom člana 128. ZOO-a, došlo do raskida ugovora pri čemu vraćanje iznosa primljenog po osnovu specijalizacije ima uporište u odredbi člana 132. stav 2. ZOO-a. Zatim je naveo da je iznos primljene plaće i naknade je obračunat po nalazu vještaka finansijske struke, koji je nižestepeni sud smatrao stručnim i objektivnim, pa je bespredmetan prigovor apelantice o tome da li se radi o šteti, plaći ili naknadi plaće. Naime, radi se o iznosu koji je apelantica primila i koji je dužna da vrati zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu po ličnom zahtjevu. Također je istakao da neosnovano apelantica ukazuje da tužitelj nije tražio štetu, nego povrat bruto plaća i svih drugih naknada, što je nezakonito. S tim u vezi je naveo da je apelantica dužna vratiti što je u periodu specijalizacije primila dok se vodila u radnom odnosu kod tužitelja, a to je 80% plaće specijaliste iste grane specijalnosti, te ostale naknade iz člana 2. predmetnog ugovora. Vrhovni sud je naveo da pravilno cijeni drugostepeni sud da je apelantica specijalistički staž obavljala u KCU Sarajevo, pa da istovremeno nije mogla raditi kao doktor medicine u Goraždu. Dakle, ukoliko je obavljala poslove kod poslodavca, za to je bilo propisano da će joj se isplaćivati posebna naknada (a ne plaća), čiju visinu reguliše posebnom odlukom direktor ustanove (član 4. ugovora). Konačno, Vrhovni sud je istakao da je za sve navedene zaključke drugostepeni sud pravilno prihvatio razloge detaljno i jasno date od prvostepenog suda, koje je u bitnom dodatno obrazložio, pa je osnovom čl. 1., 2., 4. i 8. ugovora, te čl. 103., 128., 132. stav 2. ZOO-a, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja. Također je naveo da ostali revizioni prigovori nemaju uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih taj sud nije posebno obrazlagao.
14. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi potpuno pogrešno primijenili odredbe ZOO-a i Zakona o radu, te smatra da u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi svoje odlučivanje nisu mogli utemeljiti na tumačenju odredbi o raskidu ugovora, naknadi štete, te odredbi ugovora o radu i predmetnog ugovora na način na koji su redovni sudovi te odredbe tumačili i primijenili. Također je navela da su redovni sudovi u cijelosti zanemarili značenje plaće na jednoj strani, te pojam naknade na drugoj strani, štete i troškova specijalizacije. Iz ovakvih odluka redovnih sudova proizilazi da je radnik radio bez naknade.
15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11).
16. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Raskidanje ugovora pre isteka roka Član 128.
Kad je pre isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtevati naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Ustavni sud prije svega podsjeća da je u predmetu AP-2810/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2810/19 od 11. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) analizirao Presudu Vrhovnog suda broj 43 0 P 089247 16 Rev od 17. aprila 2019. godine kao konačnu odluku (a na čiji pravni stav je ukazao Općinski sud u predmetnoj apelaciji), te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u kojoj nije našao bilo kakvu proizvoljnost. Naime, u navedenom predmetu, u obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je istakao da zaključenje ugovora o specijalizaciji, zahtjev za vraćanje novčanih sredstava primljenih za vrijeme trajanja specijalizacije zbog povrede ugovora, odnosno usvajanje takvog zahtjeva, ne predstavlja nedozvoljeno raspolaganje, jer nije suprotno prinudnim propisima, javnom poretku i pravilima morala, pa stoga u konkretnom slučaju nema nepravilne primjene čl. 3. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Također je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je tužitelj, shodno odredbi člana 128. ZOO-a, osnovano raskinuo ugovor o specijalizaciji i otkazao ugovor o radu apelantu, a da obaveza vraćanja iznosa primljenog na ime specijalizacije ima materijalnu osnovu u odredbi člana 132. stav
2. ZOO.
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić