Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4002/21 (V. P.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4002/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4002/21, rješavajući apelaciju Vasiljke Pejić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vasiljka Pejić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 308505 21 Gž od 22. septembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 308505 19 P od 15. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasiljka Pejić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 308505 21 Gž od 22. septembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 308505 19 P od 15. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te je obavezan drugotuženi (M. Š.) da joj isplati iznos od 5.000,00 KM na ime razlike kupoprodajne cijene po Ugovoru OPU-287/18 od 22. maja 2018. godine, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u određenom iznosu. Tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je traženo da se prvotuženi (Z. S.) obaveže da solidarno sa drugotuženim isplati razliku kupoprodajne od 15.000,00 KM je odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelantica izdala Punomoć broj OPU-370/18 od 16. maja 2018. godine kod notara N. B. kojim je ovlastila prvotuženog da u njeno ime može raspolagati sa predmetnim nekretninama pobliže navedenim u punomoći. Dalje, da je prvotuženi kao punomoćnik apelantice sa drugotuženim 22. maja 2018. godine zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina broj OPU-287/18 kod notara LJ. M., te da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 10.000,00 KM (prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji usmeno je dogovorena cijena od 20.000,00 KM, ali je u ugovor unijet iznos od 10.000,00 KM). U predmetnom ugovoru je konstatovano da je kupac (drugotuženi) u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu (10.000,00 KM) na ruke punomoćnika apelantice (prvotuženog), na osnovu kojeg se uknjižio kao nosilac prava vlasništva predmetnih nekretnina. Nadalje, utvrđeno je da je notar N. B. 16. maja 2018. godine izdala Priznanicu broj OPU-371/18 kojom se potvrđuje da je apelantica na ime kupoprodajne cijene primila iznos od 5.000,00 KM. Konačno, da su prvotuženi i drugotuženi 8. decembra 2019. godine zaključili sporazum kojim raskidaju predmetni kupoprodajni ugovor. Navedeni sporazum nije notarski obrađen i istim je konstatovano da je drugotuženi prvotuženom isplatio iznos od 5.000,00 KM. U vezi sa navedenim, Okružni sud ukazuje na odredbe člana 68. Zakona o notarima, kojim je propisano da je za prijenos ili sticanje vlasništva nad nekretninama obavezna notarski obrađena isprava (što podrazumijeva i cijenu kao bitan elemenat ugovor), kao i na odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO-a), prema kojim dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i kamatu. Dalje, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticu u dijelu tužbenog zahtjeva (da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da joj isplate razliku kupoprodajne cijene u iznosu od 15.000,00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom i troškovima postupka), s obzirom na to da se ne može izdejstvovati valjana sudska zaštita u situaciji kada je usmeno dogovoren veći iznos od onog koji je unesen u pismeni ugovor o prodaji nekretnine, odnosno kada isti nije isplaćen. Konačno, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica bila u obligaciono-pravnom odnosu sa drugotuženim, te od njega može, u situaciji kad ne zahtijeva raskid ili ništavost ugovora, zahtijevati samo isplatu iznosa na ime kupoprodajne cijene koja je utvrđena u pismenom ugovoru (tj. 5.000 KM, što predstavlja razliku između ranije isplaćenog iznosa od 5.000,00 KM i ugovorene cijene od 10.000,00 KM).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer nisu utvrdili da je predmetna kupoprodajna cijena 20.000,00 KM, iako je ista usmeno dogovorena. Nadalje ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presudâ osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o notarima i ZOO-a, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4002/21 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio