Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/21 (R. S.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinska mjera
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2749/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2749/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Radivoje Stanišić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radivoje Stanišić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 040784 21 Gž od 22. srpnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 29. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 040784 21 Gž od 22. srpnja 2021. godine.

2. Odlukom Prvostupanjske disciplinske komisije za suce od 19. veljače 2021. godine apelant je oglašen odgovornom za disciplinske prekršaje koji su mu stavljeni na teret, te mu je izrečena disciplinska mjera „Razrješenje od dužnosti suca“.

3. Odlukom Drugostupanjske disciplinske komisije za suce od 7. svibnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv odluke od 19. veljače 2021. godine.

4. Odlukom Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV) od 23. lipnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelanov priziv u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru i potvrđena je odluka od 7. svibnja 2021. godine.

5. Osporenom presudom Suda BiH od 22. srpnja 2021. godine odbijen je apelantov priziv protiv odluke od 23. lipnja 2021. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je nakon provedenog prvostupanjskog postupka, Prvostupanjska disciplinska komisija apelanta za radnje pobliže opisane u točki 1. izreke, oglasila odgovornim za disciplinski prekršaj iz članka 56. točka 10. („bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudaca“), za radnje pobliže opisane u točkama 2. i 3. oglasila odgovornim za disciplinski prekršaj iz članka 56. točka 10. („neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u svezi s obavljanjem dužnosti suca ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti suca“), za radnje pobliže opisane u točki 4. oglasila odgovornim za disciplinski prekršaj iz članka 56. točka 8. („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“) Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH (u daljem tekstu: Zakon o VSTV). Prvostupanjska disciplinska komisija je zaključila da je postupajući na taj način apelant zanemario i etičku odgovornost suca, odnosno nije se pridržavao standarda etičkog ponašanja sudaca u Bosni i Hercegovini utvrđenih Kodeksom sudačke etike pod točkama 5. i 5.5., zbog čega je apelantu na temelju odredaba članka 58. stavak 1. točka (f) i 59. Zakona o VSTV izrečena disciplinska mjera razrješenje od dužnosti suca. Nakon donošenja prvostupanjske odluke, apelant je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja prisustva ročištu za glavnu raspravu, a koji prijedlog je rješenjem Prvostupanjske disciplinske komisije odbijen. Sud BiH je, dalje, naveo da je VSTV postupajući kao cjelina, u skladu s člankom 60. stavak (4) Zakona o VSTV, na sjednici (23. lipnja 2021. godine) razmotrio priziv apelanta izjavljen protiv odluke Drugostupanjske disciplinske komisije od 7. svibnja 2021. godine, te je priziv odbio kao neutemeljen u dijelu koji se odnosio na izrečenu disciplinsku mjeru, dok je priziv odbacio kao nedopušten u pogledu prizivnih prigovora koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i povrede pravila disciplinskog postupka. Sud BiH je istakao da ovako utvrđeno činjenično stanje, apelant nije moglo pobijati prizivom, te je istakao da je neutemeljen i prizivni prigovori apelanta u svezi s povredom načela legaliteta, budući da je nesporno da je apelant u disciplinskom postupku oglašen odgovornim za disciplinske prekršaje propisane člankom 56. st. (8) i (10) Zakona o VSTV. U pogledu toga istakao je da je postupanje apelanta, podvedeno pod odgovarajuće odredbe članka 56. Zakona o VSTV, uz detaljno obrazloženje zasnovano na materijalnim dokazima i pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Nadalje, Sud BiH je istakao da je apelant neutemeljeno isticao i povredu načela kontradiktornosti, odnosno da mu nije bilo omogućeno da pristupi ročištima, sudjeluje u raspravi i izvodi dokaze. Naime, istakao je da iz spisa disciplinskog predmeta, nesporno proizlazi da je apelant kontinuirano izbjegavao prijem podnesaka, kao i da je odbijao pristupiti disciplinskim ročištima „iz sigurnosnih razloga". Sud BiH je ukazao da je prilikom razmatranja prijedloga za povrat u prijašnje stanje Prvostupanjska disciplinska komisija zaključila da apelant ničim nije dokazao da mu je sigurnost ugrožena, niti je učinio vjerojatnim da bi mu sigurnost bila ugrožena pristupom u prostorije VSTV-a radi prisustva disciplinskom ročištu. Sud BiH je istakao da su prema pravilima o dostavi, pozivi apelantu za prisustvo pripremnom ročištu, kao i ročištu za glavu raspravu su uredno dostavljeni. Sud BiH je istakao da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje neutemeljen, jer je apelant uredno pozvan i omogućeno mu je prisustvo kako pripremnom ročištu tako i glavnoj raspravi, a do propuštanja nije došlo uslijed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti i izbjeći. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da apelant nedolazak iz sigurnosnih razloga apelant nije dokazao, Sud BiH je istakao da su bili ispunjeni svi uvjeti da se rasprava održi u odsustvu uredno pozvanog apelanta. Također, istakao je da iz odluke Prvostupanjske disciplinske komisije jasno proizlazi da su u tijeku dokaznog postupka na ročištu za glavnu raspravu cijenjeni svi dokazi koje je apelant predložio u odgovoru na disciplinsku tužbu. Nadalje, Sud BiH je istakao da su prizivni prigovori u svezi s oduzimanjem prava iz radnog osnova nelogični i neutemeljeni. Sud BiH je istakao da je gubitak prava, koja se ostvaruju temeljem radnog odnosa, prirodna posljedica odluke o razrješenju uslijed koje prestaje i radni odnos. Statusna pitanja imenovanja i razrješenja sudaca u BiH regulirana posebnim zakonom (Zakonom o VSTV), kojim je propisano pod kojim uvjetima se sudac može razriješiti sa svoje funkcije, a koji je propis pravilno primijenjen u konkretnom slučaju. Dakle, Sud BiH je istakao da su pravilne odluke Prvostupanjske i Drugostupanjske disciplinske komisije, kao i konačna odluka VSTV BiH, te da sadrže valjano i zakonito obrazloženje bitnih elementa prekršaja za koji je apelant oglašen odgovornim, utvrđenih činjenica koje se ne mogu pobijati prizivom (članak 60. stavak (7) Zakona o VSTV), uz valjane razloge za izricanje sankcije.

Apelacioni navodi

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te je istakao da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije zbog nacionalne pripadnosti. Apelant, ističe da vrste prekršaja zbog kojih je razriješen dužnosti nisu propisane niti jednim zakonskim propisom, te naglašava da mu nije omogućeno da sudjeluje u postupku. Apelant također ukazuje da je onemogućen u korištenju radnih prava iz radnog odnosa. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na život i prava na slobodu i sigurnost, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o VSTV, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv odluke VSTV-a od 23. lipnja 2021. godine, te da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/21 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio