Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3832/20 (R. O.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Finansijska konsolidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3832/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3832/20, rješavajući apelaciju Raseme Okanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raseme Okanović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 016199 20 Rsži od 5. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Rs 016199 19 I od 28. februara 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasema Okanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Velike Kladuše, koju zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 23. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 016199 20 Rsži od 5. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 016199 19 I od 28. februara 2020. godine.
2. Apelantica je 11. jula 2019. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: izvršenik), na novčanim sredstvima izvršenika, na osnovu izvršnih isprava - pravosnažnih presuda Općinskog suda broj 23 0 Rs 16199 12 Rs od 7. maja 2012. godine i broj 23 0 Rs 023795 14 Rs od 12. novembra 2015. godine (kojima je izvršenik obavezan apelantici isplatiti određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata i ostalih naknada koje proizilaze iz radnog odnosa, zakonske zatezne kamate i troškova parničnih postupaka). Apelantica je u prijedlogu za izvršenje predložila da se izvršenje provede pljenidbom i prenosom novčanih sredstava izvršenika – zakupnine koju ostvaruje na osnovu ugovora o zakupu poslovno skladišnog prostora smještenog u kompleksu Prehrambene industrije kao zakupodavac sa „AKROBAT“ d.o.o. Velika Kladuša kao zakupcem koji se obavezuje da novčana sredstva na ime zakupnine isplaćuje na ime i račun apelantice kao tražioca izvršenja.
5. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 23 0 Rs 016199 19 I od 4. februara 2020. godine određeno je predloženo izvršenje.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 23 0 Rs 016199 19 I od 28. februara 2020. godine usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 4. februara 2020. godine, te je obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 9. stav (1) Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o konsolidaciji) propisano da se u toku postupka financijske konsolidacije ne mogu pokrenuti postupci prinudne naplate potraživanja nad imovinom društva sa većinskim učešćem državnog kapitala koje se konsoliduje. S tim u vezi, ukazao je da je prijedlog za izvršenje podnesen 11. jula 2019. godine, poslije stupanja na snagu Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) o finansijskoj konsolidaciji izvršenika od 4. decembra 2014. godine (stupila na snagu osmog dana od dana objavljivanja u službenim novinama tj. 20. decembra 2014. godine), iz kojih razloga postoje činjenice koje sprječavaju provođenje izvršenja, kao i u kasnijim odlukama u 2019. godini. Također je istakao da nema govora o nikakvoj normativnoj praznini između 10. - 31. jula 2019. godine već o kontinuitetu odluka o finansijskoj konsolidaciji izvršenika od strane Federalne vlade još od 4. decembra 2014. godine. Stoga je Općinski sud u cijelosti ocijenio osnovanim prigovor izvršenika, na osnovu odredbe člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
5. Rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantice kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
6. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je Odlukom Vlade FBiH o finansijskoj konsolidaciji izvršenika broj 2165/2014 od 4. decembra 2014. godine odobreno pokretanje postupka finansijske konsolidacije izvršenika, te da je odlukom Vlade FBiH od 28. septembra 2017. godine produžen postupak finansijske konsolidacije izvršenika najdalje do 10. jula 2019. godine, a nakon toga je odlukom Vlade FBiH sa 187. sjednice ovaj rok produžen do 10. decembra 2019. godine (odnosno na osnovu Zakona o izmjenama Zakona o konsolidaciji finansijska konsolidacija je produžena do 31. decembra 2021. godine). Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud zaključio da je predmetni prijedlog za izvršenje podnesen za vrijeme trajanja finansijske konsolidacije izvršenika, što je razlog koji sprečava izvršenje zbog čega je pobijanom odlukom usvojio prigovor izvršenika i obustavio predmetno izvršenje. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj člana 9. stav 1. Zakona o konsolidaciji, te istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio citiranu odredbu Zakona.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantica navodi da su redovni sudovi stanovišta da postupak konsolidacije izvršenika nije prekinut 10. jula 2019. godine, te ističe da je podnijela prijedlog kada nije bio na snazi Zakon o konsolidaciji i Odluka Vlade FBiH o finansijskoj konsolidaciji izvršenika (jer su po mišljenju apelantice prestali da važe 10. jula 2019. godine), te da nakon prestanka važenja ne mogu se retroaktivno primijeniti propisi koji su kasnije doneseni (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o konsolidaciji i Odluka o izmjeni odluke o finansijskoj konsolidaciji izvršenika). Smatra da redovni sudovi nisu uopće u relevantnom dijelu obrazložili svoje odluke, te da joj je na taj način povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu, kao i da joj nije omogućen pristup sudu i odlučivanje o njenim pravima pred nezavisnim sudom jer materijalno pravni propisi nisu bili na snazi kada se obratila sudu tj. 11. jula 2019. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, u suštini, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o konsolidaciji, u konkretnom slučaju usvojili prigovor izvršenika, obustavili predmetno izvršenje u cijelosti i ukinuli sve provedene izvršne radnje, jer je prijedlog za izvršenje podnesen u toku postupka finansijske konsolidacije izvršenika. Pri tom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude prvostepenog suda proizilazi da nema govora o nikakvoj normativnoj praznini između 10. - 31. jula 2019. godine već o kontinuitetu odluka o finansijskoj konsolidaciji izvršenika od strane Federalne vlade još od 4. decembra 2014. godine. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su se ticali sličnog činjeničnog i pravnog stanja - postupci izvršenja pravosnažnih presuda protiv izvršenika koji je u postupku finansijske konsolidacije (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2862/16 od 11. oktobra 2018. godine i AP 3374/16 od 6. decembra 2018. godine, Odluke o dopustivosti br. AP-2331/20 od 14. oktobra 2020. godine, br. AP-3434/18 od 28. januara 2020. godine i AP-2666/18 od 19. februara 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da su redovni sudovi postupali u skladu s pozitivno-pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata.
12. Dakle, Ustavni sud nalazi da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić