Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2778/21 (Njegoš Savić - Grahovac)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2778/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2778/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Njegoš Savić - Grahovac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Njegoš Savić - Grahovac protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 77 0 P 069421 19 Gž od 11. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutmeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Njegoš Savić - Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 2. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 069421 19 Gž od 11. lipnja 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 069421 15 Po od 18. veljače 2019. godine obvezan je prvotuženik (JU „Srednja mašinska škola“ Prijedor) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha. Dalje je obvezan drugotuženik („Uniqua" osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade materijalne štete troškova liječenja isplati određeni novčani iznos, te na ime nematerijalne štete-invalidnosti isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za umanjenje opće životne aktivnosti i tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu invalidnosti preko dosuđenog iznosa.

3. Osporenom odlukom Okružnoga suda od 11. lipnja 2021. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda u odbijajućem pobijanom dijelu odluke, koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha i naknada nematerijalne štete po osnovu invalidnosti, je potvrđena. Dalje je uvažen priziv prvotuženika i prvostupanjska presuda je usvajajućem pobijanom dijelu odluke, koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova preinačena, tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se prvotuženik obveže da apelantu na ime naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova isplati određeni novčani iznos.

4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je u prvostupanjski sud utvrdio da se apelant ozlijedio, kao učenik IV. razreda kod prvotuženika za vrijeme trajanja sata tjelesnog odgoja, a da je prvotuženik, policom kolektivnog osiguranja osigurao sve svoje učenike kod drugotuženika. Dalje je naveo da je nakon izvršenih medicinskih vještačenja utvrđeno da je kod apelanta nastalo umanjenje životne aktivnosti i invalidnost, da je apelant, uslijed ozljeđivanja trpio bolove jakog, srednjeg i slabog intenziteta, te strah srednjeg intenziteta od trenutka ozljeđivanja, kao i da su u tijeku liječenja nastali materijalni troškovi. Okružni sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori koji su se odnosili na pretrpljeni strah. U svezi s tim naveo je da strah predstavlja neprijatan osjećaj, zbog trpljenja prouzročenog ozljeđivanjem i oštećenjem dijelova tijela, a promatrano s medicinskog aspekta strah predstavlja psihički poremećaj osobnosti koji može imati lakši i teži oblik. Okružni sud je istakao da je utvrđivanje i postojanje intenziteta straha izvršeno vještačenjem od strane specijaliste neuropsihijatrije (G.B.) i psihijatra (N.M.), a vještaci su utvrdili da je apelant uslijed zadobivene povrede trpio strah srednjeg intenziteta i slabog intenziteta. S obzirom na to, Okružni sud je istakao da strah koji je apelant pretrpio ne predstavlja povredu zdravstvenog i tjelesnog integriteta zbog kojeg bi apelantu pripadalo pravo na naknadu štete u vidu dosuđenja pravične novčane naknade u smislu odredbe članka 200. Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da sud može za pretrpljene fizičke bolove, kao i za strah, dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako dođe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je istakao da se u smislu čl. 200. st.

1. ZOO pravična naknada može se dosuditi samo za strah koji je bio intenzivan i duljeg trajanja, a ako je intenzivan strah kratko trajao, naknada se može dosuditi ako je u dužem vremenskom razdoblju narušena psihička ravnoteža oštećenoga. Stoga, Okružni sud je istakao da se pravična novčana naknada za pretrpljeni strah dosuđuje ako okolnosti slučaja, a naročito trajanje i jačina straha to opravdavaju, tako da ni strah jačeg intenziteta, ali koji je trenutan i bez posljedica, nije osnova za dosuđenje naknade, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha. Nadalje, Okružni sud je istakao da je priziv prvotuženika pravilno ukazivao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, ukazao je da je odredbama čl. 167. st. 1. ZOO propisano da za štetu koju drugom prouzrokuje maloljetnik dok je pod nadzorom staratelja, škole ili druge ustanove, odgovara staratelj, škola, odnosno druga ustanova, osim ako dokažu da su nadzor vršili na način na koji su obavezni, ili da bi šteta nastala i pri brižljivom vršenju nadzora. Okružni sud je istakao da je, dakle, navedenom odredbom propisana odgovornost škole po načelu pretpostavljene krivnje za štetu koju drugome prouzroči maloljetnik dok je pod nadzorom škole. Dakle, krivnja škole se pretpostavlja (članak 154. stavak 1. ZOO), a škola se može u potpunosti ili djelomično osloboditi, od odgovornosti za štetu samo ako dokaže da je obavljala nadzor nad koji je obavezana ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora. Okružni sud je istakao da se ova odredba primjenjuje i u obrnutoj situaciji, tj. za štetu koju pretrpi maloljetnik dok je pod nadzorom škole, odgovara škola, osim ako dokažu da su nadzor vršili na način na koji su obavezni, ili da bi šteta nastala i pri brižljivom vršenju nadzora. U svezi s tim, Okružni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo propusta nastavnika prilikom nastanka povrede apelanta, jer i iz apelantove izjave, kao i svjedoka S.P. i M.I., proizlazi da su kritične prilike, na satu tjelesnog odgoja, za vrijeme priprema za natjecanje iz odbojke, učenici stajali u vrsti radi izvođenja udarca i da je apelant povredu zadobio prilikom doskoka, nakon što mu je nastavnik bacio loptu. Dakle, Okružni sud je istakao da se u ovom slučaju ne može govoriti o propustu nadzora nastavnika prilikom izvođenja kritičnog udarca loptom, niti krivnji odnosno nepažnji nastavnika nad učenicima prilikom izvođenja treninga. Samim time, bez obzira što prvotuženik nije predložio izvođenje dokaza, a s obzirom na cjelokupan dokazni postupak i na utvrđene činjenice, Okružni sud je istakao da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da prvotuženik nije dokazao da bi se nezgoda u kojoj je apelantu prouzročena šteta dogodila i pri brižljivom nadzoru nad učenicima. Osim toga, Okružni sud je istakao da je apelant u vrijeme nastanka štetnog događaja bio punoljetan, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je prvotuženika na temelju čl.167. ZOO obavezao da apelantu isplati štetu po osnovu fizičkih bolova.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog ističe da je prvotuženik kao pravna osoba odgovoran za štetu koju je prouzročio apelantu u okviru svoje djelatnosti, osim ako dokaže da je njegov radnik postupao onako kako je trebao, a kako na te okolnosti prvotuženik nije izvodio dokaze sud nije imao osnova da isključi odgovornost prvotuženika te je proizvoljno primijenio odredbu članka 167. ZOO. Apelant također smatra da je proizvoljan zaključak suda da se naknada može dodijeliti samo za strah koji je bio intenzivan i dugo trajao, te ističe da zakonodavac nije propisao takvo ograničenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne i jasne razlog u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2778/21 (Njegoš Savić - Grahovac) | Sudska praksa | Aktio