Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2185/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2185/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2185/20, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o.
Zenica podnesene:
- protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 127252 20 Rev 2 od 22. oktobra 2020.
godine i
- protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 127252 20 Gži 2 od 14. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 29. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 127252 20 Gži 2 od 14. maja 2020. godine. Predmetna apelacija je registrirana pod brojem AP 2185/20.
2. Apelant je 13. januara 2021. godine podnio novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 127252 20 Rev 2 od 22. oktobra 2020. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 119/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2185/20 i AP 119/21 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2185/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u apelaciji broj AP 2185/20 od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te izvršenika Šefika Huseinpašića zatraženo je 16. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. jula 2021. godine, dok su punomoćnici izvršenika Šefika Huseinspahića, Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, koji su izvršenika zastupali tokom trajanja predmetnog postupka, obavijestili Ustavni sud 27. jula 2021. godine da je Šefik Huseinspahić umro 29. februara 2020.godine, da ostavinski postupak iza umrlog nije završen tako da još nije poznato ko će naslijediti njegovu imovinu. Supruga preminulog je navedenim advokatima dala punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom do okončanja ostavinskog postupka iza preminulog po predmetnim apelacijama.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u apelaciji broj AP 119/21 od Općinskog suda zatraženo je 28. januara 2021. godine da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu presude Vrhovnog suda od 22. oktobra 2020. godine, koju je Općinski sud dostavio 28. januara 2021. godine a odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda zatražen je 28. decembra 2021. godine. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. januara 2022. godine.
7. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelacije br. AP 2184/14 i AP 119/21 su dostavljeni apelantu 27. decembra 2021. godine i 14. januara 2022. godine. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenim rokovima.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Parnični postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda
9. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 127252 15 P od 16. juna 2016. godine, donesenom po tužbi apelanta protiv tuženih Šefika Huseinspahića i Hidajeta Huseinspahića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi stjecanja bez osnova, obavezani su tuženi da apelantu isplate iznos od 31.071,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. novembra 2015. godine i troškovima parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu o isplati zatezne kamate počev od 23. novembra 2006. godine do isplate.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je u okolnostima predmetnog slučaja predmet spora zahtjev apelanta da mu tuženi na temelju odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zbog stjecanja bez osnove, isplate iznos od 31.071,78 KM, a koji im je isplaćen u izvršnom postupku broj I-910/06 na temelju izvršne isprave koja je nakon provedenog izvršenja ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 13. septembra 2007. godine. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je Vrhovni sud, odlučujući po izjavljenoj reviziji apelanta, ukinuo presudu drugostepenog suda od 18. aprila 2006. godine, znači i izvršnu ispravu na temelju koje su u izvršnom postupku tuženi prisilno naplatili tražbinu, nakon čega je Kantonalni sud postupajući u ponovnom postupku žalbu tuženih odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda, kojom je, po ocjeni Općinskog suda, prestao pravni osnov (titulus) za stjecanje bez osnova. Protiv navedene presude tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom od 31. marta 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je ukazao da je tokom trajanja predmetnog postupka apelant kao nesporno dokazao da je na strani tuženih došlo do povećanja imovine, odnosno da su stekli određenu imovinsku korist isplatom iznosa od 31.071,78 KM koji im je isplaćen u izvršnom postupku na temelju izvršne isprave, koja je nakon provedenog izvršenja ukinuta. Općinski sud smatra da je isplatom navedenog iznosa došlo do umanjenja imovine na strani apelanata, a uvećanja imovine na strani tuženih, koji prijelaz imovine nije imao osnova i da se radi o nedozvoljenom stjecanju, te da su tuženi dužni apelantu vratiti navedeni iznos za koji smatra da su se njime nezakonito obogatili nakon što je utvrdio osnovanost i visinu iznosa za koji su se tuženi obogatili a koji su dužni vratiti apelantu.
11. Općinski sud je, također, ocijenio prigovor zastare potraživanja koji su istakli tuženi. U vezi s tim je utvrđeno da je apelant protiv tuženih 28. maja 2009. godine podnio prijedlog za protivizvršenje, koji je rješenjem Općinskog suda od 20. oktobra 2015. godine odbačen kao neblagovremeno podnesen, te da je apelant 3. novembra 2015. godine Općinskom sudu podnio tužbu radi stjecanja bez osnova. U smislu navedenog, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 371, člana 361. stav 1, te čl. 388. i 390. stav 1. ZOO. Kod utvrđene činjenice da je apelant Općinskom sudu 28. maja 2009. godine podnio prijedlog za protivizvršenje koji je odbačen kao neblagovremen 29. oktobra 2015. godine, to je, po ocjeni suda, pokretanjem postupka po navedenom prijedlogu apelanta u smislu odredbe člana 388. ZOO prekinut tok zastare koji je počeo teći 24. novembra 2008. godine. Dakle, Općinski sud smatra da odbacivanjem prijedloga za protivizvršenje kao neblagovremenog nije riješeno u meritumu jer se radi o drugom uzroku koji se ne tiče suštine stvari, a apelant je kao povjerilac podnio predmetnu tužbu u roku od tri mjeseca od donošenja rješenja kojim je prijedlog za protivizvršenje odbačen, zbog čega se u smislu odredbe člana 390. ZOO ima smatrati da je zastarijevanje prekinuto podnošenjem prijedloga za protivizvršenje. Prema tome, Općinski sud je zaključio da potraživanje apelanta nije zastarjelo.
12. Općinski sud je, također, primjenom odredbe člana 277. ZOO odbio zahtjev apelanta za isplatu zatezne kamate počev od 23. novembra 2006. godine, kada su tuženi u izvršnom postupku naplatili iznos koji se potražuje predmetnom tužbom, dok je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 127252 16 Gž od 14. marta 2017. godine odbio žalbu tuženih i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je naveo da tokom prvostepenog postupka među strankama nisu bile sporne odlučne činjenice, nego pitanje da li je predmetno potraživanje zastarjelo i da li se žalba tuženih svodi na prigovor zastare, odnosno preciznije od kada počinje teći rok zastare. Ocjenom dokaza izvedenih tokom trajanja postupka pred prvostepenim sudom Kantonalni sud smatra ispravnim zaključak navedenog suda da potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Također, smatra da je prvostepeni sud pravilo postupio kada je obavezao tužene da apelantu isplate iznos od 31.071,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dakle, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio i da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 210. do čl. 219. ZOO.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 127252 17 Rev od 9. jula 2019. godine revizija tuženih je usvojena, presuda drugostepenog suda od 14. marta 2017. godine ukinuta i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje.
15. Postupajući u ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 127252 19 Gž 2 od 12. novembra 2019. godine žalbe tuženih odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.
16. Kantonalni sud je naveo da tokom prvostepenog postupka među strankama nisu bile sporne odlučne činjenice, nego pitanje da li je predmetno potraživanje zastarjelo, te da se i žalba svodi na prigovor zastare, odnosno preciznije od kada počinje teći rok zastare i da li je na konkretnu situaciju primjenjiv član 370. ZOO. U vezi s tim je Kantonalni sud ukazao da smatra ispravnim stav prvostepenog suda da nije zastarjelo potraživanje iz zasnovanog obligacionog odnosa između apelanta kao osiromašenog i tuženih kao obogaćenih na osnovu kojeg tuženi imaju obavezu vratiti stečeno. Naime, Kantonalni sud je naveo da sve dok izvršni sud nije pravosnažno odlučio da je podneseni prijedlog za protivizvršenje neblagovremeno podnesen (član 54. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, u daljnjem tekstu: ZIP), apelant kao izvršenik svoje potraživanje nije mogao ostvarivati u parničnom postupku, podnošenjem tužbe zbog stjecanja bez osnova (član 370. ZOO). U vezi s tim je dalje ukazao da je odredbom člana 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Također je naveo da je u konkretnom slučaju prijedlog za protivizvršenje apelanta odbačen kao neblagovremeno podnesen. U vezi s tim je ukazao da, prema odredbi člana 390. stav 1. ZOO, ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, zastara je počela teći od 24. novembra 2008. godine, kada je apelantu uručena presuda Kantonalnog suda od 4. novembra 2008. godine i kada je postupak pravosnažno okončan, a ne od 13. septembra 2007. godine, kada je Vrhovni sud donio rješenje kojim je drugostepenu presudu ukinuo i kada je predmet vratio na ponovno suđenje drugostepenom sudu, jer tim rješenjem nije meritorno odlučeno o zahtjevu tuženih (u tom postupku tužitelja) nego je o zahtjevu trebalo odlučiti u ponovnom postupku. Imajući u vidu da su apelanti 28. maja 2009. godine podnijeli prijedlog za protivizvršenje koji je kao neblagovremeno podnesen odbačen 20. oktobra 2015. godine, smatra da je pokretanjem postupka protivizvršenja prekinut tok roka zastarjelosti prema odredbi člana 388. ZOO, te da je tog datuma postupak pravosnažno okončan, a nedvojbeno je da su apelanti tužbu nadležnom sud podnijeli 3. novembra 2015. godine, dakle, u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja ovog suda od 20. oktobra 2015. godine. Stoga, shodno odredbi člana 390. ZOO, Kantonalni sud smatra da je zastarijevanje potraživanja apelanta prekinuto podnošenjem prijedloga za protivizvršenje. Također je ukazao da su odredbom člana 370. ZOO određeni rokovi za protek vremena poslije kojeg određeno pravo prestaje da postoji, koji se smatra prekluzivnim rokom. Odredbom člana 370. ZOO također je propisano da se pravila o zastarjelosti ne primjenjuju u slučajevima kada su u zakonu određeni rokovi u kojima treba da se podigne tužba, ili da se izvrši određena radnja pod prijetnjom gubitka prava. Prema tome, kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, te kako ne postoje razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, na osnovu odredbe člana 226. ZPP je odlučeno kao u izreci presude.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 P 127252 20 Rev 2 od 22. oktobra 2020. godine reviziju tuženih uvažio, obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti kao neosnovan. Istom presudom apelantu je naloženo da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.339,23 KM.
18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je među parničnim strankama sporno da li je predmetno potraživanje apelanta zastarjelo. Dakle, Vrhovni sud smatra da je predmet spora u postupku revizije zahtjev apelanta za vraćanje novčanog iznosa od 31.071,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao i tvrdnja apelanta da je otpao pravni osnov tuženih za predmetno stjecanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 54. st. 3. i 4. ZIP-a propisano da se prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. tog člana može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka i da izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3. ovog člana svoje potraživanje ostvariti u parničnom postupku. Dakle, nemogućnost ostvarivanja potraživanja izvršenika u parničnom postupku prije proteka roka iz stava 4. citiranog člana ZIP-a se odnosi samo na slučajeve kada su ispunjeni razlozi za protivizvršenje. U suprotnom, ako nisu ispunjeni zakonom propisani razlozi za protivizvršenje, podnošenje tužbe u parničnom postupku nije vezano za ove rokove koji su propisani za podnošenje prijedloga za protivizvršenje. U vezi s tim, navodi da je članom 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema odredbi člana 389. stav 2. ZPP, isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdjejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da je prijedlog za protivizvršenje apelanta odbačen kao neblagovremen. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 390. stav 1. ZOO propisano da, ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. U konkretnoj situaciji Vrhovni sud smatra da je presudom Kantonalnog suda od 4. novembra 2008. godine „otpao“ pravni osnov za stjecanje bez osnova, koju presudu je apelant primio 24. novembra 2008. godine, kada je, po ocjeni suda, „saznao da je tuženim neosnovano isplaćen iznos od 31.071,78 KM. Navedeno je da je apelant u roku od 30 dana od saznanja za razlog za protivizvršenje bio dužan podnijeti prijedlog za protivizvršenje, „dakle, do 25. 12.2008. godine, a on je isti podnio 28.5.2009. godine“. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da je „rok od jedne godine od okončanja izvršnog postupka prošao za 17 mjeseci, a subjektivni rok je prošao za pet mjeseci i četiri dana, kada je podnesen prijedlog za protivizvršenje“. Nadalje je u obrazloženju navedeno: „Oba ova roka, kako navodi revident, prekluzivne su prirode i njihovim propuštanjem izvršenik gubi pravo na podnošenje prijedloga za protivizvršenje.“ Ukazano je da se u takvoj situaciji postavlja pitanje „zbog čega je [apelant] tek nakon pet mjeseci i četiri dana od saznanja za stjecanje tuženih bez osnova, a ne u roku od 30 dana, podnio prijedlog za protivizvršenje“. Prema tome, Vrhovni sud je utvrdio da je osnovan prigovor tuženih da odredba člana 390. stav 1. ZOO nije bila primjenjiva u predmetnom slučaju. U vezi s tim je istaknuto da apelant „nije mogao propustiti prekluzivni rok za podnošenje prijedloga za protivizvršenje, pa na osnovu takvog neprava graditi pravo da poslije okončanja postupka protivizvršenja, navodeći kako je isti dugo trajao (5-6 godina), smatra da na osnovu odredbe člana 390. stav 1. ZOO može u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja o odbačaju prijedloga za protivizvršenje kao neblagovremenog podnijeti tužbu za stjecanje bez osnova“. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su ispravni revizioni navodi tuženih da propuštanje zakonskih rokova, koje dovodi do gubitka prava na podnošenje prijedloga za protivizvršenje, ne može u konačnici predstavljati razlog za prekid zastare, jer prijedlog nije odbačen zbog nenadležnosti ili nekog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari. Ovo zbog toga što se, po ocjeni Vrhovnog suda, prijedlog za protivizvršenje ticao rješavanja suštine stvari, tj. ostvarenja prava apelanta na povrat datog iznosa tuženim a za što je apelant propustio prekluzivni zakonski rok za podnošenje prijedloga, tražeći da pravo na podnošenje tužbe za stjecanje bez osnova, koja mogućnost mu je istekla protekom prekluzivnog roka zastare za podnošenje tužbe za stjecanje bez osnova (član 371. ZOO) da to pravo ostvari primjenom odredbi čl. 388. i 390. stav 1. ZOO, što, po ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo moguće. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je apelant tužbu za stjecanje bez osnova mogao podnijeti već od 25. novembra 2008. godine, a nju je podnio 3. novembra 2015. godine, tako da je protekao rok za podnošenje tužbe za stjecanje bez osnova propisan odredbom člana 54. stav 4. ZIP-a i člana 371. ZOO. Na taj način, Vrhovni sud dalje smatra, da je apelant izgubio pravo da navedenom tužbom traži povrat datog iznosa, koje nije mogao ostvariti primjenom odredaba čl. 388, 389. stav 2. i člana 390. stav l. ZOO. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.
Izvršni postupak okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda
19. Apelant je 31. maja 2017. godine (nakon donošenja presude Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine kojom je odbijena žalbu tuženih i potvrđena prvostepena presuda od 16. juna 2016. godine) Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika [Šefika Huseinspahića i Hidajeta Huseinspahića, u parničnom postupku tuženih] na osnovu izvršne isprave presude Općinskog suda od 16. juna 2016. godine i presude Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine, kojim su izvršenici obavezani da apelantu isplate iznos od 31.071,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Kako je u postupku koji je prethodio ispitivanju prijedloga za izvršenje utvrđeno da je izvršenik Hidajet Huseinspahić preminuo prije pokretanja izvršnog postupka, Općinski sud je rješenjem od 6. aprila 2018. godine odbacio prijedlog za izvršenje u odnosu na imenovanog, koje je postalo pravosnažno.
20. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 43 0 P 127252 17 I od 16. augusta 2018. godine odredio izvršenje na penziji izvršenika Šefika Huseinspahića (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate iznosa od 31.071,78 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog i izvršnog postupka.
21. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 P 127232 17 I od 5. aprila 2019. godine odbio kao neosnovan prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 16. augusta 2018. godine, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.180,77 KM.
22. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je izvršenik u prigovoru istakao da on i umrli Hidajet Huseinpašić nisu bili solidarni dužnici, tako da ne može biti obavezan na vraćanje cjelokupnog iznosa, jer je primio samo ½ novčanog iznosa koji su bili obavezani vratiti apelantu. Općinski sud je prigovor izvršenika odbio kao neosnovan. U vezi s tim je ukazao da su pravosnažnom presudom na kojoj se temelji predmetni izvršni postupak oba tužena, dakle izvršenici, obavezani na isplatu dužnog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, što apelantu daje za pravo da naplatu traži od svakog ponaosob ili obojice istovremeno. Da li su oni asolidarni dužnici ili ne, značajno je jedino s aspekta njihovog eventualnog međusobnog regresiranja, što nije predmet ovog postupka. Dakle, kako se, po ocjeni Općinskog suda, prigovor izvršenika ne temelji ni na jednom od razloga iza člana 47. ZIP-a, Općinski sud je primjenom odredaba čl. 11, 12. ia49. stav 2. citiranog zakona odlučio kao u izreci rješenja. Odluka o troškovima donesena je primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP a u vezi sa članom 21. stav 1. i članom 16. citiranog zakona. Također je utvrđeno da, kako je prigovor izvršenika neosnovan, to njemu ne pripada pravo ni na naknadu troškova postupka sastavljanja prigovora u iznosu od 1.030,77 KM, ni pravo na naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 150,00 KM, jer u ovom postupku ta obaveza nije ni nastala. Dakle, po ocjeni Općinskog suda, ukoliko se ovaj zahtjev odnosio na troškove sudske takse na žalbu izjavljenu u parničnom postupku, koji je prethodio ovom postupku, navedene troškove izvršenik je mogao potraživati samo u tom postupku. Slijedom izloženog, a primjenom navedenih zakonskih odredaba, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
23. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 P 127252 19 Gži od 16. jula 2019. godine žalbu izvršenika odbio i potvrdio rješenje prvostepenog suda.
24. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da smatra ispravnim stav prvostepenog suda da su pravosnažnom presudom na kojoj se temelji predmetni izvršni postupak oba tužena, odnosno izvršenici u parničnom postupku obavezani na isplatu dužnog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, što apelantu kao tražitelju izvršenja daje pravo da traži naplatu od svakog od njih ponaosob ili od obojice istovremeno. Činjenica da li su oni solidarni dužnici ili ne, značajna je jedino sa aspekta njihovog međusobnog regresiranja, a što nije predmet ovog postupka. Osim navedenog, smatra da u toku trajanja postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja izvršenik nije dokazao postojanje sudske odluke, da je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili da je na drugi način određeno da je bez djejstva. Stoga, smatra da je izjavljeni prigovor izvršenika bez utjecaja na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, zbog čega smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 49. stav 2. ZIP-a odbio prigovor izvršenika.
25. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 P 127252 17 I od 4. decembra 2019. godine izvršni postupak obustavio i ukinuo sve provedene izvršne radnje. Istim rješenjem apelant je obavezan da izvršeniku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.211,54 KM, dok je zahtjev izvršenika za naknadu troškova postupka u iznosu od 150,00 KM odbijen kao neosnovan.
26. Općinski sud je naveo da je izvršenik pismenim podneskom od 1. augusta 2019. godine obavijestio sud da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2019. godine izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju izgubila svoju djelotvornost zbog čega predlaže da sud primjenom odredbe člana 63. stav 1. ZIP-a donese rješenje o obustavi izvršenja. Uvidom u navedeno rješenje Vrhovnog suda Općinski sud je utvrdio da je revizija tuženog (u predmetnom postupku izvršenika) usvojena, presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine ukinuta i da je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Prema tome, Općinski sud smatra da je ukidanjem presude Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda od 16. juna 2016. godine na temelju koje je prvostepeni sud odredio rješenje o izvršenju od 16. augusta 2018. godine, nema svojstvo izvršnosti i pravosnažnosti. U vezi s tim, Općinski sud je, također, ukazao na sadržaj odredbe člana 63. stav 1. ZIP-a kojom je propisano da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta. Dakle, smatra da je presuda izvršna isprava tek onda kada stekne svojstvo izvršnosti, tj. kada postane pravomoćna. Također, odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju člana 21. ZIP-a, čl. 383, 386. stav 1. i člana 396. stav 1. ZPP. Slijedom navedenih zakonskih odredaba Općinski sud je usvojio zahtjev za naknadu troškova punomoćnika izvršenika u iznosu od 2.211,54 KM kao osnovan, jer smatra da su oni bili nužni za vođenje predmetnog postupka. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova apelanta koji se odnose na troškove sudske takse na prigovor u iznosu od 150,00 KM Općinski sud je odbio kao neosnovan, jer navedena taksa nije propisana Zakonom o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona i jer iz stanja spisa proizlazi da ona nije potraživana od izvršenika, niti je naplaćena, pa ovi troškovi nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.
27. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 P 127252 20 Gži 2 od 14. maja 2020. godine [koje je osporeno apelacijom] žalbu apelanta odbio i rješenje prvostepenog suda od 4. decembra 2019. godine potvrdio. Također je odbijen zahtjev izvršenika za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
28. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant kao tražitelj izvršenja žalbom osporava rješenje prvostepenog suda tvrdeći da taj sud nije imao zakonskog osnova da donese pobijano rješenje. Smatra ispravnim stav prvostepenog suda koji je navedeno rješenje donio pravilno ocjenjujući činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja navedenog rješenja. Dakle, uvidom u rješenje Vrhovnog suda kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine, kojom je potvrđena izvršna isprava, presuda Općinskog suda od 16. juna 2016. godine na temelju koje je prvostepeni sud odredio rješenje o izvršenju od 16. augusta 2018. godine, po ocjeni Kantonalnog suda, navedena izvršna isprava više nije na pravnoj snazi jer nema svojstvo izvršnosti i pravomoćnosti, zbog čega, u smislu odredbe člana 63. stav 1. ZIP-a, ne predstavlja valjan pravni osnov da sud dozvoli izvršenje. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pobijano rješenje donio pravilno ocjenjujući činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, koje su utvrđene uvidom u rješenje Vrhovnog suda od 9. jula 2019. godine kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine, te da nije mogao ocijeniti činjenicu da je u ponovnom postupku donesena presuda Kantonalnog suda od 12. novembra 2019. godine, zbog čega je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta koji se odnose na to da je donesena navedena presuda Kantonalnog suda. Također, smatra da je prvostepeni sud ispravnom primjenom ZIP-a i ZPP odlučio o troškovima postupka za što smatra da je prvostepeni sud dao pravilne i potpune razloge koje Kantonalni sud u cijelosti prihvata. Zahtjev izvršenika da mu se naknade troškovi koje je imao za sastavljanje odgovora na žalbu punomoćnika, advokata je, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovan, jer smatra da oni nisu bili neophodni za vođenje parnice, pa je na osnovu odredbe člana 397. stav 1. ZPP a u vezi sa članom 21. stav 1. citiranog zakona zahtjev izvršenika za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a odlučio kao u dispozitivu rješenja.
IV.Apelacija Navodi iz apelacija
29. Apelant je u obje apelacije naveo da mu je osporenim odlukama (rješenjem Kantonalnog suda donesenom u izvršnom postupku i presudom Vrhovnog suda donesenom u parničnom postupku) prekršen „član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine“ i „član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“ (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelacioni navodi vezani za izvršni postupak AP 2185/20
30. U vezi sa navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant predmetnom apelacijom u suštini ukazuju na pogrešnu primjenu procesnog prava. Smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do „...kršenja odredaba ZPP, tj. člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP a u vezi sa članom 21. ZIP-a, zbog odlučivanja o pravosnažno presuđenoj stvari (res iudicata)“. Apelant smatra da su osporenim rješenjem kojim je njegova žalba odbijena i potvrđeno rješenje prvostepenog suda povrijeđena „pravila“ parničnog postupka, jer je potvrđen stav prvostepenog suda u kojem je odlučivano o troškovima advokata u izvršnom postupku, odnosno o kojima je ožalbenim rješenjem Kantonalni sud ponovo odlučivao i nije prihvatio njegove žalbene navode o povredi odredaba parničnog postupka, niti je odlučivao o novim činjenicama koje je u žalbi isticao. Dakle, ističe da je isključivo zbog kršenja odredaba ZIP-a odlučio da podnese apelaciju Ustavnom sudu iz razloga da se ovako nezakonito postupanje ne bi dalje dešavalo u praksi. Također, smatra da drugostepeni sud nije smatrao da je uopće bitno što je uz žalbu dostavio presudu Kantonalnog suda od 12. novembra 2019. godine kojom je, kako navodi, izvršni naslov ponovo osnažen, da je to u suštini nova činjenica u skladu sa članom 207. ZPP, o kojoj jako bitnoj činjenici taj sud, kako navodi, „nije uopće vodio računa“, niti je u obrazloženju presude naveo da je dostavio navedenu presudu. Apelant posebno ističe da, iako nosi naziv JP – javnog preduzeća, nema nikakva javna ovlaštenja, jer kao pravni subjekt samostalno posluje u okviru koncerna JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo.
Apelacioni navodi vezani za parnični postupak AP 119/21
31. U vezi sa navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant u suštini ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i procesnog prava. Ističe da je predmet spora njegovo potraživanje koje su neosnovano stekli tuženi, u skladu sa odredbom člana 371. ZOO. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, jer smatra da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 389. stav 2. ZOO s obzirom na to da prilikom odlučivanja sud nije ocijenio smisao navedene odredbe, a niti je s tim u vezi kao lex specialis uzeo u obzir odredbu člana 54. st. 3. i 4. ZIP-a. Smatra da je tok zastarjelosti prekinut podnošenjem prijedloga za protivizvršenje, zbog čega ocjenjuje da je njegovo potraživanje osnovano i nesporno. Stoga, smatra da je zbog odluke Vrhovnog suda neosnovano spriječen da naplati svoje potraživanje na koje prema zakonskim odredbama ima pravo. I.Odgovor na apelaciju
32. Kantonalni sud apelaciju broj AP 2185/20 smatra neosnovanom, jer u postupku pred ovim sudom, kako navodi, apelantu nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije.
33. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 119/21 naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
34. Zakon o izvršnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/2003, 52/2003 - ispravka, 33/2006, 39/2006 - ispravka, 39/2009, 35/2012 i 46/2016 i "Službeni glasnik BiH" br. 42/2018 - odluka US):
Član 21.
Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
(2) Izuzeće sudije može se zahtijevati najkasnije do odluke po prigovoru, a službena lica do preuzimanja prve radnje u izvršnom postupku.
(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.
VII - PROTIVIZVRŠENJE
Član 54.
Razlozi za protivizvršenje (1) Nakon što je izvršenje već provedeno izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio ako je:
1) izvršna isprava pravosnažna ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez djelovanja, 2) rješenje o izvršenju pravosnažno ukinuto ili preinačeno, 3) tokom izvršnog postupka namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda tako da je tražilac izvršenja dvostruko namiren.
(2) Ako je tražilac izvršenja izvršenjem naplatio određeni novčani iznos, izvršenik u prijedlogu za protivizvršenje može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate tog iznosa.
(3) Prijedlog za protivizvršenje iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kad je izvršenik saznao za razlog za protivizvršenje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana okončanja izvršnog postupka.
(4) Izvršenik ne može prije isteka roka iz stava 3. ovog člana svoje potraživanje ostvarivati u parničnom postupku.
Član 63.
Obustava izvršenja st.(1) i (7) (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažna ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta(7) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinut će se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.
35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89, „Službeni list RBiH“ broj 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03 i 42/11):
Član 371 Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Podizanje tužbe Član 388 Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389. st.1. i st.2.
Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe (1) Prekid zastarijevanja, izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom, preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.
(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja, ili obezbjeđenja bude poništena.
Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti Član 390. stav 1.
(1)Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.
36. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 67. stav (1) tačka 4) (1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
4) da je stvar pravomoćno presuđena VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 2185/20 je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 P 127252 20 Gži 2 od 14. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje dostavljeno apelantu 27. maja 2020. godine a da je apelacija podnesena 29. juna 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
40. Predmet osporavanja apelacijom broj AP 119/21 je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 127252 20 Rev 2 od 22. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantu 18. novembra 2020. godine a da je apelacija podnesena 13. januara 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum Pravo na pravično suđenje
42. Apelant navodi da mu je u predmetnim postupcima koje osporava apelacijama (br. AP 2185/20 i AP 119/21) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 7580/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 32. i broj AP 5318/15 od 6.decembra 2017. godine, tačka 29), Ustavni sud, prije svega, podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
46. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant u predmetnim postupcima (AP 119/21 i AP 2185/20) vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešna odluka Vrhovnog suda, donesena u parničnom postupku povodom pitanja zastarjelosti potraživanja apelanta, jer podnošenjem prijedloga za protivizvršenje nije nastupio prekid zastarjelosti. Također, smatra da se rješenje Kantonalnog suda doneseno u izvršnom postupku temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, člana 63. stav 1. ZIP-a, jer smatra da je odlučeno o pravosnažno presuđenoj stvari (res iudicata) u smislu člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP , iz čega proizlazi da apelant u predmetnim postupcima uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
47. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
a.U odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda
49. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji broj AP 119/21 u kontekstu odluke Vrhovnog suda iznosi prigovore koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu prava u vezi sa odlučivanjem o prigovoru zastare. Ustavni sud zapaža da se identičnim prigovorima apelanta bavio Vrhovni sud koji je prigovore apelanta ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženih izjavljenoj protiv presude drugostepenog suda, reviziju tuženih uvažio, obje nižestepene odluke preinačio, tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Za razliku od stava drugostepenog suda Vrhovni sud je zaključio da podnošenjem prijedloga za protivizvršenje 28. maja 2009. godine apelant nije prekinuo rok zastare za podnošenje tužbe radi stjecanja bez osnova propisan odredbom člana 371. ZOO prema kojoj „Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti“, te je zaključio da u okolnostima konkretnog predmeta nije primjenjiva odredba člana 390. stav 1. citiranog zakona jer se, kako je obrazložio Vrhovni sud, prijedlog za protivizvršenje ticao rješavanja suštine stvari, tj. ostvarenja prava apelanta na povrat datog iznosa tuženim, a apelant je propustio prekluzivni zakonski rok za podnošenje prijedloga.
50. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da je pogrešan stav drugostepenog suda da je podnošenjem prijedloga za protivizvršenje apelant, u smislu čl. 388. i 390. stav 1. ZOO, prekinuo rok zastare za podnošenje tužbe za stjecanje bez osnova. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, da je imao u vidu revizione navode tuženih da odredba člana 390. stav 1. ZOO nije primjenjiva u konkretnoj situaciji. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio osnovanim revizioni prigovor tuženih, dajući jasno i argumentirano obrazloženje da je apelant propustio rokove propisane odredbom člana 54. stav 3. ZIP-a za podnošenje prijedloga za protivizvršenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno ukazao da je apelant presudu Kantonalnog suda od 4. novembra 2008. godine primio 24. novembra 2008. godine, kada je saznao razlog da je tuženim neosnovano isplaćen iznos koji potražuje, od kada je u roku od 30 dana od dana saznanja bio dužan podnijeti prijedlog za protivizvršenje, dakle, 25. decembra 2008. godine a koji je apelant podnio 28. maja 2009. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je protekao i objektivni rok od jedne godine od okončanja izvršnog postupka, kao i subjektivni rok od kada je apelant podnio prijedlog za protivizvršenje. U vezi s tim, Vrhovni sud je, također, jasno ukazao da podnošenje prijedloga za izvršenje nije uskraćivalo pravo apelanta da podnese tužbu za stjecanje bez osnova već 25. decembra 2008. godine, a koju je apelant podnio 3. novembra 2015. godine, nakon što je Općinski sud rješenjem od 20. oktobra 2015. godine odbacio prijedlog za protivizvršenje apelanta kao neblagovremeno podnesen. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje da podnošenjem prijedloga za protivizvršenje apelant nije prekinuo tok zastare, pri tome imajući u vidu da je prijedlog za protivizvršenje odbačen zbog propuštanja roka za ostvarivanje prava apelanta na povrat datog iznosa tuženim (dakle, o pravnoj stvari od suštinskog značaja), a samim tim i protekom roka zastare podnošenja tužbe za stjecanje bez osnova iz člana
371. ZOO, a u vezi sa odredbom čl. 388. i 390. stav 1. ZOO. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je apelant je na navedeni način izgubio pravo da tužbom za stjecanje bez osnova traži povrat datog iznosa tuženim a koje nije mogao ostvariti primjenom odredbe čl. 388, 389. stav 2. i 390. stav 1. ZOO.
51. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje da apelant podnošenjem prijedloga za protivizvršenje nije prekinuo tok zastare, pri tome imajući u vidu da je on odbačen zbog propuštanja roka za ostvarivanje prava apelanta na povrat datog iznosa tuženim, a samim tim i protekom roka zastare podnošenja tužbe za stjecanje bez osnova iz člana
371. ZOO, a u vezi sa odredbom čl. 388, 390. stav 1. ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda jasno proizlazi da apelant nije mogao ostvariti svoje potraživanje u parničnom postupku podnošenjem tužbe radi stjecanja bez osnova, zbog čega smatra neosnovanim navode apelanta u pogledu proizvoljne primjene odredbe člana 54. stav 3. ZIP-a, člana 371. ZOO a u vezi sa odredbom čl. 388. i 390. stav 1. ZOO .
b.U odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda
52. S druge strane, vezano za izvršni postupak okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda koje je osporeno apelacijom broj AP 2185/20, proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u kršenju odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP a u vezi sa članom 21. ZIP-a , jer smatra da se u okolnostima predmetnog slučaja radilo o pravosnažno presuđenoj stvari. Smatra da je osporenim rješenjem Kantonalni sud povrijedio „pravila“ parničnog postupka, jer je potvrdio stav prvostepenog suda u kojem je odlučivano o troškovima advokata u izvršnom postupku, odnosno o kojim je Kantonalni sud ponovo odlučivao i nije prihvatio njegove žalbene navode o povredi odredaba parničnog postupka, niti je odlučivao o novim činjenicama koje je u žalbi isticao. Također, navodi da drugostepeni sud nije smatrao da je uopće bitno što je uz žalbu dostavio presudu Kantonalnog suda od 12. novembra 2019. godine, kojom je, kako tvrdi, „izvršni naslov ponovo osnažen“ i o kojoj veoma bitnoj činjenici taj sud nije „nije uopće vodio računa“, niti je u obrazloženju presude naveo da je dostavio navedenu presudu.
53. U vezi sa navodima apelanta da je u predmetnom postupku došlo do ozbiljnog kršenja prava na pravično suđenje, odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP a u vezi sa članom 21. ZIP-a, jer se u okolnostima predmetnog slučaja odlučivalo o pravosnažno presuđenoj stvari (res iudicata), Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 4. decembra 2019. godine odbio i potvrdio rješenje prvostepenog suda. Navedenim rješenjem Općinski sud je izvršni postupak obustavio i ukinuo sve provedene izvršne radnje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava, odredbe člana 63. stav 1. ZIP-a kojom je propisano „da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravomoćno ukinuta“. Kantonalni sud je ukazao da iz navedene odredbe ZIP-a proizlazi da je presuda izvršna isprava tek onda kada stekne svojstvo izvršnosti, tj. kada postane pravomoćna, koji uvjet u predmetnom slučaju nije ispunjen. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je uvidom u rješenje Vrhovnog suda (od 9. jula 2019. godine) utvrđeno da je tim rješenjem ukinuta presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine, kojom je potvrđena izvršna isprava, presuda Općinskog suda od 16. juna 2016. godine na temelju koje je prvostepeni sud odredio rješenje o izvršenju od 16. augusta 2018. godine. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u rješenju od 4. decembra 2019. godine (o obustavi postupka izvršenja i ukidanju svih provedenih izvršnih radnji) dao jasno i razložno obrazloženje da je ukinuta presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine, kojom je potvrđena izvršna isprava, presuda Općinskog suda od 16. juna 2016. godine na temelju koje je prvostepeni sud odredio rješenje o izvršenju od 16. augusta 2018. godine, da navedena izvršna isprava više nije na pravnoj snazi jer nema svojstvo izvršnosti i pravomoćnosti, zbog čega, u smislu odredbe člana 63. stav 1. ZIP-a, ne predstavlja valjan pravni osnov da sud dozvoli izvršenje. Prema tome, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje - odredba člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP a u vezi sa članom 21. ZIP-a, jer Kantonalni sud u predmetnom postupku nije odlučivao o pravosnažno presuđenoj stvari.
54. Ustavni su, također, zapaža da je Kantonalni sud razmotrio navode apelanta, koje ponavlja u apelaciji, dajući jasno i razložno obrazloženje da je prvostepeni sud pobijano rješenje donio ocjenjujući činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja navedenog rješenja, koje je utvrdio uvidom u rješenje Vrhovnog suda od 9. jula 2019. godine kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine, pa stoga nije mogao ocijeniti činjenicu da je u ponovnom postupku donesena presuda Kantonalnog suda od 12. novembra 2019. godine. Pri tome Ustavni sud, suprotno navodima, smatra da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje da je prvostepeni sud rješenje od 4. decembra 2019. godine donio ocjenjujući činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja navedenog rješenja.
55. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta kojim tvrdi da je Kantonalni sud povrijedio „pravila“ parničnog postupka jer je potvrdio stav prvostepenog suda u kojem je odlučivano o njegovom zahtjevu da mu se naknade troškovi koje je imao za sastavljanje odgovora na žalbu i jer nije prihvatio njegove žalbene navode o povredi odredaba parničnog postupka, niti je odlučivao o novim činjenicama koje je u žalbi isticao. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučivao o ovim navodima apelanta i da je u vezi s tim potvrdio stav prvostepenog suda od 4. decembra 2019. godine kojom je izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje, usvojen zahtjev izvršenika o naknadi troškova punomoćnika u iznosu od 2.211,54 KM, dok je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sudske takse u iznosu od 150,00 KM. Dakle, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud o odluci o troškovima postupka odlučivao u skladu sa odredbom člana 21. ZIP-a kojom je propisano da „u izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno“, odnosno primjenom principa iz odredbe čl. 383, 386 stav 1, 387. i člana 396. stav 1. ZPP a u skladu sa čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, na temelju kojih je izvršeniku na ime naknade troškova punomoćnika dosuđen navedeni iznos. Stav prvostepenog suda je potvrdio Kantonalni sud na način što je preostali dio zahtjeva apelanta za naknadu troškova sudske takse u iznosu od 150,00 KM također odbio kao neosnovan i takav stav obrazložio na način da navedena naknada nije propisana Zakonom o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona, te jer ona od izvršenika nije potraživana, niti je naplaćena, zbog čega je zaključeno da ovi troškovi nisu bili nužni za vođenje predmetnog postupka.
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima predmetnih postupaka (AP 119/21 i AP 2185/20) nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
57. Apelant, također, smatra da mu je osporenim apelacijama zavedenim pod brojevima AP 119/21 i AP 2184/20 povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama donesenim u parničnom i izvršnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih propisa , detaljno obrazložili da podnošenjem prijedloga za protivizvršenje koji je odbačen kao neblagovremen nije prekinut tok zastare, te da je tužba za stjecanje bez osnova podnesena protekom zakonom propisanih rokova, odnosno da, vezano za izvršni postupak, navedena izvršna isprava više nije na pravnoj snazi jer nema svojstvo izvršnosti i pravomoćnosti zbog čega je izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje.
59. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić