Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4135/21 (Z. U.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4135/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4135/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zumreta Ušanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zumreta Ušanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 041022 21 Gž od 16. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 041022 20 P od 30. jula 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zumreta Ušanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnijela je 6. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 041022 21 Gž od 16. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 041022 20 P od 30. jula 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelantkinja smetala tužioca (O.O.) u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti, pješačkog i kolskog prolaza putem koji se odvaja od magistralnog puta Foča-Goražde u pravcu jugozapada i prelazi preko parcele apelantkinje na način što je 3. septembra 2020. godine na postojećoj kapiji-rampi, lociranoj na početku odvajanja spornog puta, zamijenila katanac kojim se kapija-rampa do tada zaključavala i otključavala, od kojeg je tužilac do tada posjedovao ključ, odbivši da mu preda jedan primjerak ključa od novog katanca kako bi isti mogao da i dalje nesmetano prolazi tim putem do svojih nekretnina. Obavezana je apelantkinja da uspostavi ranije posjedovno stanje tako što će tužiocu predati u posjed ključ od novog katanca kojim se zaključava i otključava ulazna metalna kapija-rampa, te joj je zabranjeno da tužioca ubuduće na takav ili sličan način ometa u pravu posjeda prava služnosti, pješačkog i kolskog prolaza. Obavezana je apelantkinja da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostepeni sud, u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za donošenje odluke o zahtjevu tužioca u predmetnom postupku. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan žalbeni navod apelantkinje da tužilac „nije dokazao posjed na vršenju stvarnog prava služnosti“ s obzirom da iz izvedenih dokaza proizlazi da do njegove nekretnine ne postoji drugi put (što je utvrđeno uviđajem na licu mjesta, te nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke), da je na nekretnini izgrađen objekat za koji je materijal bilo moguće dopremiti isključivo preko puta koji je u vlasništvu apelantkinje, kao i da se na licu mjesta, te iskazima svjedoka, može utvrditi da je tužilac prilikom dolaska vozila do njegove nekretnine uklanjao dio ograde kako bi istoj mogao pristupiti. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelantkinje da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje bez obzira na njenu izjavu da tužilac nije koristio pravo služnosti za prolazak preko nekretnine apelantkinje (što je potkrijepila time da na mjestu prolaza nema tragova prolaska vozila) jer je prvostepeni sud ispravno zaključio da je zbog dužine trajanja smetanja posjeda došlo do gubitka tih tragova uslijed djelovanja vegetacije. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji se odnosi na provedenu radnju smetanja posjeda (odnosno, da nije ona ta koja ga je omela u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti, pješačkog i kolskog prolaza) jer je prvostepeni sud ispravno zaključio da je rampa postavljena na nekretnini apelantkinje, pa da je jedino ona ovlašćena da postavlja i daje ključ rampe kojom se sprečava prilazak nekretnini. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je kontradiktorna izjava apelantkinje koja tvrdi da rampa nikada nije postojala na parceli i da nema ključ od iste jer je svjedok S.U. izjavio da je rampa postojala i prije, te da je obnovljena 1998. ili 1999. godine. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je nebitno da li je apelantkinja novi katanac na rampu postavila lično s obzirom da se radi o njenoj nekretnini i da tužiocu nije omogućila korišćenje prava služnosti prolaza nakon što je upoznata da mu je isto onemogućeno, odnosno jer se saglasila sa zabranom prolaska. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom apelantkinje ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbi čl. 327. i 315. Zakona o stvarnim pravima jer u postupku nije utvrđeno da pravo služnosti postoji. Naime, Kantonalni sud je naveo da je ispravan zaključak prvostepenog suda da se u tužbi za smetanje posjeda ne treba raspravljati o pravu na posjed, pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, te da je dovoljno da tužilac dokaže postojanje posjeda, odnosno u konkretnom slučaju činjenicu da je koristio nekretninu apelantkinje za prolazak do svoje nekretnine. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja ima pravo da u posebnoj parnici osporava postojanje prava služnosti, ali ne u parnici za smetanje posjeda, te da je iz predmetnog tužbenog zahtjeva jasno da je tužilac tražio upravo zaštitu od smetanja faktičkog korišćenja prava služnosti, zbog čega je neosnovan i prigovor apelantkinje da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka, odnosno da je obrazloženje rješenja suprotno izreci. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je neprihvatljivo obrazloženje suda da je tužilac imao posjed prava služnosti kolskog prolaza jer bi, da je prolazio kroz njenu nekretninu kako to navodi, bili vidljivi kolotrazi od kretanja vozilom. Dalje ističe da predmetnu rampu nije postavila ona lično. Takođe, da tužilac u predmetnom postupku nije dokazao da pravo služnosti u konkretnom slučaju uopšte postoji, pa da je stoga njegov tužbeni zahtjev bio neosnovan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4135/21 (Z. U.) | Sudska praksa | Aktio