Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4347/21 (N.K.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4347/21
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4347/21, rješavajući apelaciju N. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N.K. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 K 141052 21 Kž 3 od 1. decembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 K 141052 21 Kps od 24.
novembra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Srđan Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 20. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 141052 21 Kž 3 od 1. decembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 141052 21 Kps od 24. novembra 2021. godine. Apelant je, takođe, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja i odmah ga pustiti na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju. Ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovor Apelacionog suda je dostavljen punomoćniku apelanta 20. januara 2022. godine. Apelant u ostavljenom roku nije dao izjašnjenje na odgovor na apelaciju.
5. U izjašnjenju od 25. januara 2022. godine povodom odgovora na apelaciju Apelacionog suda apelantov punomoćnik je istakao da je analizirao praksu tog suda u predmetima vezanim za postupanje prema izvršiocima krivičnih djela i nalogodavcima krivičnih djela. U tom pravcu je ustanovio da niti jedan optuženi nije proveo pet mjeseci u pritvoru kao apelant. Na taj način se, po mišljenju apelantovog punomoćnika, mjera pritvora pretvara u kaznu. Navedenu tvrdnju potkrepljuje dokumentacijom iz koje proizilazi da je apelantu nakon podnošenja apelacije mjera pritvora ponovo produžena.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Osnovni sud je, odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora apelantu, koji je podnesen u optužnici Tužilaštva 15. novembra 2021. godine, donio Rješenje broj 96 0 K 141052 21 Kps od 24. novembra 2021. godine kojim je apelantu pritvor produžen za dva mjeseca, počev od 24. novembra 2021. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno: Tužilaštvo je protiv apelanta podiglo optužnicu 15. novembra 2021. godine i dostavilo Osnovnom sudu na potvrđivanje zbog osnovane sumnje da je apelant počinio produženo krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 317 stav (1) u vezi sa čl. 32 i 55 Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ) i krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 365 stav (1) KZ, u optužnici je predloženo da se apelantu produži pritvor iz razloga propisanih članom 132 stav (1) tačka c) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) jer postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, a za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, optužnica je potvrđena 18. novembra 2021. godine i istovremeno je zakazano ročište povodom prijedloga za produženje pritvora, na ročištu je Tužilaštvo ostalo kod pismenog prijedloga za produženje pritvora, a apelantova odbrana je iznijela razloge zbog kojih smatra da prijedlog nije osnovan. Navedeni razlozi se u ključnom odnose na prikupljene dokaze za koje apelantova odbrana smatra da ne potvrđuju navode iz optužnice.
8. Ispitujući osnovanost razloga iz prijedloga za produženje pritvora, Osnovni sud je imao u vidu da osnovana sumnja kao opšti osnov za pritvor i dalje postoji (kao i u vrijeme određivanja pritvora) pri čemu se prilikom produženja pritvora ovaj osnov razmatra samo sa aspekta krivičnog djela u vezi sa članom 55 KZ (produženo krivično djelo i zaprijećena kazna). U tom kontekstu je napomenuto da je osnovana sumnja utvrđena i prilikom potvrđivanja optužnice, a na osnovu dokaza koji su priloženi uz optužnicu – iskaza svjedoka čiji je sadržaj naveden na str. od 3. do 5. obrazloženja rješenja.
9. U nastavku je navedeno da je sud imao u vidu okolnost da je apelant krivična djela za koja se optužnicom tereti počinio u kratkom vremenskom periodu, od maja do avgusta 2021. godine. Takođe je uzeta u obzir okolnost da je apelant ranije, u periodu od 2018. do 2020. godine, tri puta pravosnažno osuđivan za različita krivična djela, među kojima i ona za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, kao što je i za krivična djela koja mu se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret. Navedene činjenice su ocijenjene kao sklonost apelanta za vršenje krivičnih djela, koje, po ocjeni suda, u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao ponoviti neko od krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Osnovni sud je istakao da vremenski kontinuitet u činjenju krivičnih djela za koja je apelant ranije osuđivan, njihova brojnost, te činjenica da neka od tih djela sadrže elemente napada na život ili tijelo druge osobe, kao i sumnja na počinjenje krivičnih djela za koja je optužen ukazuju da je produženje pritvora u konkretnom slučaju neophodno.
10. Osnovni sud je razmotrio i mogućnost da se apelantu, umjesto pritvora, odrede mjere zabrane. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja je zaključeno da niti jedna druga mjera, osim pritvora, ne bi bila adekvatna jer su naročite okolnosti zbog kojih je pritvor određen takve naravi (o čemu je prethodno već obrazloženo) i nikakve druge mjere ne bi mogle uticati na apelanta u sprečavanju da na slobodi ne počini krivično djelo.
11. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 K 141052 21 Kž 3 od 1. decembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Osnovnog suda od 24. novembra 2021. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povrede odredaba ZKP s prijedlogom da se žalba usvoji i pobijano rješenje preinači. Nakon ispitivanja prvostepenog rješenja u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, ocijenjeno je da žalba nije osnovana, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U tom pravcu je navedeno: prvostepeni sud je ocjenjujući prikupljene dokaze protiv apelanta potvrdio optužnicu 18. novembra 2021. godine, na taj način je ispunjen opšti uslov za pritvor propisan članom 132 stav 1 ZKP, na str. 3. do 5. pobijanog rješenja su navedeni uvjerljivi razlozi koji jasno ukazuju na činjenično stanje u pogledu postojanja osnovane sumnje, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenjena odredba člana 132 stav 1 ZKP. Apelacioni sud je istakao da je osnovana sumnja u pogledu radnji opisanih pod tač. 1, 2 i 3 optužnice za krivična djela za koja je apelant optužen utvrđena na osnovu iskaza svjedoka, zapisnika o uviđaju sa foto-dokumentacijom, službene dokumentacije Policije Brčko distrikta BiH, foto-dokumentacije i ostale materijalne dokumentacije koju je prvostepeni sud detaljno naveo i obrazložio. Iz svih navedenih dokaza, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na kojem je zasnovao uvjerenje da je apelant osnovano sumnjiv kao izvršilac krivičnih djela iz optužnice.
12. U pogledu neosnovanosti prigovora apelantove odbrane da je produženjem pritvora apelantu dovedena u pitanje pretpostavka nevinosti, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo jasne i argumentovane razloge zasnovane na prikupljenim dokazima na osnovu kojih je potvrđena optužnica protiv apelanta. Istakao je da izricanjem navedene mjere apelantu nije dovedena u pitanje pravičnost postupka, niti pretpostavka nevinosti jer glavni pretres tokom kojeg će se utvrđivati da li je apelant kriv ili ne tek treba započeti. Takođe je istaknuto da optuženi u krivičnom postupku ima pravo da se brani sa slobode, ali ne i apelant, jer su u konkretnom postupku utvrđene činjenice koje ukazuju na nužnost da se apelantu produži pritvor kako ne bi ponovio krivično djelo za koje se tereti. Pri tome, kako je zaključeno, nije narušeno načelo srazmjernosti u primjeni prisilnih mjera koje mogu biti određene, a koje su u konkretnoj situaciji nužne. Osim toga, o ne/pouzdanosti iskaza određenih svjedoka na koje je žalbom ukazano je obrazloženo da će se o svjedočenju određenih svjedoka i pouzdanosti njihovih iskaza moći govoriti tek po okončanju glavnog pretresa (uz mogućnost da se svjedocima postave pitanja), a ne u konkretnoj fazi postupka jer bi bilo preuranjeno. Stoga je zaključeno da prilikom donošenja pobijanog rješenja prvostepeni sud nije počinio bitne povrede postupka, niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, niti su učinjene povrede KZ na apelantovu štetu, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Obrazlažući povredu navedenog prava, u apelaciji se ističe da je u konkretnom slučaju zanemareno fundamentalno načelo pretpostavke nevinosti i da se sloboda može oduzeti samo u svrhu vođenja krivičnog postupka, što u konkretnoj situaciji nije slučaj, pritvor se može odrediti samo kao nužna mjera za ostvarenje legitimnog cilja, što u konkretnoj situaciji nedostaje, činjenica da je u ranijem vremenskom periodu apelant više puta osuđivan a da mu je optužnicom stavljeno na teret izvršenje više krivičnih djela ne može biti razlog za produženje pritvora i ne može se ocijeniti kao naročita okolnost koja opravdava bojazan o ponovnom počinjenju krivičnog djela. U tom pravcu je istakao da se nalogodavci i neposredni izvršioci krivičnih djela koja su mu stavljena na teret nalaze na slobodi i da je tokom istrage Tužilaštvu ponudio dokaze (USB memoriju) kojim se potvrđuje da iskazi pojedinih svjedoka nisu istiniti. Tužilaštvo te dokaze nije izvelo, što ukazuje na selektivno prikupljanje i prezentovanje dokaza. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, a samo postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za produženje pritvora nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti da li postoje relevantni i dovoljni razlozi. Smatra da se razlozi koje su naveli redovni sudovi ne mogu prihvatiti kao relevantni i dovoljni za zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, puštanjem na slobodu, ponovio krivično djelo. Smatra da produženje pritvora nije adekvatna mjera jer je najdrastičnija mjera a redovni sudovi su u pogledu neprihvatanja prijedloga za izricanje blažih mjera istakli paušalne navode.
b) Odgovor na apelaciju
15. Apelacioni sud je istakao da rješenjem protiv kojeg je podnesena apelacija nije povrijeđeno niti jedno od zagarantovanih ustavnih i konvencijskih prava, u rješenju kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje su navedeni jasni i argumentovani razlozi iz kojih proizilazi da je produženje pritvora apelantu u konkretnoj fazi postupka bilo nužno. V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 - prečišćeni tekst, 26/16, 13/17, 50/18 i 19/20 - prečišćeni tekst) glasi:
Podstrekavanje Član 32.
(1)Ko drugog s umišljajem podstrekne da učini krivično djelo, kazniće se kao da ga je sam učinio.
(2)Ko drugog s umišljajem podstrekne na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano, kazniće se kao za pokušaj krivičnog djela.
(3) Kao podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela smatra se naročito: upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od izvršenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili održavanje lica u stanju stvarne ili pravne zablude.
Produženo krivično djelo Član 55.
(1)Odredbe ovoga zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.
(2)Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3)Ako produženo krivično djelo obuhvata različite oblike istog djela, produženo krivično djelo će se pravno kvalifikovati kao najteže od tih krivičnih djela.
(4)Krivično djelo koje nije obuhvaćeno produženim krivičnim djelom u pravosnažnoj sudskoj presudi predstavlja posebno krivično djelo ili ulazi u sastav posebnog krivičnog djela.
(5)Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
KRIVIČNA DJELA PROTIV OPŠTE BEZBJEDNOSTI LJUDI I
IMOVINE
Izazivanje opšte opasnosti Član 317. stav (1) (1)Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, jonizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili drugom opšteopasnom radnjom ili opšteopasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg obima, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija Član 365. stav (1) (1)Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopšte nije dozvoljena, kazniće se kaznom zatvora do tri godine.
17. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20) glasi: Član 132. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, Član 137. stav (1) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 K 141052 21 Kž 3 od 1. decembra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. decembra 2021. godine a apelacija je podnesena 20. decembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora ukazujući da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
24. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1.
tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
25. Apelant je lice lišeno slobode i u suštini tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, pravna osnova mora postojati u domaćem zkonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nakon određenog vremena to nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
28. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje ukazujući da ne postoje dokazi da je počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, zapaža da je prvostepeni sud, postupajući po prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora apelantu, imao u vidu da osnovana sumnja kao opšti osnov za pritvor i dalje postoji (kao i u vrijeme određivanja pritvora), da se prilikom produženja pritvora ovaj osnov razmatra samo sa aspekta krivičnog djela i u konkretnom slučaju i u vezi sa članom 55 KZ (produženo krivično djelo, zaprijećena kazna), da je osnovana sumnja, osim prilikom određivanja pritvora utvrđena i pri potvrđivanju optužnice na osnovu dokaza koji su priloženi uz optužnicu, a njihov sadržaj naveden na str. od 3 do 5 obrazloženja rješenja. Ustavni sud takođe primjećuje da je Apelacioni sud, odlučujući u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, prihvatio razloge, obrazloženje i zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge za konkretnu fazu postupka. Pri tome Ustavni sud podsjeća da će osporavanje postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno biti predmet glavnog pretresa u sudskom postupku, ukoliko do njega dođe. U konkretnoj fazi postupka nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
29. Dalje, u vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP, apelant ukazuje da redovni sudovi opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela zasnivaju isključivo na njegovoj ranijoj osuđivanosti i na zaključku da je krivična djela za koja se optužnicom tereti počinio u kratkom vremenskom periodu, od maja do avgusta 2021. godine, te da osim toga ne navode niti jednu drugu okolnost koja bi predstavljala naročitu okolnost.
30. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembra 1991, stav 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maja 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juna 2009. godine). Takođe, Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom razdoblju, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant optužen da je počinio produženo krivično djelo izazivanje opšte opasnosti i nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija. Zaključak o postojanju bojazni od ponavljanja krivičnog djela iz člana 132 stav 1 tačka c) ZKP Osnovni sud je zasnovao, a što je prihvatio i Apelacioni sud, na činjenici da je apelant krivična djela za koja se optužnicom tereti počinio u kratkom vremenskom periodu, od maja do avgusta 2021. godine, da je za navedena djela propisana kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, da je u periodu od 2018. do 2020. godine tri puta pravosnažno osuđivan za različita krivična djela, među kojima i ona za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, te činjenici da neka od tih djela sadrže elemente napada na život ili tijelo drugog lica. Iz navedenih okolnosti je izveden zaključak da apelant ima sklonost ka vršenju krivičnih djela i da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo. Navedeno obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je proizvoljno produžena mjera pritvora iz navedenog pritvorskog razloga. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 137 stav 1 tačka c) u vezi sa članom 137 stav 1 ZKP.
32. U kontekstu apelantovog prigovora da prvostepeni sud nije jasno i argumentovano obrazložio zbog čega se mjerama zabrane ne može obezbijediti neometano vođenje krivičnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na bezbjednost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navedene apelantove navode, te zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izricanje mjera zabrane. Stoga, imajući u vidu da apelant, izuzev navedenih tvrdnji, u apelaciji nije naveo detaljnije razloge zbog kojih smatra da bi izricanje mjera zabrane u okolnostima konkretnog slučaja zaista bilo opravdano, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na nedostatak u ovom pravcu. U osporenim rješenjima je zaključeno da postoje zakonski razlozi za pritvor, mogućnost izricanja mjera zabrane je razmotrena i u tom pravcu zaključeno zbog čega u konkretnoj fazi postupka mjere zabrane nisu opravdane, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić